Najnovije vijesti s davno ukinute željezničke stanice. Sarajevski atentat i prevodilačka patnja br. 438. Maračno-srebrnasti šum gadnih slutnja. Je li pjesnik ostavio usred pjesme nagaznu minu?
Htio sam pisati o dvojici pjesnika. Kad stavite skupa njihove živote, vidite da su tekli paralelno – i da se, baš kao i kod pravih geometrijskih paralela, nikad nisu susreli, do te mjere da paralelnosti nismo ni svjesni.
Jedan je Fran Galović, rođen u Peterancu 1877.; drugi je Edward Thomas, rođen u Londonu 1878. godine. Osim što su pripadali istoj generaciji, i što su bili pjesnici, povezuje ih i smrt. Obojica su poginuli na početku Prvog svjetskog rata, u borbi, od metka: Galović u Srbiji, blizu Sremske Mitrovice, 26. listopada 1914.; Thomas u Bici kod Arrasa, u Francuskoj, 9. travnja 1917. U osvit rata obojica su – Galović 1913., godinu dana prije Sarajevskog atentata, Thomas sedam mjeseci nakon Principovih pucnjeva, u siječnju 1915. – napisali pjesme u kojima su njihovi suvremenici našli esenciju svoga vremena i svojih domovina. Pritom te pjesme nisu bučne ni “domoljubne”, već stišane i intimne. I još (kako je o Galovićevu Kostanju napisao Krleža) pune “mračno-srebrnastog šuma gadnih slutnja”. Pjesme pred rat.
24. lipnja 1914
. Htio sam, kažem, napisati usporedbu Thomasa i Galovića na fonu Adlestropa i Kostanja, ali je prethodno trebalo Thomasovu pjesmu prevesti na hrvatski. To me pak malo skrenulo s puta.
Adlestrop je bio željeznička stanica istoimenog sela u engleskoj grofoviji Gloucestershire; stanica je ukinuta 1966. godine, i danas su od nje preostali samo klupa i natpis (premješteni, s mrvicom pijeteta, na autobusno stajalište); “uz samu je prugu nestao svaki trag postojanja željezničke stanice”, obavještava Wikipedija.
Thomasov se vlak – kako stoji u pjesnikovu dnevniku – na stanici Adlestrop zaustavio 24. lipnja 1914. (četiri dana prije Principova atentata, usput budi rečeno). I onda, kao kod Luke Paljetka, nije bilo ništa; iz tog ničega nastala je jedna od najpopularnijih pjesama na engleskom jeziku, često antologizirana kao “uzdah za zemljom na rubu nepovratnog preobražaja”, “nacionalni ideal utjelovljen u konkretnom mjestu” i “savršena engleska pjesma”.
Stota obljetnica Adlestropa 2014. i niz intrigantnih korespondencija – u isti nepovrat kao onaj lipanjski dan otišli su i pjesnik, i parna željeznica, i samo mjesto – potakli su engleske novine da, u sklopu obilježavanja različitih godišnjica vezanih uz rat koji se nekad nazivao Velikim, napišu ponešto i o pjesmi. Otud moje poznanstvo s njom.
Treći stih treće strofe Prevođenje je, kao i uvijek, partija šaha. Autor i njegov jezik su bijeli, prevodilac pokušava izvući remi, žrtvuje na jednoj strani i nada se da će zaskočiti tekst na drugoj. Ali onda, usred partije, jedna figura počne izvoditi krivine.
Treća od četiri strofe
Adlestropa nabraja što je sve, osim imena, promatrač vidio na stanici. U izvorniku: “And willows, willow-herb, and grass, / And meadowsweet, and haycocks dry, / No whit less still and lonely fair / Than the high cloudlets in the sky”. Botanički je dio prošao relativno bezbolno, iako biljke koje je Thomas vidio kroz prozor vlaka ne bih znao prepoznati na livadi (ili u grmlju); oblačići također nisu bili problem. Najnerazumljivijim se, međutim, pokazao treći stih.
Miran i samotan vašar
Svakojake sam interpretacije i komentare Adlestropa prevrnuo, što na Internetu, što na papiru; čak sam gnjavio i izvorne govornike (i njihove članove obitelji). Ali nitko, nitko u trećem stihu treće Thomasove strofe ne vidi veliki problem. “Fair” je, kažu, sajam. Znači, sve trave i ostalo bilje koje “lirsko ja” gleda kroz prozor kupea čine “vašar, miran i samotan ni zericu manje od oblačića visoko gore na nebu”.
Mene je ovo općeprihvaćeno tumačenje prilično iznenadilo. Ja sam, naime, slažući u glavi hrvatsku verziju pjesme, nepokolebljivo čitao “fair” kao pridjev, govoreći sebi da je “lonely fair” nešto kao “usamljeno lijep” ili “vedro usamljen” (fair može označavati i meteorološku situaciju – tako, uostalom, sugeriraju i oblačići).
Nažalost, nikome od čitalaca koji su po mreži i knjigama ostavili trag to nije palo na pamet. Jedini koji je nešto komentirao o trećem stihu treće strofe, Glen Newey iz London Review of Books (na blogu LRB, 24. lipnja 2014.), kaže ovako: “some lines verge on the poetastical (‘no whit less still and lonely fair’)”, i upravo zbog toga ocjenjuje da je Adlestrop “najpoznatija, ali ne i najbolja pjesma Edwarda Thomasa”. S Neweyjem, za koga i ne znaju, slažu se i moji prijatelji-izvorni govornici (oni su, doduše, Amerikanci, i moram još reći da pjesmom nisu nimalo impresionirani).
Minirana metafora Dobro, mada u poslovne svrhe engleski govorim i na njemu pišem, daleko sam ja od znalca tog jezika, i sasvim je moguće da sam u krivu. Ali muče me dvije stvari. Prvo, otkud meni uopće ideja da je “fair” pridjev, a ne imenica? I drugo, čemu bi “sajam” ili “vašar” u pjesmi služili?
Razmišljao sam malo o oba pitanja. Ako premećete dovoljno po glavi stihove Thomasove pjesme (kao što čovjek nužno radi kad prevodi), primijetit ćete da se neuobičajen poredak riječi susreće još na nekim mjestima, a osobito u stihu koji prethodi nesretnome “lonely fair”: “And meadowsweet, and haycocks dry”. To mi izgleda kao sugestija, kao intoniranje – ako frazu odsvirate jednom, možete je odsvirati i dvaput. Tim više što onda nastaje paralelizam: “and meadowsweet” postaje pandan za “no whit less still”, a “haycock dry” za “lonely fair”.
S druge strane, u cijeloj pjesmi, pazite, nema nijedne metafore (osim tog pretpostavljenog “vašara”). Riječi su naglašeno, gotovo egzistencijalistički, korištene isključivo u doslovnim značenjima, čak dotle da je i sam Adlestrop upravo “only the name” – natpis na tabli željezničke stanice. I sad, usred toga, najednom neki “tih i samotan vašar”, ne samo metaforičan, nego metaforičan do oksimorona; tako rekuć, nagazna mina usred pjesme.
Suprotiva svima To je, naravno, moguće. Pjesma smije imati samo jednu metaforu, tko bi to pjesniku mogao zabraniti? Ali Adlestrop ima i poantu: trenutak u kojem, u izmaglici i u koncentričnim krugovima, pjevaju sve ptice “Oksfordšera i Glosteršera” (prevodilačka patnja br. 438 – kad nazive engleskih okruga napišete sukladno hrvatskom pravopisu, malo će ih tko instinktivno znati izgovoriti, malo će tko instinktivno osjetiti da bi se oni mogli rimovati sa “smjera”). “Tih i samotan vašar” u predzadnjoj strofi, koliko god privlačio paradoksalnošću – naznake de Chirica? – čini to nauštrb ptičjeg pjeva koji prekriva zemlju; nauštrb onoga što je za mene poanta pjesme.
I evo nas pred pravom mukom. Smijem li pjesmu prevesti onako kako je za mene bolje? Smijem li je, u tom uvjerenju, prevesti “suprotiva” svima, mada ti svi uključuju tristošezdeset milijuna izvornih govornika? Vrag mi, kao što slutite, ne da mira. Rezultat stavljam vama na uvid, a priču o Thomasu i Galoviću nastavit ću, nadam se, drugom prilikom.
Adlestrop
Edward Thomas
Da, dobro pamtim Adlestrop -
Po imenu, jer tog popodneva
Užarenog brzi vlak je stao
Mimo reda. Konac lipnja mjeseca.
Para je pištala. Netko je grlo pročistio.
Nitko nije sišao i nitko izišao
Na pusti peron. To što sam vidio
Bio je Adlestrop - samo ime
I vrbe, vrbolika, i drač,
I končara, i suhi plast,
Baš tako mirni i samotni vedro
Kao oblačci i visoko nebo.
I tu je minutu jedan pjevao kos
Skroz blizu; a uz njega, iz svakog smjera,
iz izmaglice, dalje i dalje, sve ptice
Oxfordshirea i Gloucestershirea.