#440 na kioscima

15.4.2014.

Nikola Dedić  

O novinarima i internet komentatorima

Koja je razlika između novinara, profesionalca, sa jedne strane i poluinformisanog internet anonimusa koji „smatra i razmatra“, pametuje, mudruje i obračunava se sa himerama po društvenim mrežama i opskurnim internet forumima, sa druge?


Ovo pitanje izgleda muči našeg uglednog novinara, kolumnistu koji u jednom od svojih poslednjih tekstova ističe besmislenost novih medija kao što su tviter, odnosno fejsbuk smatrajući ih za mesta na kojima se sprovodi permanentna banalizacija javnog govora. Kolumnista smatra da društvene mreže na internetu možda i imaju neku smislenu funkciju u poludiktaturama kao što je Erdoganova Turska, pošto samo u represivnim sistemima tviter i fejsbuk nude iluziju nečeg slobodarskog i emancipatorskog, nečeg što učestvuje u širenju ljudskih sloboda. U demokratskim sistemima (poput srpskog, jel’te?), gde „stvari sa slobodom izražavanja stoje bolje“, emancipatorski potencijal “’društvenih mreža’, ‘interaktivnog interneta’ i sličnog pokazuje se kao, najblaže rečeno, snažan faktor banalizacije javnog diskursa.” Da je do njega, kolumnista bi najradije ukinuo i internet i društvene mreže: „Allah mi je svedok da sam duboko uveren da kada bi, evo ovog trenutka, nekim čarobnim štapićem ili svevišnjom intervencijom sa lica ovog sveta nestali svi ti tviteri i ostali fejsbuci, da svet zbog toga ‘gubitka’ ne bi pretrpeo ama baš ni najmanju civilizacijsku štetu.“ Kao primer štetnog delovanja interneta, društvenih mreža i novih medija generalno, kolumnista navodi primer suđenja koje je nedavno završeno pred Višim sudom u Beogradu a kada su „trojica veseljaka“ razmatrali „lik i delo stanovitog filmskog režisera, desničarskog aktiviste i tipa na svoj način prilično mutnog, kako već takvi obično jesu.” No strasti su se razbuktale, navodi kolumnista, pale su malo teže reči i „veseljaci“ su osuđeni na godinu dana zatvora, uslovno na tri godine. Zaključak: tviter i fejsbuk dovode ljude „u snažno iskušenje da idu ispod mogućih sopstvenih standarda”, mesto im je u manje-više autoritarnim, periferijskim režimima, dok u slobodnim, demokratskim sistemima (poput srpskog, jel’te?) društvene mreže postaju „orgija banalnosti, grupnjak-pornografija slobode govora.“

 

Na bukvalno prvoj stranici knjige Hjuga de Berga, Istraživačko novinarstvo koja se inače na departmanima za novinarstvo u Srbiji koristi skoro kao standardni udžbenik stoji sledeća, istinski divna rečenica: „Za novinarstvo se često kaže da predstavlja prvu grubu skicu istorijskih dešavanja. To bi značilo da istraživačko novinarstvo daje početnu okvirnu predstavu o zakonodavstvu, time što ukazuje na slabosti društvenih propisa i na načine na koje ih bogati, moćni i korumpirani mogu zaobilaziti.“ (izvor) Da je kojim slučajem pročitao ovu rečenicu, i da ju je kojim slučajem primenio u praksi, kolumnista bi zavirio u sopstvene novine u kojima inače redovno objavljuje (Vreme br. 1212, 27. III 2014), do njega bi možda došao tekst na portalu za koji sam tvrdi da je medij „koji ne pušta pizdarije“ (Peščanik, 18. III 2014), da ne pominjemo da bi možda primenio neku od odrednica koje u uvodnom tekstu svoje knjige Berg označava kao „metode“ istraživačkog novinarstva („dovođenje u sumnju činjenica na kojima se zasnivaju značajne tvrdnje“, „ukazivanje na korumpiranost pravosuđa“, „opovrgavanje zvaničnih izveštaja“, da citiramo samo neke)(ibid., str.30) Tada bi možda shvatio da je slučaj koji navodi kao primer štetnosti društvenih mreža možda još i više primer apsolutne erozije srpskog pravosudnog sistema i ugrožavanja elementarnih ljudskih prava i sloboda unutar njega; da je presuda doneta po više nego problematičnom članu zakona, tačnije stavu 3, člana 138 Krivičnog zakonika a koji se odnosi na dela usmerena prema „predsedniku Republike, narodnom poslaniku, predsedniku Vlade, članovima Vlade“, odnosno „licu koje obavlja poslove od javnog značaja u oblasti informisanja“ (u prevodu: novinare). Tužitelj u ovom procesu ne samo da nije ni predsednik Republike, ni član Vlade već ni član nijednog udruženja novinara. Kolumnista bi možda znao da u procesu odbrani nije bilo omogućeno dovođenje svedoka, za razliku od tužitelja; možda bi znao da je čitav proces praktično presedan, kako po ekspresnosti donošenja presude (u roku rekordnom za srpsko pravosuđe) tako i po skoro stoprocentnom usvajanju zahteva tužitelja. Možda bi znao da su internet „veseljaci“ dobili oštrije kazne od huligana i pripadnika navijačkih grupa koji su na stadionu, skandirajući svojevremeno pozivali na linč Brankice Stanković. Možda bi uočio razliku između dva slučaja koje pominje u tekstu a koji nisu i ne mogu biti isti – da je prvi grubo prozivanje jedne javne ličnosti na tviteru, a drugo slučaj koji govori o društvu i njegovim institucijama koje je u potpunosti napustilo ideju pravde i pravičnosti. Možda bi znao da je jedna od funkcija novinarstva ukazivanje na loš rad javne uprave, vlasti i zloupotrebu pravosuđa. Ili kako kaže već citirani Hugo de Berg u prvom pasusu svoje knjige: novinari „su spremni da idu i van granica uobičajenog, ne zadovoljavaju se zvaničnim tumačenjima, obraćaju se našem osećaju za pravdu ili se pozivaju na duh, ako ne na slovo, naših zakona.“(ibid., str.7) Drugim rečima, možda bi shvatio da se profesionalno, istinski kritičko novinarstvo ne svrstava (i to zbog sopstvene poluinformisanosti) na stranu sile, odnosno korumpirane države i njenih represivnih aparata, već kritički ukazuje upravo na one slučajeve kada ta ista država zakazuje, kada (na primer) svojim građanima ne uspeva da obezbedi fer i pravično suđenje.

 

Kolumnista možda smatra da se on ne bavi istraživačkim novinarstvom, možda smatra da je dovoljno njegovo lično „smatranje i razmatranje“ na temu koja mu je eto, tog jutra bila na srcu i pameti i stoga je to njegov „privatni pogled na stvari, a ostali su slobodni da se s njim ne slože i da, recimo, twittuju do mile volje“; možda smatra da je na mestu da se obračunava sa himerama i globalnim pošastima interneta i društvenih mreža i da mu zbog toga promiče suština života u Srbiji, odnosno pitanje (ne)korumpiranosti i pravičnosti našeg pravosuđa ali i društva u celini. Ali u tom slučaju mi, njegovi čitaoci, s pravom možemo ponoviti pitanje: zaista, koja je razlika između novinara, makar bio i kolumnista i poluinformisanog internet anonimusa koji osim sopstvenog „smatranja i razmatranja“ ne nudi ništa drugo osim već pomenute „banalizacije javnog diskursa”?

preuzmi
pdf