S autoricom razgovaramo u povodu njezine najnovije knjige, Scenariji kože (Zagreb, Antibarbarus, 2012.).
Kako je izjavio Seith Godin, američki inovator u području virtualnog marketinga, “današnji marketing bavi se isključivo pričanjem priča, a ne prodajom reklama”. Što to znači za pisce, raditi rame uz rame s industrijom koju zajednički financiraju i Pentagon i Holywood, a nazvana je Institut for Creative Technologies (od 1999. godine)?
Život počinje pričanjem priča. Roditeljskim marketigom. Starateljskim. Institucijskim. Scenarijem. Koji su preuzeli od svojih roditelja. Često od vladajuće politike. Političkog trenutka. Prevarenog sjećanja. Izbrisanih informacija. Prešućenih istina. Seith Godin je samo preuzeo tu ulogu. Koliko uspješno? Koliko su roditelji uspješni?
Zastrašujuće je da sa svojim pričama, politički “nadahnutim”, nastavljaju učitelji, profesori povijesti i dr., liječnici, teolozi, zakonodavci, smanjujući odrastajućima mogućnost nadzora nad vlastitim životom. Vlastitim tijelom. Osobe koje predstavljaju ideal-ja često su legitimno izabrane da oduzimaju mogućnost znanja, ne samo nemogućnošću studiranja, nego i preživljavanja. Eksperti su za falsificiranje podataka. Manipuliraju bijedom. Cijeli svijet postaje jedan socijalni slučaj. Na rubu živčanog sloma. Lagan plijen.
Pisac je odavno izdao pisanje. Zar se to ikome može predbaciti? Malograđanština je oduvijek najveći pokretač. Teško se nositi s konfliktom interesa. Taj uvijek vodi podčinjavanju. Podjarmljivanju. No čitatelj pronalazi vjerodostojnog autora. Učenik zna kad ga učitelj izdaje. Autentičnost ne treba marketing. Laž, da.
Izrabljivač kreira autodestrukciju
U knjizi Prazne tvornice čitava je jedna “zona” tekstova posvećena bizarnostima. Zapisujete: “Bizarnost je višak. Sve dok se mora institucionalno priznati zabranom, znak je da ste na Zemlji“. Može li se iz takvog pristupa izvesti svojevrsna pohvala svega onoga što ometa nasilje “jasne funkcije“? Hoće li umjetnost u kapitalizmu preživjeti samo kao vrsta bizarnosti?
Umjetnost uvijek preživi. Nadživi čak i autora kojeg se srami. Ideološki i ekonomski hohštapleri ne. Izrabljivači, tirani, bez obzira kakve pripovijesti pripovijedali, obijesno kreiraju samodestrukciju. I njima dojade poslušnost i prosječnost. Dojade i oni toj poslušnosti. Koju su, ostalom, sami uspostavili. Da bi se održali. Da bi ih posilni podržavali. Moć je kratkog daha. Kao i izlika koja se naziva političkom nužnošću. Sve se to pretvara u povijesne pripovijesti. Gura u bajke. Stradalima je to slaba utjeha.
A propos nedavne Bandićeve zabrane Gavellina plakata, nije li zabrana neka vrsta obrnute preporuke/reklame? I potpitanje: kakva vrsta kampanje ili bolje rečeno protukampanje bi po Vašem sudu mogla pomoći da ugledamo kraj Bandićeva upravljanja Zagrebom?
Izvrsno je da se to dogodilo. Gradonačelnik je naredio. Ali autocenzura je pobijedila. Ne on. Cenzura vlastitog integriteta. Hapšenje vlastite slobode. Pokazala je kolika je njezina snaga. Kako vlada životima. Upravlja poslušnicima. Nije bilo tako davno kad se pojavila lista ljudi iz takozvanog kulturnog života, koji su potpisali peticiju podrške gradonačelniku. Neki od njih još uvijek djeluju. Možda baš i ne na istoj strani. Sada. Kad ih se s tim suoči, opravdavaju se. Zovu to politikom. Ne kulturom. Treba li im vjerovati? Više se ne radi o kulturi očaja koja proizvodi samodestrukciju, nego o očajnoj kulturi. Takva je spremna na sve.
Gradonačelnici odlaze. Priroda je nesmiljena. Kad joj se prohtije, sravni cijele gradove.
Nesvjesno naših vladara
Postoji li netko tko bi više želio upravljati gradom od sadašnje vlasti? Tko više voli svoj grad? Ne samo vlast. S jasnim planom? Budućnošću razvoja grada? S financijskim programom? Transparentnim. Bilo je dovoljno vremena da se jedan takav kreira. Vladajući će otići, kao što i uvijek odlaze. Kad se okrenu nekim drugim interesima. Kad se bira tek toliko da se nekog drugog odabere. Ne zato što ima što za ponuditi. Ali uspjeli bi i oni bez moći. Bez političke mreže podmićivanja i prijetnji. Stanovnici znaju prepoznati ozbiljnog kandidata.
Gotovo svi Vaši tekstovi obilježeni su i jakom etikom zaštite progonjenih, ali i britkim, skalpelskim humorom na račun progonitelja. Koliko vjerujete u jezik književne ironije, građanskog neposluha, prigovora, protesta, peticija? Tko su Vaši uzori u jeziku kao javnom djelovanju?
Govore se danas kreira. Kao i osmijeh. Retoriku se prepisuje. Seli je se iz teksta u tekst. Iz jednog konteksta u drugi. Iz jednog podneblja u drugo. Iz jednog povijesnog razdoblja u drugo. Čak i govor tijela. Nitko to ne smatra sramotnim. Nego uspjelim marketingom. Ne osjeća se zbog toga krivim. Ponekad vladajući umisle da mogu i bez svoga pisara. Katastrofa nastaje kad progovore svojim nesvjesnim. Pune su bajke takvih primjera.
Trenutak je to proboja potisnute istine. Zaigrani vlašću, sruše dugo građeni performativni imidž. Ponese ih obmana da nisu izabrani kao tek možda bolji od loših. Da su i njihova dokona politička blebetanja sakrosanktna. Tu ne treba dijete da bi zaključilo da je car gol. Sam se car time veselo pohvali. I nastavio bi da mu ne prijeti oduzimanje političkih povlastica. To što se poslije zaogrne ne pomaže. Koristi mu što je pazio da nema zamjenika. Negativna selekcija uspješna je praksa. Često je se može susresti na sveučilištu.
Postoje cijele knjižnice u kojima je dostupno znanje o onome što se događa. Što se događalo. I s kojim posljedicama. Unatoč brojnim knjigama, svjedočanstvima, filmovima i medijskoj pažnji, ljudima nisu dojadili ni rasizam ni antisemitski motivirani incidenti. Izopćenje jer ste drugačiji, jer drugačije mislite. Ono što bi se moglo nazvati oslobađajućom spoznajom, oslobađajućom riječi, ne znači da će i djelovati. Odmah se nameće pitanje u čijem je to interesu. Čiji ste pijun? Teško je čak uspješno proraditi kolektivnu prošlost. Konstantno je podvrgnuta manipulaciji i prešućivanju za kratkotrajni ostanak na vlasti. Ali s dugotrajnim posljedicama za buduće generacije. Poziva se na lojalnost, tjerajući na poslušnost. Ucjenjuje vas se vlastitom djecom. Eliminira vas se na kućnom pragu. Ponekad vam velikodušno dopuste da se iselite. A onda licemjerno demokratski dobrohotno pozovu da održite neko predavanje. Nesmotreno. Riječ pronalazi svoj put.
Snaga prešućenog
Vaša najnovija knjiga Scenariji kože mozda je bliska i pojmu krajolika kako ga tumači Gertrude Stein, premda je u knjizi izravno ne citirate. No voljela bih da komentirate ovaj komadić teksta Gertrude Stein: “Krajolik se ne miče, ali uspostavlja relaciju i uvijek ostaje u relaciji, drveće prema brdima, brda prema drveću, prema drugom drveću, prema nebu, a zatim detalj prema detalju, jer priča je tu samo ako volite priče i želite ih čuti, ali relacija je tu čitavo vrijeme, neotklonjivo“. O kakvoj je relaciji riječ?
Bliže su mi riječi Pascala Quignarda iz Terase u Rimu koji govori o poroznosti kože i mogućnosti da krajolik prođe kroz nju. Inače, gospođa Stein se nalazi u knjizi. Ne s pričom o krajoliku, nego s odnosom prema Hitleru i svojim angažmanom oko njegove nominacije za Nobelovu nagradu za mir. Nažalost, uvrnuta politička stajališta nisu sekvencija neke montipajtonovske šale u kojoj se dodjeljuje nagrada za promicanje čovječnosti. Pobjeda su bizarnosti. Vrijeđanje istinskih zagovornika mira. Michael Gold je povratak Gertrude Stein u Ameriku nakon dugogodišnjeg iskustva i njezin uspješni salon u knjizi Change the World! okarakterizirao dokazom da s dosta novca i dovoljno upornosti i luđak može uvjeriti svijet u svoj zdrav razum. No taj je slučaj podrobnije obrađen u samoj knjizi.
Nedavni norveški slučaj tragično je uspješno povezao ideju povijesne literarne figure i ratnika iz virtualnog svijeta. Da je bio neki uragan, evakuiralo bi se žrtve. Tada se uvijek nameće pitanje: tko ste vi dok se pored vas odvijaju događaji za koje tvrdite da niste za njih znali? Premda odavno učite iz neizrečenog. Iz prešućenog u političkim vijestima.
Nikad ne možete znati koji fragment vas ostaje u nečijem sjećanju. Koliko će vas vaš tekst zastupati. Jednom. Umrli ste. Spletom okolnosti nestala su sva vaša djela koja su vas učinila omiljenim piscem velikana. Nekom farsičnom igrom ostala su samo ona kojima pozivate da se na smrt osudi svakog Židova. Da niste bili osloboditelj jezika i da niste znali njime zavesti najveće slobodoumne umove koji su ga vidjeli i kao zagovornika ironije, ne biste bili ni u kakvoj literarnoj povijesti, nego tek zločinačka ništarija. No ako velikani cijene autorsku eksplozivnost izričaja u vašem djelu, poštuju vas i oni koji svojim zadatkom smatraju čišćenje rase.
Krajolik je uvijek prisutan. No često se nije u stanju podnijeti ni njegovo svjedočanstvo.
Knjiga Scenariji kože napisana je, dakle, kao kronika “zaposjedanja“ ljudske kože različitim neželjenim, prisilnim scenarijima. Koga sve ubrajate u “scenariste“, odnosno u suptilne derače i zagađivače kože? I koga ubrajate u razobličitelje scenarističkih obrazaca i ponavljanja? Koliko je važan taj prostor imenovanja invazije tijela?
Politička industrija zabave. Ali nema tu nevinih. Étienne de La Boétie napisao je, pretpostavlja se, oko 1552. godine, u ranim dvadesetima, možda i mlađi, u kratkoj studiji o politici poslušnosti u kojoj promišlja dobrovoljno potčinjavanje da su igre, farse, spektakli, gladijatori, neobične zvijeri, odličja, i kako on to veli, slični takvi opijati, starim narodima bili mamac koji vodi u ropstvo. Tako su zaglupljeni narodi smatrali lijepim te razbibrige te su se zabavljeni prostim zadovoljstvom koje im je prolazilo pred očima naučili poslušnosti.
Rasprave su ispisane zašto ljudi ne djeluju protiv onoga što znaju da je loše. Zašto se pristaje biti uspavanom žrtvom. O maloljetnoj sklonosti uma da bude vođen. Ljudi su naučeni voljeti svoje vladare. Proizvoditi ih. Ako nema njih, pristaju i na mobitel. Tiranski organizirani dom.
Nije nužno pristati na to da vas se modelira. Da budete klonirani vladajućm trenutkom. Da upravo taj mapira vašu kožu.
Protiv scenarija
Zato što, iako se zna, nitko ne može zaštiti od poslodavca samohrane majke koji ih ucjenjuje životima njihove djece? Jer bespomoćno gledate cijeli grad izgubljene djece o kojima nema tko brinuti. Ili se brine na zastrašujući način. Nisu to priče iz Dickensa. Ni iz susjedne ulice. Iz vašeg su dvorišta. Djeca koja prose u ponoć, govor je koji sve razotkriva.
Čini mi se da stalno pišete o prostoru straha, o njegovoj gotovo mehaničkoj, unutarnjoj autodestruktivnosti, a opet izvanjskoj udobnosti. Vaša retorička forma često se služi kratkim rečenicama i pitanjima, kao da se izravno i osobno obraćate sugovorniku, kao da mu podižete bradu, susrećete pogled i inzistirate na odgovoru. Može li vrsta rečenice raditi na odstrašivanju?
Previše je tu bilo zloupotrebe. Rečenice su postale performativne kao i njihovi autori. Licemjerna laž je prepoznatljiva. Bila bi i zabavna da nije nastala na izrabljivanju. Ne pristati na scenarij u koji nas upisuju, naš je izbor. Samoironija tu nije od pomoći. Mnogo je više potrebno za vladajući cinizam koji tvori istinu, kada se zbog vlastitog integriteta osobnosti više ne može pristati na kompromis kao na kompromitiranje vlastitog mišljenja, stajališta i osjećaja.
U Krajolicima kože puno pišete i o krajolicima sna, dapače o Shakespeareovim krajolicima sna (u Snu Ivanjske noći i Oluji). O razlici u sanjanju u povijesnim epohama i povijesnim rukopisima. Usput bilježite da je diktat industrije snova danas tako jak da se djeca ne žele probuditi. Što znači situacija u kojoj totalitarizam kapitalizma ima sva obilježja arkadijske utopije?
Čak i ako znaju o čemu se radi, ljudi pristaju na rasprodaju svoga života. Života svoje djece, privatnosti. Svojih snova. Svojih istina. Nude ih. Snom se manipulira. Samo da bi na trenutak bili zamijećeni. Nitko ih ne tjera na to.
Shakespeare je, kao što je poznato, sklon smrtonosno uspavati vlastite likove. Sanjanje otvara mogućnost da se usanjanog liši moći. Omogućava izreći istinu realnosti bez posljedica. Ima ulogu lude. San brat smrti, ne poznaje klasne razlike. Sanjač je scena na kojoj sam organizira režiju, scenografiju i kostimografiju. Casting. Ponekad i publiku. Nesvjesno je tu vladalac. Hoće li ga imati hrabrosti čuti i sam stvaratelj, sanjač, često nije samo privatni problem. Na njemu je da se odluči želi li se suočiti s vlastitim upozorenjima. Lako je zanijekati stvarnost i tuđu memoriju.
Laganje sebi i proizvodnja vlastitog sjećanja, vječno je zatočeništvo. Totalitarizam je izazov za nepristanak. Za razotkrivanje arkadija. Za iskušavanje vlastitih snaga.
U kakvu vrstu revolucionarnog djelovanja vjerujete? U kakvu vrstu umjetničkog djelovanja vjerujete?
Živimo višestruke identitete. Oni preuzimaju vlast u pojedinim razdobljima života. Kao i višestruke identitete povijesti. U kojoj se junaci otkrivaju kao zločinci. I u kojoj zločinci postaju slavljenim junacima. Upućeni smo u fotošopiranje povijesti. Svjedočimo brisanju memorije. Dilitiranju likova koji se ne uklapaju u vladajući scenarij. Nepredvidljivost scenarija, proboj u trenucima kad se čini da je pisan prema boji kože, konfiguraciji lica, pogledu, ono je čemu se svi nadaju. Prečesto pobjeđuje predvidljivost. Revolucije se događaju svaki dan. To je svaki ne opresiji. Rosi Parks nije trebala velika teorija da je pokrene. Umjetnost, svako djelovanje, suočeno je s propitivanjem granice odmjerenosti vlastitog eksponiranja, samopromocije, na račun tuđe nesreće. Jedino kao takvi mogu biti uvjerljivi