In memoriam - Na prijateljevu pogrebu

Jednog su ga užasnog poslijepodneva u mjesecu srpnju

spustili u zemlju, pod suncem koje je divljački žarilo.

Blizu raskriljena groba

bijahu ruže uvelih latica, uz

žeravce trpka mirisa i

purpurnih cvjetova. Nebo:

čelično plavo, bez ijednog oblaka.

Puhao je ukočeni, suhi povjetarac.

Zatežući čvrste konope

Iznad otvorenog groba

Dva su radnika polako spustila

teški lijes u dubinu....

Mukli udarac dosegnute zemlje

Svečano je odjekivao tišinom.

Lijes koji udara o zemlju

U sebi ima nešto savršeno ozbiljno.

Nad crnim poklopcem lijesa

Kovitlala se zemljina prašina...

Vjetar nam je donio

Bjelkasti miris unutrašnjosti groba. –

A ti, sada bez sjene, spavao si i odmarao,

Trajni mir tvojim kostima...

Spavao si konačnošću

Najstvarnijeg, duboka sna.

2.

Popodne bijaše sneno i tužno,

tipično ljetno popodne. Bršljanove izdanke

Ljuljaše vjetar na zaprašenom, crnom vrtnom zidu...

Prskanje fontane.

Strugavim zvukom pokrenuo sam bravu.

Zahrđala stara vrata kreštavo su me

pustila unutra, teško se zanjihavši i još jednom

narušivši tišinu zaustavljenu u mrtvom popodnevu.

U praznom vrtu klokotavi zvuk

prštave vode pjevao je svoje razlivene stihove,

vodeći me sve bliže fontani. Iz njezinih je usta

po bijelim mramornim pločama kapala monotonija.

Fontana je pjevala: “Vraća li se doista

sve što je prošlo, snovi i moj poj?

Sporo poslijepodne u još usporenijem ljetnom vremenu...”

Odgovorio sam joj:

“Ne vraća se, sestrice,

Ništa osim udaljenog zvuka tvog pjevanja.”

“Bilo je to upravo ovakva popodneva.

Kao i tada, moja se voda slijevala

i jednoličnošću prekrivala mramor.

Sjećaš se, brate? Pogledaj mirtu u dugoj lisnatoj mantiji:

i tada je pjevala melodiju koju upravo sada

osluškuješ. Zreli plamenocrveni plodovi

visjeli su s grana baš kao što

vise i danas. Zar se doista ne sjećaš?

Istog ovakvog usporenog, kasnog popodneva...”

“Ne znam o kakvim dalekim snovima

i nasmijanim stihovima pričaš, sestrice u izviranju.

Poznajem samo tvoju blistavu vodu i njezin

vedri zvuk koji je nekoć imao okus po plamenocrvenim plodovima,

poznajem i vlastitu gorčinu koja se uz tebe rasplinjuje,

staro ljetno popodne snivajući sve nejasnijim snovima.

Znam tvoja ogledala čija pjesma

odražava muku jučerašnje ljubavi,

ali reci mi, fontano čarobna jezika,

podsjeti me na sretne legende koje davno zaboravih.”

“Ne poznajem sretne stare legende.

Sjećam se jedino davne melankolije.

Jednog jasnog popodneva tijekom usporena ljetnog vremena...

u muci svratio si svojoj tražiti moje rime.

Usne si prislonio smirenom mi tijeku:

tog si mi jasnog popodneva povjerio svoj zavjet.

Imao si vruće usne, goruću bol.

Žedne bijahu tada, žedne ih i sad susrećem.

“Zbogom zauvijek, fontano pjesme,

pospani stari vrtu vječnog jezika.

Zbogom zauvijek – tvoja je monotonija

Gorča od moje vlastite boli.”

Uz škriputav zvuk moj je ključ okrenuo bravu.

Zahrđala vrata polako su se prepustila cviležu,

teško se zanjihavši u tišini mrtvog popodneva.

3.

Limunovo drvo nepomično pridržava

blijedu i prašnjavu granu

nad čistom vodom fontanine čarolije,

u čijoj se unutrašnjosti, snivajući,

još jedan plod pojavljuje...

Popodne je jasno,

Proljeće u zraku,

Sredina ožujskog popodneva,

s tek daškom travanjske uznemirenosti.

Sâm sam na tihoj verandi:

tražim neku neisprobanu iluziju –

neku sjenu na bjelini zidova,

neko uspavano pamćenje

na kamenoj ogradi fontane,

možda u zraku dašak

laganog titraja talara.

Popodnevom pluta

miris odsutnosti,

šapćući blistavoj duši: nikad,

a srcu: čekaj.

Miris je to koji priziva duhove

davno umrlih djevojaka.

Da, pamtim te, jasno i sretno popodne

s proljećem u zraku,

bez ijednog rascvjetalog cvijeta,

kako si mi znalo donositi

sladak miomiris drage mente,

miris dobrog bosiljka

koji je majka uzgajala u glinenim posudama.

Vidjelo si kako zaranjam svoje nevine ruke

u bistru, čistu vodu

dosežući čarobni plod

koji sada sniva u dubinama fontane...

O da, pamtim te, sretno i jasno popodne,

s proljećem u zraku.

4.

Slijedim pjesmu

starih kadenci

koju djeca pjevaju

trčeći i igrajući se,

u trku slijevajući zvuke

u svoje najdraže snove

na način fontane

i njezine vodene pjesme:

monotoni,

prastari smijeh

lišen užitka,

s prastarim suzama,

no slobodan od gorčine,

iz starih legendi.

Na dječjim usnama

pjesma teče

poput zbrkane priče

još uvijek jasno bolne

priče o davnoj ljubavi

nikada do kraja ispjevanoj.

Igrajući se u sjeni

starog gradskog trga,

djeca pjevahu...

Stara kamena fontana

slijevala je vječnu,

kristalnu vodu legenda.

Djeca pjevahu

ingenioznu pjesmu

o stvarima koje traju

i ne mogu se okončati.

Pjesma je zbrkana,

bol je jasna –

Fontana mirno

nastavlja pripovijedati,

beznačajnu priču,

ispunjenu boli.

5.

Sanjajući hodam

kasnonoćnim putevima.

Zlatne gore, zeleni borovi

i prašnjavi hrastovi...

Kamo vode ceste ispod mene?

Hodam pjevajući, predamnom je

put i sve kasnija večer.

“Ljubav je probola moje srce

svojim trnom.

Jednog sam ga dana izvadio –

I sada je srce prazno.”

Svijet oko mene na tren

postaje mutan i nepomičan,

zamišljen. Šuštaj vjetra

među riječnim jablanovima.

Prašina se podiže

I vijugavi se put, još uvijek

blago trepereći, rasplinjuje,

nestaje.

Moja pjesma još jednom vapi: “Oštri trne od zlata,

Kad bih te samo mogao opet osjetiti,

u dubinama svog srca.”

Odabrala i prevela Nataša Govedić