Rijetko se dogodi da se za života pisca, posebno tako rano za života, već zna da se radi o klasiku, no u Keretovu slučaju slažu se pisci, kritičari i, nadasve, čitatelji
“Ispričaj mi priču’, zapovjedi bradati muškarac koji sjedi na kauču u mojoj dnevnoj sobi. Situacija je, moram priznati, sve samo ne ugodna.”
Time započinje prva priča najnovije zbirke Etgara Kereta; piscem taocem na nišanu trojice nezadovoljnih slušatelja koji željno iščekuju priču. Hrvatskim čitateljima možda neće biti jasan izvor takve količine anksioznosti oko pisanja; ipak je prijevod prošle Keretove knjige u Hrvatsku došao tek 2008. godine. Sa zbirkama priča uvijek dolazi do zbrke jer se često donekle preklapaju, ponovo izdaju pod drugim nazivima, prevode u drugačijim izdanjima itd., no činjenica je da je između ove i posljednje Keretove zbirke prošlo deset godina. Taj razmak autor objašnjava bavljenjem drugim projektima – filmskim, umjetničkim, performerskim, predavačkim itd., no i činjenicom da mu se od prošle zbirke život radikalno promijenio. Naime, iz nezadovoljnog, tjeskobnog mladića čije su priče bile o “neženjama koji žive u prljavim stanovima i pokušavaju nešto poševiti”, on se pretvorio u oženjenog muškarca, oca, profesora i uglednog, nagrađivanog autora. Njegova nova proza odražava te promjene likovima koji se osjećaju nekako nelagodno u svojoj koži i svojim životima; koje odrasli život žulja i iritira poput vunenog džempera na goloj koži. Pa fantaziraju, varaju, bježe u tuđe živote i tuđe svjetove ne bi li uhvatili još bar malo, ni sami ne znaju čega... života.
Veseli Kafka “’To nije priča’, pobuni se anketar. ‘To je svjedočenje. Opisuješ ovo što se sad ovdje događa. Točno ono od čega pokušavamo pobjeći. Nemoj nas zasipati smećem stvarnosti kao da smo nekakvo odlagalište. Upotrijebi maštu. Čovječe, stvaraj, izmišljaj, idi do kraja.’”
Nastavljaju nametljivci iz prve priče, objašnjavajući točno kakvu vrstu priče žele čuti od svog omiljenog autora. I u tom trenutku autor shvaća da im može dati ono što trebaju, most u neku drugu zemlju, dimenziju, svemir koji će ih zabaviti, zadiviti, nasmijati i rasplakati, ali onda dovesti natrag tamo gdje su i počeli – do samih sebe. Keretove priče slijede neumoljivu logiku snova u kojima bez zadrške pratimo postupke likova kao jedine raspoložive opcije u danim nadrealnim situacijama koje se imaju tendenciju najednom razbistriti čitatelju pred očima, pružajući lucidan, otrežnjavajući uvid u život i psihu sanjača.
Ideja da postoji svijet u kojem se materijaliziraju sve naše laži fantastična je, ali zasnovana na općeljudskoj potrebi i navici da se laže, kao i uzročno-posljedičnoj vezi tih laži i budućih događaja. Jednako je daleka mogućnost da svome ljubavniku doslovno pronađete ispod jezika smičak kojim ćete ga raskopčati u drugu osobu; kao i mogućnost da se jedan dan stepenicama popnete do stana svojih roditelja u kojemu imate, recimo, deset umjesto trideset godina. No opet će se svatko moći prisjetiti trenutaka u kojima je zamišljao da može pobjeći od svog života i obaveza i naći se u jednostavnijem vremenu ili s drugom osobom.
Postupak očuđenja i metamorfoze stvarnosti u fantastično sveprisutna je pojava u postmodernoj prozi, no sam postupak često ne jamči pozitivne rezultate, već dovodi do neoriginalnih rješenja, preočitih metafora i jednostavno neuvjerljivih ili nategnutih priča. Kako onda Keret uspijeva tamo gdje drugi zakazuju?
Apsurdna književnost za apsurdnu stvarnost Ponajprije treba biti svjestan da koliko god jednostavno i lepršavo na površini djelovale na površini te priče imaju kompleksnu pozadinu i pažljivo izbrušenu formu. Zasnovane jednako na hasidskim pričama i bajkama, koliko i postmodernim i avangardnim književnim postupcima, te priče miješaju getovsku toplu naraciju, moralnost i opsesiju nerješivim moralnim dvojbama s egzistencijalizmom postmodernog svijeta i njegove potrage za identitetom. Kako su mu roditelji preživjeli Holokaust te da pripada prvoj generaciji rođenih Izraelaca u svojoj obitelji, Keret je od svojih književnih uzora uzeo što je mogao, a ostalo nekako ispleo sam; Kafkinu tjeskobu, Vonnegutovu tugu i pomaknuti smisao za humor te tendenciju Woodyja Allena ka složenim metafizičkim vicevima. Tako je postao prvi izraelski pisac koji je vratio humor i samoironiju u nacionalistički, epski, herojski diskurs suvremene izraelske književnosti te sumnju i subverziju u njezinu ideologiju kolektivnih identiteta i moralne superiornosti.
Keret je senzaciju izazvao i uvodeći usmenu, dinamičnu inačicu hebrejskog jezika kojom Izraelci danas govore u književnost time prekršivši nepisano pravilo da se u njoj koristi samo zaleđena, arhaična varijanta jezika netaknuta već dva tisućljeća. No ima nešto jako prikladno u mješavini uzvišenog jezika Biblije i kolokvijalnog jezika ulice punog slenga i novoskovanog vokabulara, što savršeno odražava sukob vječnih pitanja i svakodnevne banalnosti koji Keret ocrtava. Na žalost, dio stilskog efekta gubi se u prijevodu s hebrejskog na engleski (i druge jezike), a ne znam što uopće reći o rasipanju dalje s engleskog na hrvatski.
Jednako je skladan autorov izbor nadrealne scenografije i elemenata u kombinaciji s prizorima iz svakodnevice za prikaz poludjele stvarnosti u kojoj se nužnost daljnjeg odvijanja života spaja sa stalnim i nasumičnim erupcijama nasilja. Bijes, strah i napetost stalna su pozadina na kojoj se odigravaju sudbine likova, no često u njihovu svijest ulaze u urnebesnim i neočekivanim epizodama. Pa tako muškarac sanjari o mogućnosti da mu supruga pogine u terorističkom napadu, samo da bi shvatio da će je u tom scenariju zamijeniti ljubavnica koja će se pokazati jednako napornom te da će na kraju ostati sam. Stoga zaključuje:
“’Terorizam je grozna stvar’, bio je pomislio te noći. ‘U trenu ti uništi život.’”
Keretovi likovi nisu junaci niti su žrtve. Uhvaćeni u trenucima psihičke rastrojenosti, previranja i usamljenosti, oni predstavljaju simbole određenih stanja, fragmentirane i nepotpune ličnosti, ali u isto vrijeme prikazani su s takvim suosjećanjem i ljubavlju da se čitatelju čine potpuno ljudskima, bliskima, gotovo opipljivima. Iz toga proizlazi i Keretova neobjašnjiva sposobnost da čudovišta prikaže ljudskima i obrnuto, obične ljude čudovišnima. Bilo da se radi o sitnim okrutnostima, većim izdajama ili neoprostivim zločinima, Keret uspijeva u svakome svom liku pronaći sposobnost za zlo i želju za iskupljenjem.
Nikada hladno Ronel, onaj lik koji mašta o supruginoj smrti, jedan dan odluči napisati knjigu koju će opisati na sljedeći način: “Nešto između poučne basne i filozofskog traktata... Negdje oko stote stranice, knjiga bi se pretvorila u nešto manje simbolično, a više moderno, što bi se bavilo čovjekovim otuđenjem u modernom društvu i nudila bi malo utjehe... A na tristotoj bi se stranici pretvorila u dlakavu malu životinju koju čitatelji mogu grliti kao ljubimca, da im olakša usamljenost”.
No dobro, tehnologija i izdavaštvo još uvijek nisu udružile snage i izrodile mazne i umiljate knjige koje će vam se gnijezditi u krilu, ali Keretove priče su najbliže tome na književnom tržištu. Ponekad nepodnošljivo tužne, ali nikada hladne, duhovite, premda jetke, prepoznatljive i nepogrešivo smještene u sadašnjost, a opet univerzalne i vječne. Iznimno se rijetko dogodi da se za života pisca, posebno tako rano za života, već zna da se radi o klasiku, o sigurnom pripadniku svjetskog književnog kanona. No u Keretovu slučaju slažu se pisci, kritičari i, nadasve, čitatelji. Na stranu nagrade i priznanja, u svakoj Keretovoj blistavoj recenziji spominje se neobična statistika da se upravo njegove zbirke najviše čitaju u izraelskim zatvorima i najviše kradu po njihovim knjižarama. Nikoga tko je čitao autorove priče to neće iznenaditi, s obzirom na neodoljivu potrebu posjedovanja i prisvajanja njegovih knjiga nakon prvog upoznavanja.
Moj primjerak The Nimrod Flipout zadnji put je viđen kod Ivana 2008. a svaki put kada dođem kod njega muči me osjećaj da ga je netom gurnuo iza drugih knjiga na polici pa se sada pravi blesav. Znam da ja to radim kad god Milica dođe kod mene i počne se raspitivati o svojem potpisanom primjerku Iznenada netko pokuca.