Jagoda Munić, predsjednica Friends of the Earth International,
najveće svjetske mreže udruga za zaštitu okoliša,
komentira Prijedlog Zakona o strateškim investicijama koji je objavljen 15. siječnja 2013.
Nakon što je u studenom 2011. godine ukinut Zakon o igralištima za golf, bio je to kraj trogodišnjega nastojanja da se spriječi prenamjena šumskog i poljoprivrednog zemljišta te gradnja vila i apartmana na njima. Tada se činilo da je donošenje takvih zakona iza nas i da su male šanse da se nešto slično uskoro ponovi. No, očito smo se prevarili.
Prijedlog Zakona o strateškim investicijama koji je objavljen 15. siječnja 2013. novi je i još gori od Zakona o igralištima za golf. Zakon o igralištima za golf je bio protuustavan, nije pridonosio očuvanju poljoprivrednog zemljišta i šuma te okoliša, a bio je protivan i ustavnim vrednotama poput socijalne pravde, jednakosti ljudi, jednakog položaja poduzetnika na tržištu te jamstva prava vlasništva i vladavine prava. Na kraju, nakon tri godine kampanje, naši su argumenti bili prihvaćeni, što se navodi i u samom obrazloženju Zakona o ukidanju zakona o igralištima za golf.
Kod Zakona o strateškim investicijama više nisu samo u pitanju šume i poljoprivredno zemljište, ovim zakonom se dovodi u pitanje i vlasništvo i korištenje pomorskog dobra, voda, kulturnih dobara i javnih cesta te se može ukinuti status javnog dobra. Omogućava se i korupcija, jer je sva moć odlučivanja u jednom povjerenstvu pa investitori koji imaju bolji pristup strukturama odlučivanja mogu imati prednost.
Kao da ovo nije dovoljno loše, upitna je i procedura donošenja kao i provođenja Zakona. Naime, prijedlog Zakona je bio na javnoj raspravi svega 10 dana, a predviđa se da se uputi u Sabor u hitnu proceduru, odnosno da se usvoji u prvom čitanju. Time se krši i Zakon o zaštiti okoliša, prema kojem propisi koji mogu imati utjecaj na okoliš moraju biti u javnoj raspravi barem 30 dana.
Odluke o tome što zadovoljava kriterije strateškog projekta donosi povjerenstvo koje postavlja Vlada RH, a koje bi se trebalo sastojati od raznih državnih službenika. To bi povjerenstvo bilo pod direktnom kontrolom Vlade RH, dok Sabor RH i građani ne bi imali utjecaj na donošenje odluke. Također, lokalna uprava i samouprava isto neće imati utjecaj na definiranje što je strateški projekt, a što nije. I sami kriteriji za određivanje što je strateški projekt, a što nije su vrlo upitni. Naime, definira se da predloženi projekt, ako je procijenjen na više od 150 milijuna kuna, ne mora imati nikakav dodatni kriteriji, dok manji projekti trebaju zadovoljiti neke kriterije koji nisu dovoljno specificirani niti je određeno koliko kriterija se mora ispuniti.
Nadležno Ministarstvo ovako kratkom javnom raspravom, od samo 10 dana, nije zadovoljilo niti minimum standarda i mjera za savjetovanje sa zainteresiranom javnošću koje propisuje Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata. Naime, Kodeks određuje sljedeće: “Objava poziva na savjetovanje o nacrtima zakona, drugih propisa i akata treba sadržavati jasno naznačen rok za očitovanja zainteresirane javnosti za koji je poželjno da ne bude kraći od 15 dana od dana objave nacrta na internetskoj stranici tijela nadležnog za izradu nacrta, kako bi zainteresirana javnost imala dovoljno vremena za proučavanje predmetnog nacrta i oblikovanje svoga mišljenja”. Ponavljamo, javna rasprava bila je organizirana u svega 10 dana, a ne, kao što Kodeks predviđa, minimalno 15.
Zakon predviđa takvu širinu i opseg kriterija za strateške projekte da je de facto moguće obuhvatiti, ali i isključiti bilo koji projekt bez obzira na područje djelovanja, kvalitetu i visinu ulaganja, što tijelu koje odlučuje daje ogroman manevarski prostor za proizvoljno odlučivanje, koje je dodatno pospješeno odredbom o direktnim pregovorima između ministra i pojedinih investitora. Drugim riječima, svi oni ulagači koji ne dospiju na Listu projekata bit će dovedeni u izrazito nepovoljan položaj u odnosu na “sretnike” s etiketom strateškog projekta.
Za ishođenje svih dozvola i mišljenja propisan je izrazito kratak rok od 10 dana, koji do te mjere odstupa od uobičajene dinamike rada javne uprave i rokova propisanih u postojećim procedurama, a u slučaju da roku nije udovoljeno, investitoru se dozvola izdaje, odnosno on se ima pravo ponašati kao da ju je dobio, temeljem načela “šutnje administracije”. Pritom se diskriminiraju svi ostali sudionici u investicijskim procesima.
Odredbama Članka 18 predloženog Zakona omogućava se otuđivanje nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, uključujući i šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro, i to neposrednom pogodbom. Te odredbe omogućavaju stvaranje situacija koje dovode do pojačanog korupcijskog ponašanja te bi mogle imati značajne štetne posljedice na okoliš Hrvatske, tj. ubrzati urbanizaciju i devastaciju poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Čini se i da će se isti postupak primjenjivati i na otuđenje nekretnina u privatnom vlasništvu.
Postupak ocjene o potrebi provedbe postupka procjena utjecaja okoliš (PUO) sveden je na puku formalnost, što je dodatno oslabljivanje i već sada vrlo slabog mehanizma zaštite prirode i okoliša, a predloženi Zakon određuje svoje rokove u kojima je apsolutno nemoguće zadovoljiti rokove određene za sudjelovanje javnosti čime se ne krše samo važeći hrvatski propisi, već i europski standardi i praksa te odredbe Arhuške konvencije.
Prema Članku 31 Zakona, zahvati u prostor u sklopu strateških projekata nemaju obvezu izrade i donošenja provedbenih dokumenata prostornog uređenja (urbanističkog plana uređenja i detaljnog plana uređenja) u svrhu dobivanja lokacijskih dozvola. Time se od stručne provjere usklađenosti s prostornim planom izuzimaju upravo najsloženiji, najskuplji i vjerojatno najveći zahvati s najvećim očekivanim učincima! Također, smatramo kako je ova odredba protuustavna, jer se njome zadire u samoupravni djelokrug tijela jedinica lokalne i područne samouprave. Na primjeru golf resort projekta na platou Srđa u Dubrovniku, to bi značilo da kad bi se taj nekretninski projekt, koji zadovoljava kriterij da je veći od 150 milijuna eura, uvrstio na listu strateških projekata, ne bi se morao raditi urbanistički plan uređenja. Time bi se definitivno poništila volja građana, jer je urbanistički plan uređenja odbačen 2010. godine, jer je pod krinkom izgradnje golf igrališta i sportsko-rekreacijskog centra isplanirana izgradnja 270 vila i 408 apartmana. Trenutno je novi prijedlog na javnoj raspravi, koji sada sadrži 240 vila i 408 apartmana na čak 330 hektara površine. Istovremeno građani Dubrovnika prikupljaju potpise za raspisivanje referenduma protiv takvog UPU-a. Ukoliko se u međuvremenu donese Zakon o strateškim investicijama i ovaj projekt se stavi na listu, to će direktno poništiti volju građana Dubrovnika. Na ovom primjeru vidimo koliko je prijedlog ovakvog Zakona opasan za razvoj demokracije i vladavinu prava u Republici Hrvatskoj.
Hrvatska je već sada vrlo centralizirana država, a Članak 32 Zakona još više pridonosi tome, jer potvrđuje potpuno isključivanje lokalne samouprave iz odlučivanja o strateškim investicijama. Sve dozvole, mišljenja i uvjete potrebne za strateške investicije izdaju središnja tijela državne uprave, a ne jedinice lokalne samouprave na čijem području se planira zahvat u prostor.
Čini se nevjerojatno da se problemi sporosti administracije, pravne nesigurnosti, šume loših, zbunjujućih i često kontradiktornih zakona i podzakonskih akata, pokušavaju riješiti jednim novim Zakonom. Donošenje novog zakona nije rješenje, jer se ovakvim prijedlogom poništavaju postojeći propisi i procedure, ali ne jednako za sve poduzetnike i investitore, već samo za nekolicinu odabranih. To je vrlo opasno jer niječe princip pravednosti i tržišnog natjecanja, ali i same postavke demokracije isključivši građane, lokalnu upravu i samoupravu pa čak i Sabor. Umjesto donošenja ovakvog Zakona, treba provesti sustavne reforme u administraciji i zemljišnim knjigama te kontradiktornim i suvišnim propisima.
Nadalje, ovim Zakonom Vlada predviđa otvaranje tri do pet tisuća radnih mjesta, što je zanemariv broj u usporedbi s 370 000 nezaposlenih u Hrvatskoj, dok se istovremeno daleko od medijske žiže planira otpustiti oko 2500 ljudi samo u Hrvatskim šumama i oko 1000 u HEP-u. I dok javna i državna poduzeća svakako treba reformirati, teret otpuštanja neće osjetiti loš menadžment, već drvosječe i inženjeri. Zapošljavanje kao argument za donošenje propisa koji ukida demokratičnost i pravednost samo je floskula, njime bi se okoristila samo dobro umrežena i s političkim strukturama povezana manjina.
Na kraju, kako se može nešto proglasiti strateškim projektom, kad Hrvatska uopće nema kvalitetnu strategiju razvoja, baš kao niti viziju. Čini se nevjerojatnim da se mala zemlja od samo 4,5 milijuna ljudi s ovakvim resursima ne može kvalitetno voditi, bez da se rasprodaju i unište njezini prirodni resursi. Već i male mjere dale bi velike pomake, poput smanjenja oporezivanja na rad i povećanja oporezivanja na imovinu, ulaganja u znanost i školstvo, razvijanja socijalnog poduzetništva (koje potiče zapošljavanje i samozapošljavanje te onemogućava iznos dobiti izvan zemlje pa čak i izvan tvrtke) te poticanja održive ekonomije (energetska efikasnost, obnovljivi izvori energije, agroekološka i organska poljoprivreda, inovativne tehnologije). Donošenje Zakona o strateškim investicijama neće nas odvesti u tom smjeru, upravo suprotno.