Jesmo li već u toliko poodmakloj fazi institucionalnog stazisa da svaki stvaralački rad prelazi u trpež trpeža radi? Ili se čak i iz pozicije umjetnosti na vješalima još uvijek možemo istrgnuti iz omče?
Najteže pitanje na kraju kazališne sezone 2013/2014 zasigurno je vezano za kontinuitet stazisa, u značenju “zastoja, nepomičnosti, zaustavljenosti, blokade”. Na svim razinama rada u kulturi pogađala su nas i pogađaju sustavna odbijanja ili odgađanja financijske potpore za ambiciozne projekte, u korist minimalnih uvjeta i jedva održivih produkcijskih kapaciteta. Daleko smo tu od bilo kakve namjerne pasivnosti kao strategije otpora. Situacije državnog bankrota i kolektivnog štrajka nisu međusobno zamjenjive, premda katkad nastupaju simultano. U slučaju hrvatske kazališne svakodnevice, autorski su projekti u pat-poziciji nevrednovanog i višestruko potplaćenog stvaralačkog rada, dok je državna i gradska administracija i dalje relativno zaštićena od kolapsa koji je zahvatio umjetnike. Unatoč tome, Dubrovačke ljetne igre i dalje proizvode predstave od kojih malo tko išta očekuje, a u jesen će nas svojim reklamama zabljesnuti Festival svjetskog kazališta, iako nije jasno tko će imati čime platiti njegove uobičajeno skupe ulaznice. Kao u kakvom političkom vodvilju Planete nojeva, pretvaramo se da je kultura opstala. Pretvaramo se da je kazalište preživjelo multiskandaloznu, korumpiranu i nesposobnu državnu upravu. Čudna je ta utjeha floskule o “nekom boljem sutra”. Buncaju li tako svi utopljenici? Čudan je zvuk tišine koji prati trgovačku logiku na mjestu strategije kulturnog razvoja. Čudna je i sveopća rezignacija oko kazališta kao istraživačke forme, spalog na “tiho beskućništvo“ zapaženih predstava (kao što je Logično mjesto za susret Nine Gojić i Morane Novosel u Teatru &TD ili predstave K'o rukom odneseno Bobe Jelčića u istoj instituciji), koje su nastale isključivo osobnom posvećenošću autorskih timova, na rubu rubova organiziranog programa financiranja teatra i kulture u Zagrebu.
Nijemologija Jesu li za promjene unutar institucija više učinili dolazak Rakana Rushaidata i Vilima Matule u ansambl kazališta Kerempuh ili medijska jadikovka jer, eto, HNK rutinerski nastavlja stvarati bilo kakav repertoar, čak i bez glave službeno imenovanog intendantskog profila? Što točno znači da institucije još uvijek rade? Je li možda ipak važnije kako rade i tko točno u njima pristaje na teret pune autorske odgovornosti oko materijala koji se dijeli s publikom? Spašava li nas vidljiva razlika između Darie Lorenci Flatz kao ulogama dosljedno posvećene prvakinje HNK, nasuprot stalnih članova istog tog ansambla koji već godinama ne riskiraju ni izlazak na matičnu scenu, umjesto toga gospodareći sapunicama? Postoji li razlika između uobičajene glumačke šutnje Trešnjinog, Komedijinog ili Gavelling ansambla? Kako smo točno došli do točke u kojoj ravnatelji dolaze i odlaze, ali promjena na samoj sceni i dalje nema? U svakoj od navedenih smjena na vrhu, ansambli smatraju da će ih jedino čvrsto zapčećaćena usta “sačuvati” od opasnosti izricanja argumentiranog stava, izgradnje međusobne solidarnosti i artikulacije (ne samo) vlastitih umjetničkih potreba. Kritika odnosa javne moći, tome nasuprot, počinje jedino ako se neka mjera rizika uspostavi u djelovanju svakog pojedinog člana ansambla, nevezano za istaknute upraviteljske figure na novoj ili staroj institucionalnoj karti. Pogledajmo, recimo, uspjeh predstave Kako smo preživjele u Zagrebačkom kazalištu mladih. Za njega nije prvenstveno odgovoran redatelj Dino Mustafić, već osobnosti glumica koje su pristale izložiti osobno iskustvo, još k tome u odnosu na tekstove Slavenke Drakulić. Riječima Richarda Kearneyja u djelu Poetika mašte: “Svrha bilo koje ideologijske analize nije zaustaviti rad mašte, nego mu vratiti oduzetu slobodu igre”. Nerijetko u tome možemo uspjeti, nastavlja Kearney, samo ako demistificiramo sliku o samima sebi kao zrelim i suverenim misliocima, umjesto toga pristajući na Heraklitovu poziciju djeteta u igri. Samo je igronaut otvoren (pre)imenovanju i prevrednovanju kao strategijama razaranja svega tvrdo očitog i zadano “logičnog”. Tko su naši kazališni igronauti? Pristaje li itko na slobodu bepoštednog traganja?
Ničijologija Znakovito je da stazis na mjestu prepoznavanja javnog rada jednako pogađa i radove režijskog i dramaturškog podmlatka, kao i radove afirmiranih kazališnih ljudi, kao što su recimo Mislav Brečić (autor nijansirane EXIT-ove studije pirandelizma pod nazivom Ispočetka), Boris Bakal ili Bobo Jelčić. Doduše, Jelčićeva predstava Sitno i tiho prevrednovana je iz studentske vježbe na ADU u repertoarni naslov Zagrebačkog kazališta mladih (sada se vodi pod nazivom Tihi obrt), ali proces nastanka svih Jelčićevih predstava mnogo je više vezan za upornost glumačkog i redateljskog suautorskog istraživanja, negoli za produkcijski okvir, plan i program bilo koje institucije. Pojedine predstave nastaju bez ijedne kune potpore, kao Šavovi Mile Pavičević i Maria Kikaša, također u Teatru &TD, s time da je infrastruktura navedene kuće ovdje funkcionirala kao “prazna platforma“, doslovce s mogućnošću proba u Dvorani MM i tri reflektora ustupljena autorskom timu za premijernu izvedbu.
Pitanje glasi: koja je zapravo javna funkcija gradskih kazališta? Jesu li ona svačija, samim time i ničija, ili ipak postoje načini na koje ih je moguće konkretno koristiti – u smislu transparentne mogućnosti ponude projekata? Kako to da je samo u Teatru &TD moguće raditi na raznorodnom spektru eksperimentalnih predstava ili autorskih projekata zainteresiranih umjetnika, dok ni Gavella ni ZeKaeM ni Muzej suvremene umjetnosti (s impresivno praznom scenom Gorgona), a kamoli Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, nemaju običaj dopuštati da neka od njihovih dvorana (ili bilo koja nezauzeta prostorna zona) bude na raspolaganju stvaralačkoj grupi s idejom koju tek treba isprobati, ali za koju umjetnik u radu definitivno donira i svoje vrijeme i svoje znanje? Kerempuh je učinio korak prema drugačijem upravljanju, otvorivši Vidru svim ponudama komercijalnog izvedbenog tipa, ali izvan radijusa novog Vidrina upravitelja Romana Šuškovića ponovno su ostali “nepopularni” naslovi, koji u konačnici čine najkvalitetniji dio nekog stvaralačkog miljea.
Čini se da ekologija i teatar imaju bitnu zajedničku točku: svih resursa na ovoj planeti ima sasvim dovoljno, ali nitko se nije u stanju dogovoriti oko njihove ravnopravnije distribucije. Zato se sustavno šuti o ispodprosječnim, katkad i uvredljivo banalnim predstavama koje nastavljaju izlaziti iz okrilja zagrebačkog HNK, kazališta Komedije ili Zagrebačkog kazališta lutaka, kao lokacija koje već dekadama ne moraju braniti nikakav umjetničku izazov; unaprijed im je dodijeljen status nedodirljive političke garniture. Stazis o kojem govorim ima izravne veze s činjenicom da nitko ne mora stvoriti ništa više od birokratski shvaćenog umjetničkog zadatka. Nitko ne očekuje nikakvu “revolucionarnu produkciju”. Nitko čak ne očekuje ni izazovnu estetiku (BADco, Barbara Matijević, Sonja Pregrad ili Selma Banich gotovo se uopće ne oslanjaju na lokalni sustav “pružanja potpore” umjetnicima). Posljedice tolikog broja odsutnosti na mjestu vizija dodatno nas mogu zaskočiti i stazisom koji proizlazi iz sve očiglednijeg manjka bilo kakve socijalne borbenosti. Stazis je i drugo ime za apatiju, rezignaciju, potrošenost bilo kakvih prevratničkih afekata ili problemskih zahtjeva. Ili pak za definitivni odlazak iz Hrvatske, karakterističan za toliki broj domaćih umjetnica i umjetnika.
Koliko košta vrijeme? Unatoč svemu što nas drži u spomenutoj točki oduzetosti, možda nije naodmet spomenuti da vremena kao valute postojanja nemamo u bezgraničnim količinama. Jedna ili dvije ili deset jednako jalovih sezona nisu sitnica. Govoreći o produktivnim pitanjima, zašto bismo ogromnu količinu svog najkvalitetnijeg vremena – u smislu stalnog učenja i/ili neotuđivog stvaralaštva – nastavili poklanjati ovim ili onim garniturama vlasti, koje samo zahvaljujući našim satima, mjesecima i godinama potplaćenosti i nevrednovanosti nose titulu “distributera” kulturnih dobara? Koliko košta mjesec dana intenzivnih proba? Koliko koštaju glumačke nesanice? Koliko koštaju stotine i stotine sati komponiranja? Ili slušanja glazbe? Koliko košta jedan sat dramaturškog, za razliku od jednog sata vodoinstalaterskog rada? Koliko košta koreografska kompetencija, nastala kroz godine i godine praćenja tuđeg rada i iskušavanja vlastitih kompozicijskih matrica? Ako našim gradovima i državama još uvijek upravljaju ljudi koji nemaju odgovor na ova pitanja ili ih smatraju nevažnima, možda je vrijeme da im počnemo isporučivati račune za sve sate čitanja i promišljanja pročitanih rečenica. Kolegice i kolege, zaspite Ministarstvo kulture i Gradski ured za kulturu stvarnim troškovima svog dugogodišnjeg autorskog rada. Objavite račune vlastitog kreativnog zanata na međunarodnim sajtovima. Stazis nam, naime, nije “sudbina”. Stazis je samo vrsta negativne solidarnosti. Navika. A to znači da mu je omča točno onoliko labava koliko se usudimo javno je imenovati. Jean Starobinski: Kritika ne može ostati u granicama kontemplacije, niti u granicama provjerljivog znanja. Ona mora postati djelovanje.