O divljanju po kioscima i smrti knjižara

Od Poljske bismo mogli štošta naučiti: za razliku od male domaće knjižne industrije nad kojom od osamostaljenja Hrvatske kruže rojevi problema - od izostanka Zakona o jedinstvenoj cijeni knjige, preko oskudne mreže knjižara do PDV-a i kiosk-izdavaštva - Poljska se može podičiti brojem od preko dvadeset tisuća naslova godišnje (od toga je šest tisuća prijevoda), prosječnom tiražom od 6727, distribucijom od preko 335 distributera i 2520 knjižara, i s preko deset tisuća javnih i znanstvenih knjižnica. Dalje, u Poljskoj je prošle godine prodano knjiga u vrijednosti 760 milijuna dolara, u sektoru je zaposleno 50 tisuća radnika, a glavna književna nagrada iznosi - za naše prilike vrtoglavih - 35 tisuća eura.

Na jubilarnom tridesetom, prošlog tjedna održanom međunarodnom sajmu knjiga i učila Interliber, Poljska je bila zemlja partner. Osim što je svoj predstavljački program začinio gostovanjem tamošnjeg najčitanijeg pisca, Janusza L. Wisniewskoga i projekcijom filmske adaptacije njegova romana Samoća u mreži, poljsko je veleposlanstvo 8. studenog na Velesajmu organiziralo i vrlo zanimljiv okrugli stol, s temom Knjiga kao ekonomska kategorija. Sudjelovali su domaći izdavači i predstavnici kulturnih institucija, koji su u dvoipolsatnom nizu izlaganja govorili o tri velike teme: recepciji i prezentaciji knjige u inozemstvu, porezu na knjige i kiosk-izdavaštvu. Rasprava o potonjemu bila je najgorljivija. Nenad Popović i Branko Čegec složili su se kako je prodavanje jeftinih knjiga na kioscima uz novine direktno utjecalo na slabljenje i gašenje knjižara.

Konzorciji i knjige

“Groteskni financijeri iz dva ozloglašena konzorcija s njemačkog govornog područja okupirali su nas do te mjere da nemamo praktički nijedne slobodne, financijski nezavisne novine. Kiosk izdavaštvom koje su pokrenuli, potpuno su obezvrijedili i uništili suvremenu hrvatsku književnost, i ukinuli književnu kritiku - budući da mogu hvaliti samo vlastita izdanja. Isto tako, ustanovili su i književne nagrade koje dodjeljuju svojim namještenicima”, rekao je Nenad Popović iz izdavačke kuće Durieux u pljeskom nagrađenom govoru. Pod “ozloglašenim konzorcijima” mislio je na Styriu i EPH, ulagače u novine koji su, njegovim riječima, “opskuran i vrlo negativan novinski kartel koji drži Balkan u rukama”.

“Zbog nepostojanja kulturne politike, za knjige kupljene na kiosku ne izdaju se računi pa je taj segment tržišta knjige potpuno izvan zakona”, primijetio je Čegec, povukavši paralelu prema Francuskoj i Italiji gdje su knjižare opstale kao kulturološki standard, usprkos tome što je i ondje zamjetan upliv stranog kapitala u izdvaštvo.

Zanimljivo je bilo čuti i drugu stranu: Neven Antičević iz Algoritma, izdavačke kuće koja se ne odriče kiosk-prodaje kao izlaza prema čitateljima/kupcima, rekao je kako je gašenje knjižara uvjetovano dubljim socijalnim promjenama i promjenama načina života. “Knjige idu tamo gdje idu ljudi. U Engleskoj, najviše primjeraka Harryja Pottera prodao je Tesco, dakle lanac supermarketa, a ne neka knjižara. Evo za primjer, u Hrvatskoj ima stotinjak knjižara i nekoliko tisuća kioska. Zbrojimo sve ljude koji svaki dan uđu u knjižaru i sve ljude koji idu na kioske – i opet će omjer prema posjetiteljima kioska biti jedan naprama sto”, rekao je Antičević, zapitavši “Ako je politika kioska tako loša, zašto ljudi ne idu u male knjižare?”. Na svoje je pitanje sam odgovorio: “Ritam života se ubrzava, živi se brzo, ljudi nemaju vremena, ljudi žele izbor. Zato veliki ‘megastorei’ dobro stoje – jer nude izbor na jednom mjestu.”

Popovićevoj primjedbi o “divljanju po kioscima” koje je nekim malim izdavačima zadalo smrtni udarac, i o novinskim izdavačima koji “kupuju pisce” i time obezvređuju suvremenu hrvatsku književnost, mogla bi se suprotstaviti provjerena činjenica da autori koji objavljuju kod malih izdavača redovito bivaju za svoja djela sramotno malo plaćeni. To je stvarno obezvređivanje književnika. O tretmanu pisaca u Hrvatskoj nije se, nažalost, govorilo na okruglom stolu.

Poljski primjer

Što se tiče promocije hrvatske knjige u inozemstvu, utvrđeno je kako je riječ o sporadičnoj pojavi, omeđenoj pionirskim pothvatima entuzijastičnih pojedinaca (poput Mira Gavrana koji se sam bavi svojom promocijom) i velikim sajmovima knjiga, poput onoga u Frankfurtu ili Leipzigu. (Na lajpciškom će sajmu knjiga, uzgred rečeno, dogodine nastupiti Hrvatska kao zemlja-partner.) Seid Serdarević iz Frakture istaknuo je još kako je prevođenje sa slavenskih jezika podosta skupo (pa kartica prijevoda stoji do 25 eura). U tom su se pogledu dragocjenima pokazale potpore Ministarstva kulture za prijevode domaćih autora na strane jezike. Potporama se pokriva više od šezdeset posto troškova, a katkad i svi troškovi.

Poljski je primjer, koji je izložio predsjednik poljske komore knjiga Piotr Dobrolecki, mnogo sređeniji. Za nastupe poljskih književnika u inozemstvu brine se Institut za knjigu, samostalna institucija koja godišnje raspolaže s 20 milijuna kuna samo za stavku inozemne promidžbe. “Potvrđeno je pravilo da se novac uložen u promociju književnosti uvijek vrati. Promocija poljske književnosti u svijetu pridonosi prepoznatljivosti naše zemlje možda i više nego sport. To je činjenica koju ne treba zanemarivati.”

Izlaganja poljskih izdavača na okruglom stolu posvjedočila su o nemjerljivo sređenijoj kulturnoj politici u toj zemlji. Dok su podaci o književnoj produkciji u Hrvatskoj nesigurni i kolebljivi, u Poljskoj su oni transparentni, sveobuhvatni i provjerljivi. Svake se godine objavljuju u izdašnim publikacijama, koje podastiru svi izdavači. U Hrvatskoj se statistikom bavi samo Državni zavod za statistiku, no pokazalo se da su brojke parcijalne, a situacija koja se iz njih može iščitati neuvjerljiva.