Metafora rasparača

Tjednima nakon što sam završila s čitanjem U miso juhi koju je napisao post-enfant terrible japanske književnosti Ryu Murakami, još se ne mogu odlučiti je li mi se knjiga svidjela ili mi je bila grozna. U jednu ruku, U miso juhi jedna je od najsirovijih knjiga koje sam ikad pročitala, a koje su potpuno zaokupile moju pozornost. Zaista. Kroz prvu polovicu knjige Murakami gradi napetost tako vješto da sam se ulovila kako dišem kroz usta dok čitam.

No točno u sredini knjige Murakami pušta svojega serijskog ubojicu s lanca, pa nam u tim odlomcima serijski ubojica Thomasa Harissa, Hannibal Lecter izgleda — da posudim frazu iz Murakamijeve proze – poput nekog lika iz Hello Kitty. Pokolj traje petnaest stranica i dovoljno je suhoparan da ga ne želim ovdje citirati.

Pripovjedač, Kenji, neovlašteni je vodič kroz noćni život Tokija. “U osnovi”, Kenji priča na početku knjige, “specijalizirao sam se u nečemu što bi se moglo nazvati seksualni izleti, pa nije baš da mi engleski mora biti besprijekoran”. On vodi svoje klijente – većinom američke poslovne ljude – u “razmjerno sigurne kabaree, salone za masažu, sadomazohističke barove i ‘zemlje sapunice’ i slično”. To mu donosi dovoljno novca da uživa u mirnom životu koji želi i da stavlja na stranu novac za svoj krajnji cilj: preseljenje u Ameriku.

Prvi Frankov poziv nije bio ni po čemu poseban: osim što mu je Frank, koji se predstavio kao američki turist, rekao da želi unajmiti Kenjijeve usluge za tri večeri: sve do Nove godine, uključujući i nju. Iako je Kenji već imao planove za posebnu večer sa svojom djevojkom, zarada od posla za tri večeri bila je prevelika da bi odbio. I premda se, nakon što upozna Franka, ne osjeća potpuno ugodno u njegovu društvu, Kenji odlučuje da će poštovati dogovor.

Prvo što je u njemu izazvalo odbojnost bilo je Frankovo lice.

“Radio sam za gotovo dvije stotine stranaca do sada, većina su bili Amerikanci, ali nikada nisam vidio lice poput ovoga. Trebalo mi je vremena da odredim što mi je točno bilo tako čudno na njemu. Izgledalo je gotovo umjetno, kao da je bio strašno opečen i kao da su mu liječnici rekonstruirali lice s jedva realističnim umjetnim materijalom.”

Iako su to lijepe pojedinosti – a U miso juhi prepun je lijepih pojedinosti – kao i mnogi drugi opisi u ovoj knjizi, oni zapravo nikamo ne vode. Frankovo je lice možda čudno, ali nema podataka da je u prošlosti njegova koža bila spaljena ili unakažena. Moguće je da je to Frankovo lice metafora za dvoličnu prirodu ljudi općenito. Ali, ako je to tako, stvarno bih htjela da se metafore zasnivaju na radnji. Bez potpore, na kraju sve to izgleda kao opsjenarski trik.

Mnogo toga o Franku i njegovoj povijesti izgleda tako. Čini se da se likovi zasnivaju na osjećaju više nego na nečemu iz stvarnog svijeta. Na primjer, u jednom trenutku, daleko u knjizi, Frank kaže Kenjiju da je svoju prvu žrtvu ubio prije nego što je navršio sedam godina. To nije bio neotkriveni zločin i Frank je proveo veći dio svog života u raznim ustanovama. Pa, ipak, evo ga tu u Tokiju: čini se da to što je poznat kao ubojica i što je dokazano lud nije omelo njegovu sposobnost dobivanja putovnice. Još jedna dosadna činjenica: u nekom trenutku u njegovoj prošlosti na Franku su izveli frontalnu lobotomiju. Pa ipak njegovo ponašanje nije u skladu s onim lobotomizirane osobe: i nema veze što bi Frank trebao imati 35 godina krajem 1996., pa tako nije bio u dobi kada se lobotomija uzimala kao moguća opcija u američkoj psihijatrijskoj skrbi.

Onda je tu i Frankov i Kenjijev odnos. Kako Frankov režim terora u Tokiju počinje prije nego što se oni upoznaju i kako Frank pokaže svoju sposobnost snalaženja u svim mogućim situacijama, zašto je uopće osjećao potrebu da unajmi vodiča? Svakako: to je sredstvo zapleta radnje. Kenji i Frank moraju se nekako upoznati. Ali to sredstvo je ovdje vrlo slabo i ne baš uvjerljivo. Još jedna manjkavost: Frank – lobotomizirani “američki poslovni čovjek” s nespretno pokrivenim licem – može hipnotizirati ljude uz vrlo malo truda. Uistinu: kada bi male skupine ljudi mogli dovesti u gotovo komatozno stanje samo gledanjem u kreditnu karticu, budućnost čovječanstva bila bi u ozbiljnim problemima.

U miso juhi ima toliko pogrešaka na različitim razinama da ne bi trebala uopće funkcionirati, a ipak nekako funkcionira. Primjerice, ovdje nam Kenji daje svoj pogled na prirodu Amerikanaca:

“Ono što je dobro kod Amerikanaca, ako mogu malo uopćavati, jest to što oni imaju neku vrstu iskrene nevinosti. A ono što baš nije tako dobro jest to što ne mogu zamisliti bilo koji svijet izvan Sjedinjenih Država, ili bilo koji sustav vrijednosti različit od njihova. Japanci imaju sličnu manu, ali Amerikanci su još gori u nastojanju da prisile druge da rade ono što oni vjeruju da je ispravno… Jednom riječju, oni su djetinjasti – ali možda je upravo to ono što čini njihov osmijeh tako privlačnim… osvajački, plahi osmijeh na licu američkoga glumca je poput dijela nacionalnog karaktera.”

Do kraja knjige, Kenji se suočio i sa smrtnom i s moralnom opasnošću, a njegov je susret s Frankom zauvijek promijenio njegov pogled na vlastiti svijet.

Moguće je da U miso juhi uopće nije priča o američkom serijskom ubojici u Tokiju. Murakamiju uspijeva ugurati toliko misli i ideja u ovu tanku knjigu i čini se posve mogućim da je cijela knjiga metafora. 

Podtekst knjige je komentar na enjo-kosai, “kompenzacijske izlaske”, oblik blagog prostituiranja popularan kod japanskih srednjoškolki 1997., kada je roman objavljen u Japanu. Murakamijeva biografija obavješćuje nas da je on “renesansni čovjek postmodernog doba” i tako, naravno, on ne osuđuje “kompenzacijsko izlaženje” – nitko tko sebe tako naziva ne bi to ni mogao – ali ga i ne podupire. Uspijeva ga umjesto toga predstaviti u negativnom svijetlu a da se čini kako ništa nije učinio. Drugim riječima, tajna cool izgleda je da nikada ne izgledate kao da ste uložili neki napor. Čini se da je Murakami to doveo do savršenstva.

Murakami je autor više od četrdeset knjiga, a režirao je i četiri filma. Bio je domaćin talk showa na televiziji i rock bubnjar. Njegov prvi roman, Gotovo prozirno plavo, objavljen je na sveopće zadovoljstvo 1976., a dobio je većinu uglednih japanskih književnih nagrada i stvorio misterij Murakamija kao enfant terriblea. Sada je prešao pedesetu i razdoblje djeteta je potpuno završilo, ali U miso juhi pokazuje da razdoblje zločestoće još nije.

U miso juhi napeta je knjiga koja potiče na razmišljanje. Oni koje potresa ozbiljno žestoko nasilje, ipak bi je trebali zaobići. Bila to metafora ili ne, prilično je vjerno opisana.

S engleskoga prevela Margareta Matijević.

Objavljeno u e-časopisu January Magazine, www.januarymagazine.com/fiction/inthemisosoup.html