Nevinih nema

Književnica Daša Drndić dosad je objavila sedam romana i tridesetak radio drama. Njezin roman Leica format koji je objavljen prije dvije godine, osobito je zapažen. Riječ je o romanu u kojem ona vrhunski secira grad Rijeku, malograđanski mentalitet stanovnika, govori o svom nesrastanju s tim gradom, a kroz strukturu romana provlači se njezina potreba da istražuje, bilježi povijest ljudskih zločina, nesreća, da baci svjetlo na zaboravljene, tragične sudbine… Sve ovo spominjem zato jer se to ujedno odnosi i na literaturu koju spominje, koju čita i o kojoj piše književne oglede. Sada joj je, kako ističe, “jer joj treba za docenturu”, u nakladi Meandar objavljen izbor književnih ogleda pod nazivom After eight, a riječ je o tekstovima  koji su od 1998. objavljivani u novinama i časopisima.

Kultiviranje izuzetka

Nedavno je u časopisu Sarajevske sveske objavljen njezin Dnevnik koji je nastao na prijedlog urednika. U njemu ona piše o svojim čestim temama – zadaći umjetnosti koja bi trebala voditi prema izoštravanju naših osjetila za izuzetak, kultiviranje izuzetka, o malograđanštini kojoj nedostaje svako duhovno određenje, o  stipendiji u Beču kada je tražila ulice u kojima su nekada živjeli Židovi koje su nacističke vlasti deportirale u svoje logore... Sve ovo spominjem jer se odnosi i na knjige o kojima piše, a riječ je uglavnom o knjigama koje  tjeraju čovjeka da se zamisli i da promišlja živote drugih, da bude svjedok vremena. Stoga nije neobično da u kritici knjige glumice Tille Durieux zamjera joj da je voljela pompozno bilježiti trivijalne detalje, te da je kao sudionica važnih povijesnih zbivanja, zapostavljala bitno – ne spominje anarhiste, Rosu Luxemburg, već neumorno pripovijeda o svojim selidbama, o egocentričnostima, te nam stoga pruža površnu sliku dinamičnog vremena.

Literatura koju voli Drndić daleko je od realističnosti, linearnosti, pa piše o knjigama u kojima postoji odmak od “činjenica života”, knjigama u kojima se junaci trude postavljati pitanja, a metafore su im šireg zamaha, okrenute, kako ističe na jednom mjestu, filozofskom i egzistencijalnom, a ne trivijalnom. Tako, na primjer, pisac Aleksandar Hemon o čijoj je knjizi The Question of Bruno pisala, čini ono što i ona kao književnica – osobno iskustvo amalgamira u opću i obiteljsku povijest, birajući pritom slojevite asocijacije i maštovite metafore. Posebno zanimljiv je tekst o knjizi Ekskurzija Nevena Ušumovića u kojem autorica isprepliće vlastitu i piščevu ekskurziju, onu  životnu – kao što je egzil – i literarnu u kojoj detalj postaje važniji od cjeline. U istom se tekstu autorica bavi Ušumovićevim shvaćanjem jezika kao minskog polja. Naime, oboje su se autora, mijenjajući mjesta življenja, suočavali s nelagodom – ispravljanjima, podešavanjima svojih govora, ali su zato imali privilegiju spoznati “inscenirajuću moć jezika” kao “insceniranost vlastite prošlosti”.

Važan je tekst posvećen Dubravki Ugrešić  koja u knjizi Muzej bezuvjetne predaje također piše o otpadnicima koji daleko od domovine nalaze zadovoljstvo nepripadanja i koji skladište svoj i svjetski otpad, a utočište nalaze u svom jeziku. Jezik, analize jezika, ali i relacija jezika i pisanja, česte su teme koje autorica propituje i u svojim književnim djelima i esejima. U knjizi Umiranje u Torontu književnica se pozivala na Kiševo shvaćanje materinjeg jezika kao jedinog u kojem može stvarati, a pritom dopušta i neka sasvim drukčija iskustva. Daša Drndić piše o knjigama koje optužuju uspavano građansko društvo, upućuje na knjige društvenih analitičara, zanemarenih pisaca i znanstvenika u hrvatskoj kulturi, kao što je npr. antropologinja Svetlana Slapšak.

Kontekst­uali­ziranje knjiga

U gomili suvremene angloameričke književnosti dubiozne literarne vrijednosti, ona pronalazi knjige istočnoeuropske književnosti koje zahtijevaju pun čitateljski napor i angažman. Čak su dva teksta posvećena Thomasu Bernhardu koji je napadao svoje bečke sugrađane.

To čini i Vesna Biga  u knjizi Autobusni ljudi oslikavajući ružno lice jednog ksenofobičnog grada. Drndić ističe kako ona sama ne bi voljela tražiti povezivanja, uzore, jer svu tu priču oko utjecaja smatra pretencioznom. Njezini su ogledi nerijetko povezivanje neke priče iz svog iskustva, zatim spajanje estetskog i etičkog jer jednako joj je važno da pisci kroz literaturu izriču i stav o životu, politici, društvu… Ono što mi se čini osobito važnim je da nastoji djelo kontekstualizirati, a to nije često u današnjoj kritici koja uglavnom djelo percipira kao izdvojenu strukturu koju treba razložiti, sastaviti i onda donijeti neki sud. Budući da sama u svojim knjigama povezuje fikcionalno i faktično, i ovdje nalazimo napise o književnim i izvanknjiževnim tekstovima, o kulturološkim, sociološkim i politološkim studijama, npr. knjigama u kojima se govori o politici u Srbiji pod Miloševićem, onima koje tematiziraju socijalizam, nacionalizam i posljedice kao što je npr. knjiga Nenada Dimitrijevića Slučaj Jugoslavija ili pak  anarhizam kao što to čini Max Nettlau u knjizi Povijest anarhizma. I na kraju, neovisno o tome je li riječ o književnim ili izvanknjiževnim tekstovima, uvijek se kao krucijalno nameće pitanje odnosa pojedinca i moći, a o tome osobito svjedoči upozorenje na kraju zadnjeg napisa – “nevinih nema”, a koji svjedoči o autoričinu angažmanu, o intelektualnoj, nezavisnoj kritičnoj i kritičarskoj  poziciji.