Most u zraku

Susret

Temperatura se spušta.

Krajem studenog se vozim prema kraju dana, upalog u rov tame.

Poznam tu igru, sada ću morati upaliti svijetla

i pretvarati se da vidim noć, zato što znam,

da je na drugoj strani jutro.

Temperatura se spušta i glasovi iz radija

u noćnom programu za osamljene se pritaje:

od sada ću gledati svoje ruke, kako čvrsto drže

obruč volana, i za klizećim očima svjetala,

koja dolaze nasuprot i bježe pored mene, slutiti

druge ruke, čvrste za volanom.

Srećemo se tamo, gdje,

u najvećoj blizini svjetala,

ne vidimo ništa.

Kad se zaustavim, ugasim motor, izađem

i upalim si cigaretu, priđe,

kao da me čekala na dogovorenom mjestu,

i strastveno se privije mojem tijelu,

hladnoća.

Sa slovenskoga prevela Tea Lušičić

Most u zraku

Majna, Dunav, Vltava, Ljubljanica i Hudinja,

kod koje sam započeo s jednog na drugi brijeg,

u neutaživi želji da dođem na onu stranu,

i odande pogledam unazad,

i odande pogledam prema domu.

I rijeka ispod je bila brza i okovana u led,

s odbljescima svjetla koje je padalo s neba i sa smećem,

kojeg smo u nju bacali, obijesno ili krišom,

tekla je prljava i mesnata od ribljih jata, poput tijela

napunjenog s teškom hranom, razrezanom propelerima

motornih čamaca i licima koja su se htjela u njoj

sastaviti i koja ih je trepereći vraćala u naše oči,

koje su bile otvorene i vjerovale tako da ih je

milujuća koža rijeke neprestance brisala

i odnosila varljivost nepomičnog bola

i podrovala težinu nepomične sigurnosti      

i odnesla papiriće nade u jedini mogući smjer,

neizvjesnost.

Hudinja, Ljubljanica, Vltava, Dunav i Majna,

i premda ne znam više na koji brijeg dolazim,

i premda znam da sve rijeke tamo teku,

još uvijek želim na drugu stranu, preko, da pogledam

što je ono od čega sam pobjegao,

što je ono zbog čega bih volio ići natrag,

još uvijek želim put, polovičan, ovdje i tamo,

kao most u zraku.

Sa slovenskoga prevela Ivana Tarle