Zarezov ekspertni tim ponovno je otišao u kino – ovaj put pogledati Čovjeka od čelika, film čiji se naslovni junak predstavlja kao Superman. No, osim što definitivno nije čovjek, nije baš ni super...
U potrazi za izgubljenim ža(n)rom
Žanr filma o superjunaku jest tradicionalno heterogen i eklektičan, pa u tom smislu ni niz filmova o Supermanu nije iznimka. Njegovi najpoznatiji izdanci, oni s Christopherom Reeveom u glavnoj ulozi postavili su pritom standarde koje je taj serijal djelomično dijeli s ostalim serijalima o superjunacima, poput Batmana ili Supermana, a djelomično su specifični samo za taj serijal. Bilo kako bilo, ti su standardi referentna točka za sve eventualne Supermanove filmske reinkarnacije, bez obzira slijedi li ih se ili se od njih odmiče.
Problem s Čovjekom od čelika je što pokušava i jedno i drugo, a ne uspijeva nijedno. On pokušava biti filmskom varijantom Bildungsromana – u tom tonu protiče najveći dio puno preduge ekspozicije, koja, usprkos trajanju, ostaje nedorečenom. On pokušava biti i akcijskim filmom – no, kako je spomenuta ekspozicija pojela previše vremena, nastavak je akcijom toliko natrpan, da ne ostavlja prostora gotovo i za što drugo osim sâme akcije. On pokušava biti i znanstvenofantastičnim filmom – no, dok je u (i opet) ekspoziciji oprimjerene egzoarhitekturnim elementima, u nastavku se svodi na (i opet) nedorečena tehnička razglabanja o “fantomskom pogonu”. On pokušava biti i ljubavnim filmom – ali, valjda u duhu recentnog holivudskog neokonzervativizma, romansa se na jedvite jade uspijeva dokopati tek jednog jedinog čednog poljupca; toliko čednog da se moglo i bez njega. Jedno, ipak, ne pokušava biti – komedijom. Novi Superman je, za razliku od onog “starog”, uglavnom smrtno ozbiljan i, kao takav, beskrajno dosadan – čak i u rijetkim trenucima kad pokušava biti duhovit, to mu nikako ne polazi od ruke, a publika se eventualno smije na mjestima koja sigurno nisu mišljena kao duhovita, ali upravo zbog toga ispadaju (tragi)komičnima.
Ukratko, Čovjek od čelika je film koji je htio biti svašta, a na kraju je ispao jedno veliko – ništa.
(Trpimir Matasović)
Sažetak i dijagnoza
Clark Kent je 33-godišnji mladić s jasno konturiranim mesijanskim kompleksom, nerazriješenim Edipovim kompleksom, kompleksom izostanka crvenih gaća, i mnogim drugim problemima. Kroz cijelo se djetinjstvo suočavao sa snažnim strahom da će ga Kevin Costner kazniti kastracijom, što je rezultiralo nekom vrstom pasivnog patricida. Nakon perioda subjektivnog olakšanja, potpomognutog sumanutom idejom da je pronašao svog “pravog“ oca koji je s drugog planeta i podržava njegovo mesijansko poslanje, u Clarkov život ulazi mlada dama s kojom ne uspijeva realizirati seksualni odnos. Nesposobnost osvještavanja istinske naravi spomenute nemogućnosti dovodi do deluzija paranoidnog sadržaja, uključujući interakciju s paralelnim svijetom u kojem Clarka proganja negativni aspekt “pravog“ oca; alternativno, prijeteće utjelovljenje očinskog Superega koje naziva “General Zod“, i koje mu – još od samog rođenja – zamjera što postoji.
Pacijent se vlada dobro. Trenutno vjeruje da je poljubio djevojku, spasio Ameriku i postao novinar Jutarnjeg lista. Povremeno komunicira s likovima iz svojih omiljenih kriminalističkih TV-serija, uključujući Laurencea Fishburnea i onog lika iz Law and Order.
F60.0 (paranoidni poremećaj ličnosti), F63.1 (piromanija)
(Zorko Sirotić)
Čelik se kalio u melting potu
Mnogo je toga u Čovjeku od čelika nejasno, nedorađeno, frustrirajuće i promašeno, ali sve dobiva objašnjenje na kraju filma kada se na špici pojavljuju imena autora priče, Davida Goyera i Christophera Nolana. Dvojac koji je zaslužan za posljednji film o Batmanu, šarlatanski bućkuriš po imenu Vitez tame: Povratak, napravio je sličnu stvar i sa Supermanom: uzeli su laganu i zabavnu stripovsku potku te su od nje napravili pretencioznu, dosadnu, kičastu i iritantno glupu preradu mita o Kristu. Tako sada, nakon Batmana koji se žrtvovao za narod Gothama i uskrsnuo iz mrtvih, imamo i čudesno začetog Supermana koji u 33. godini života spašava čovječanstvo od sila zla. Kao u Vitezu tame, i ovdje se likovi ponašaju kontradiktorno, motivacijski neuvjerljivo i patetično. Ipak, za razliku od Batmana u kojem se pojavljuju konzervativni elementi, ali ne tvore politički cjelovit komentar, film o Supermanu uspijeva prenijeti koherentnu, jasnu i apsolutno odvratnu ideološku pouku koja bi posramila i najveće američke konzervativce.
Radnja ukratko: planet Kripton je uništen zbog ekološkog zagađenja, a jedini preživjeli su Kal-el (Superman) koji kao beba dolazi na Zemlju, te skupina vojnika i patriota (“Kriptonacionalista”?) predvođenih generalom Zodom. Bez svoje planete, Kriptonci pokušavaju pronaći dom na Zemlji, tj. u Sjedinjenim Američkim Državama.
Mogu li Kriptonci i ljudi živjeti zajedno? Film nudi dva moguća odgovora – pozitivan kroz Supermana koji se želi prilagoditi ljudskom društvu i negativan kroz Zoda koji želi pobiti Zemljane i naseliti praznu planetu umjetno oplođenim (?!) Kriptoncima. Treće mogućnosti – kao, recimo, mirnog suživota bez preuzimanja ljudskog (tj. američkog) identiteta – nema, mada nije jasno zašto bi Zod, čiji je cilj tek pronaći dom za Kriptonce, odjednom želio pobiti sve Zemljane. Objašnjenje za taj iracionalni “planetocid” daje Faora, Zodova “desna ruka”, koja iznosi fašistoidnu priču da su Zemljani evolucijski višak, a Kriptonci sljedeća karika koja će ih zamijeniti. Međutim, ono što je zastrašujuće jest to što i Superman koristi istu logiku: u ključnoj sceni u kojoj Superman ima priliku uništiti brod zlikovaca, Zod mu govori: “Ako uništiš ovaj brod, ubit ćeš sve Kriptonce!”, na što mu Superman odgovara “Kriptonci su imali svoju priliku!” i uništava brod. Drugim riječima, ovdje se ne radi o tome koja je strana moralnija, nego koja se vrsta nalazi više na evolucijskoj ljestvici. Kriptonci su ostali bez planete – tko ih šiša, više sreće u drugom svemiru!
Međutim, kojoj vrsti pripada Superman? Je li on Kriptonac ili čovjek (tj. Amerikanac, što film ljupko izjednačava)? Je li određen svojim podrijetlom (u krvi mu doslovno – ne pitajte kako – teku Kriptonci) ili odrastanjem u konzervativnoj američkoj obitelji? Može li ga američko društvo prihvatiti i kad shvati da je vanzemaljac? Da – uz nekoliko uvjeta. Superman mora prigrliti američke vrijednosti (poštovati obitelj, ići u crkvu i poštovati vojnike), identificirati se s američkim narodom i staviti svoje “čudne” karakteristike u službu domovine. Posljednji test ljudskosti Superman polaže na kraju filma kada ga američki general doslovno pita: “Kako znamo da ćeš raditi za američke interese?” “Odrastao sam u Kanzasu”, odgovara Superman, “Nema većeg Amerikanca od mene!” Sva sreća da kao beba nije pao nešto južnije, u Meksiko ili u Južnu Ameriku, i (p)ostao grozni alien.
Lik Supermana se redovito koristio za ideološku propagandu, npr. tokom Drugog svjetskog rata u američkoj kampanji protiv Japanaca. U tom smislu, ovaj film ne predstavlja nikakav eksces, niti naročitu ideološku opasnost, nego samo još jednu ljigavu epizodu u povijesti američke propagande. Šteta je što se u tom mulju našao i Nolan koji je, za razliku od redatelja ovog filma Zacka Snydera i scenarista Goyera, nekad barem bio obećavajući mladi redatelj. Tužno je vidjeti da je redatelj Mementa postao pretendent na titulu američkog Jakova Sedlara.
(Luka Ostojić)