Iscrpna i zanimljiva studija predstavlja značajan doprinos vlastitom akademskom polju, ali i širem zainteresiranom čitateljstvu
Godine 1960. u svojim Stoljećima djetinjstva (L’Enfant et la vie familiale sous l’Ancien Régime, 1962. engleski prijevod Centuries of Childhood. A Social History of Family Life) Philippe Ariés ustvrdio je da su pojmovi “djeteta” i “djetinjstva” kulturni konstrukti koji se u europskoj svijesti formiraju tek u osamnaestom stoljeću. Prethodno tomu poimanje djeteta kao bitno različitog od odrasle osobe, odnosno djetinjstva kao odjelitog životnog razdoblja jednostavno ne postoji. Djeca su tek “mali ljudi”, po svemu nalik na “velike ljude”, osim po dobi, posvemašnjoj ovisnosti o drugima i visini. Dakako da nova konceptualizacija “malog čovjeka” kao djeteta nije ostala imuna na razne društvene, političke, ekonomske i ine prevrate. Naprotiv, ideološke, kulturne, političke i druge promjene kroz povijest redovito su ostavljale traga na načinu kako se razmišljalo i govorilo o djetetu, a koje je u tom istom djetetu (ovisno o društveno-povijesnom trenutku) vidjelo “prazno” biće bez identiteta, žrtvu, utjelovljenje nevinosti, biće sposobno za osmišljavanje vlastitog identiteta, itd. Poimanje djeteta i djetinjstva kao politički, ideološki, društveno i kulturološki proizvedenog, polazište je koje za svoju studiju dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu uzima Dubravka Zima.
Kraći ljudi, najnoviji uradak docentice na Odjelu za kroatologiju na zagrebačkim Hrvatskim studijima, Dubravke Zime, informativan je i iscrpan prikaz stotinjak godina duge povijesti dječjeg romana u nas. U žarištu interesa nalazi se dječji lik, jer se upravo njegovom analizom, smatra autorica, dobiva najbolji uvid u promjene u konstrukciji i percepciji djeteta i djetinjstva. Ispisujući povijesti dječjeg lika u (hrvatskom) dječjem romanu Zima tako istovremeno ispisuje i povijest društvenih predodžbi o djetetu i djetinjstvu.
Dječja književnost ili književnost za djecu? S novom konceptualizacijom djeteta i djetinjstva javlja se i potreba za razvojem osobite literature koja bi bila prilagođena specifičnim interesima i potrebama ove nove vrste čitatelja. Ono što se čitalo i pričalo (do 18. stoljeća oko 95% djece bilo je nepismeno) “malim ljudima” nije bilo prikladno za dječje uši. Valjalo je stoga kreirati novu vrstu štiva, takvu koja bi bila dolična, zabavna, a najviše poučna. Pojednostavljeno rečeno – rođena je dječja književnost.
No je li termin “dječja književnost” najsretnije jezično rješenje? Solar će reći da pojam “upućuje na pogrešne primisli” jer strogo gledajući označava književnost “koju pišu djeca” pa kao sretniju alternativu predlaže sintagmu “književnost za djecu”. Pretpostavimo ipak da smo uspješno savladali terminološku barijeru, i dalje nam ostaje problem određivanja samog polja. S obzirom na to da se za temeljnu odrednicu uzima recipijent, definiciji dječje književnosti nužno prethodi definicija djeteta, koja je već sama po sebi izuzetno problematična imamo li na umu da je riječ o pojmu koji je u neprestanoj mijeni i stalnoj ovisnosti o nizu društvenih, ideoloških i inih faktora. Nadalje, ako postoji dječja književnost (a poneki će kritičari, poput Jacka Zipesa, to opovrgnuti jer, kako tvrdi, tzv. dječja književnost ne pripada djeci već odraslima – autorima, urednicima, agentima, izdavačima, kritičarima, marketinškim stručnjacima – a njezina se produkcija odvija prema diktatima tržišta, uglavnom nauštrb stvarnih potreba i interesa ciljane publike) postoji li analogno tomu i “odrasla književnost”, odnosno književnost za odrasle (sintagma, doduše, zvuči kao loš eufemizam za pornografsko štivo)?
Preobrazba dječje književnosti u legitiman predmet znanstvenog interesa bila je dugotrajan i mukotrpan proces, najvećim dijelom otežan porugom pa i određenim snobizmom od strane proučavatelja “prave” (odrasle?) književnosti, koji su literaturu za djecu u najboljem slučaju bili skloni okarakterizirati kao trivijalnu ili frivolnu (u prilog tomu govore i omalovažavajući nazivi poput kid ili kiddie lit, doslovno: književnost za klince). Stvari se (barem u SAD-u) mijenjaju sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada s radom započinje Udruga za proučavanje dječje književnosti (Children´s Literature Association). Domaći/e istraživači/ce dječje književnosti svoju su udrugu dobili/e 2010. godine. Nije na odmet spomenuti i to da smo u 2012-oj imali prilike pozdraviti inauguracijske brojeve čak dva časopisa posvećena dječjoj književnosti: Libri et Liberi (službeno glasilo Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti) i Književnost i dijete (časopis Društva hrvatskih književnika), dok su u 2011-oj uz Ziminu objavljene još dvije studije posvećene domaćoj dječjoj književnosti: Pričalice Marijane Hameršak (Algoritam) i Autobiografski diskurs djetinjstva Andrijane Kos-Lajtman (Naklada Ljevak).
Proizvedenost fenomena djeteta Na tristotinjak informativnih i ilustriranih stranica (naslovnice romana, ilustracije djela) Kraći ljudi donose pregled domaće romaneskne produkcije za djecu u periodu od kraja 19. stoljeća (kada nastaju prvi romani za djecu na hrvatskom jeziku) do 2000. godine. Vremenski parametri, nažalost, isključuju produkcijski vrlo bogato 21. stoljeće, no s obzirom na to da se, prema riječima autorice, pragmatična vremenska granica ipak morala povući, prijelaz stoljeća logičan je odabir. Pri definiranju donje vremenske granice, Zima se vodi periodizacijom hrvatske dječje književnosti kakvu je ponudio Berislav Majhut, a koja, za razliku od svojih prethodnika koji su jednoglasno upućivali na Čudnovate zgode šegrta Hlapića kao na rodno mjesto dječjeg romana u nas, navodi čak sedamnaest romana za djecu koji prethode Hlapiću. Za svoj teorijsko-metodološki okvir, Zima uzima relevantne studije domaćih i stranih autora/ica iz područja povijesti djetinjstva (Ariés, Jenks), sociologije, povijesti dječje književnosti (Majhut, Crnković, Zalar, Hunt, Shavit) te teorije i povijesti književnosti općenito.
Period obuhvaćen istraživanjem podijeljen je na deset manjih razdoblja, uglavnom omeđenih pojavama značajnih autora (Lovrak, Kušan, Krilić) i/ili društveno-povijesnim previranjima (ratovi). Promjene razdoblja u pravilu koincidiraju s paradigmatskim pomacima u društvenom poimanju djeteta i djetinjstva, od idealizacije (tzv. apolonsko dijete), preko percepcije djeteta kao “praznog” bića bez identiteta, do prepoznavanja djeteta kao autonomne jedinke. Osim što bilježi i analizira promjene na književnom planu (smjene tematskih, stilskih i žanrovskih trendova, promjene u shvaćanju uloge i namjene dječje književnosti), autorica u obzir uzima i relevantne izvanknjiževne (društvene, povijesne, političke, ekonomske) faktore koji utječu na promjene u doživljaju djeteta, poput promjena u obrazovnom sustavu, strukturi i društvenoj važnosti modela obitelji, zakonskoj regulaciji dječjeg rada, itd.
Relevantnim biografskim i bibliografskim podacima za odabrane autore/ice Zima pridružuje preglede njihovih književnih opusa s posebnim osvrtom na dominantne tematsko-motivske preokupacije i žanrovske preference. Uz sažet prikaz radnje i moguće interpretacije, autorica značajnije romane razmatra i kroz perspektivu roda. Interpretacija uloga koje igraju muški odnosno ženski dječji likovi te analiza karakteristika koje im se pridodaju, a čiji pozitivan odnosno negativan predznak nerijetko ovisi o rodu njihova nositelja, ne samo da otvaraju nove mogućnosti čitanja samih romana, već otkrivaju mnogo i o procesima socijalizacije, društvenim ulogama, ideologiji i vrijednosnim sustavima koji u danom povijesnom trenutku slove kao normativni. S obzirom na to da je u dosadašnjem proučavanju hrvatske dječje književnosti feministička kritika bila slabo zastupljena, Kraći ljudi nude model i poticaj za nova čitanja starih romana.
Razmatramo li Ziminu studiju u kontekstu njezinog doprinosa daljnjem razvoju proučavanja (domaće) dječje književnosti kao naročito relevantna i poticajna ističu se poglavlja o romanu o ratu te o adolescentskom romanu (romanu za mlade). Dječji roman o ratu struka već desetljećima zaobilazi u velikom luku, što zbog slabog interesa za dječju književnost uopće, što zbog činjenice da je “govor o ratu u hrvatskom (...) slučaju redovito hiperideologiziran”. Analizirajući dječje romane smještene u razdoblje Drugog svjetskog rata odnosno Domovinskog rata, Zima poziva na kraj tabuizacije ove tematike te pokazuje da je praktični pristup najbolji lijek za “teorijsku nelagodu” koju izaziva govor o ratnoj traumi
Adolescentska je književnost dvostruko marginalizirana: s jedne strane dijeli sudbinu dječje književnosti u smislu sveopćeg zanemarivanja unutar znanosti o književnosti, a s druge je strane, kao relativno novi dodatak polju dječje književnosti, na njegovoj margini. Budući da dvijetisućite, količinski i književno najproduktivnije godine kada je riječ o domaćem adolescentskom romanu, izlaze iz vremenskih parametara koje si zadaje Zima, poglavlje posvećeno romanu za mlade tek je uvod u ovu vrlo aktualnu, no zasad slabo istraženu problematiku. Ipak, kao takvo predstavlja poticaj i poziv budućim istraživačima/icama.
Informativno i poticajno Iako se stručne publikacije ovog tipa nerijetko svode na suhoparna nabrajanja imena i naslova, datuma i događaja te svrstavanje istih u raznorazne kategorije ovisno o tematskim, stilskim ili formalnim obilježjima, Kraći ljudi srećom nadrastaju model telefonskog imenika. Recimo i to da se u samim diskusijama, odnosno prilikom prepričavanja radnje romana, autorica ne gubi u (nepotrebnim) detaljima i digresijama. Velikim količinama informacija usprkos, Zimin diskurs izuzetno je prohodan i nimalo suhoparan - što nažalost nije čest slučaj kod udžbeničkog tipa literature.
Osim studentima/icama koji slušaju kolegije o dječjoj književnosti na nekome od humanističkih studija (a na čijim se popisima literature ova knjiga najvjerojatnije već nalazi), Kraći ljudi bit će zanimljivi i korisni svakome koga iole zanima povijest djetinjstva i/ili domaća (dječja) književnost. Umjesto zaključka, pohvale knjizi iz pera recenzentice Dubravke Težak, koja pozdravlja Kraće ljude kao prijeko potrebno djelo koje “popunjava prazninu na području književnopovijesnog, komparativnog i metodičkog izučavanja hrvatske dječje književnosti” te koje “poticajno i djelotvorno unapređuj[e] znanstvene spoznaje s područja književnosti za djecu i mladež”.