U povodu 14. Dana performansa u organizaciji Galerijskog centra Varaždin, Varaždin, 11.-14. lipnja 2015.
Vrlo jaka tema ovogodišnjega izdanja – Rušenje zida u koncepciji Branka Franceschija, ili kao što bi moćno rekla Dunja Knebl – “Ne dam bedemu da mi uzme energiju”, otvorila je pitanje o fizičkim i mentalnim bedemima kojima se suočavamo kao individue bez moći pred individuama s bilo kojom vrstom opasne moći, jer moć mijenja i poziciju tijela, moć mijenja i izgovor riječi, ukratko, moć mijenja, hoćemo-nećemo individuu, i to je i više nego stravična pozicija s kojom se suočavamo kad nam susjed/ica dobije poziciju moći, s optikom podizanja novih EU žičanih zidova prema Istoku.
No sâm je Festival najavljen 6. lipnja (u 11 sati ujutro) funeralnim performansom Selfie: ja sam onaj koji jesam ili Narcis u odrazu camere obscure Marija Periše, i to vrlo bliskom temom – gdje nije riječ o vertikalnim materijalnim ili mentalnim bedemima, već o horizontalnim nadgrobnim pločama, o mrtvačkim kovčezima i o suočavanju s ovozemaljskom paranojom narcisodnih selfieja. Riječ je o varijaciji performansa koju smo imali prigode vidjeti u Laubi 2014. godine. Naime, u varaždinskoj je izvedbi, kako navodi umjetnik, interaktivnost s korisnicima/posjetiteljima ostala; dakle, mogli su leći u lijes i vidjeti događanje u cameri obscuri. Pritom umjetnik ovoga puta nije legao u lijes (kao što je to učinio u Laubi), nego je u ruci držao projektor i projicirao slike na galerijski zid, na kojemu je nalijepljen bijeli fotopapir, po kojemu je kadrirao slike s projektora. Po ekspoziciji, otvorio je lijes i pohranio u njega papir (latentnu sliku)...
Arhetip Another brick in the wall Dakle, ovogodišnji 14. Dani performansa, u dugogodišnjom zanosu (od 2001.) njegova organizatora Ivana Meseka, otvoren je izložbom, videodokumentacijom performansa na temu Rušenje zida u Galerijskom centru u Uskoj ulici. Riječ je o performansima u kojima zid predstavlja ne samo matricu izvedbe akcije već i arhetipski segment događanja, upravo kao što je davne 1979. godine navedenu pobunu glazbeno aplicirao Pink Floyd. Branko Franceschi za tu je prigodu odabrao sljedeće performanse: performans K2 (1997.) Zlatka Kopljara, performans Priroda i društvo (2002.) Slavena Tolja, Mogućnost izlaza (2012.) Marijana Crtalića, performans XFG–9H (Pula, Trg sv. Tome, iza zvonika, 2014.) Spartaka Dulića te performans Crveno-crno Gilda Bavčevića.
Podsjetimo na posljednja tri performansa. Tako je performans Mogućnost izlaza (2012.) Marijan Crtalić oblikovao kao izvedbeni i motivski hommage trima umjetnicima – Kati Mijatović i njezinom nadrealno-oniričkom iscrtavanju kistom i vodom po bijelom zidu, Zlatku Kopljaru (performans K2 iz 1997. godine) i njegovoj izvedbi demoliranja galerijskoga zida (nadzora) čekićem te Slavenu Tolju (performans Priroda i društvo iz 2002. godine) i njegovu napadu na galerijski zid jelenjim rogovima na glavi. Podsjetimo: Slaven Tolj u navedenom je performansu kao jedini rekvizit koristio trofejne jelenje rogove koji su pričvršćeni na glavi nagoga umjetnika te kojima struže po zidu galerije Gliptoteke, naslovno evocirajući jedan od glavnih predmeta iz nižih razreda osnovne škole. Kako čitamo u brojnim referencama na navedeni performans, jelenji su rogovi jedini predmet – trofej – koji mu je ostavio djed u nasljeđe, a upisuju se u dublju političku povijest s obzirom na to da su bili namijenjeni kao poklon Benitu Mussoliniju. Daljnja kontekstualizacija navedenoga performansa je poznata. Aplicirajući segmente performansa Kate Mijatović, Zlatka Kopljara i Slavena Tolja u vlastiti performans, Marijan Crtalić u početnom segmentu izvedbe “ucrtava” vodom imaginarna vrata na bijelome galerijskome zidu kroz koja nastoji proći, na tragu matrice Kafkina romana Proces, ističući: “Unatoč svim napadima do granice izdržljivosti, imaginarna vrata na zidu umjetniku ostaju zatvorena.” Istina, vrata su imaginarna, ali podcrtavaju stvarnu represiju nad pojedincima/umjetnicima kao i nad njihovim vratima percepcije slobode…
Što se tiče performansa XFG–9H (Pula, Trg sv. Tome, iza zvonika, 2014.) Spartaka Dulića, navodim segment umjetnikova opisa performansa:
“Pronaći slobodan komad zida koji se može ofarbati u crnu površinu 4x3 m.
- crni najlon 4x6 m (postaviti ispred istog zida, na pod)
- klasična bijela kada iz kupaonice (napunjena bijelom bojom, postavljena na kraju/ sredini crnog najlona, vertikalno u odnosu na zid)
- dvije osobe u liječničkim kutama i doktorskim maskama preko lica
- vozilo hitne pomoći s pokretnim krevetom na točkiće
- dvije iste kamere, sa stalkom (postavljene dalje, iza i bočno u odnosu na performans) zbog dokumentacije, kako bih mogao izmontirati
- player, pojačalo i zvučnici (audiozvučna podloga planete Zemlje umiksano sa strujnim terapijama, zvukovima lanaca, tupih udaraca u prostoru i sl.).
Zaranjam u kadu i tijelom ostavljam na crnoj zidnoj površini Rorschachovu mrlju (ponavljam proces uranjanja dva puta), oponašajući katatonične pokrete tijela... Na kraju legnem na crni najlon, jedna osoba me srola u najlon, a druga u međuvremenu dogura krevet (odguraju/stave u hitnu) i odvezu... (na tuširanje).
Predlažem noćne sate za realizaciju peformansa; u tom slučaju bila bi potrebna dva veća reflektora.” Performans, naime, nije izveden na prošlogodišnjim varaždinskim Danima performansa, i upravo je time postao inicijalna matrica, kako navodi Branko Franceschi, za ovogodišnju festivalsku koncepciju. Greška tako ponekad može postati i više nego kreativna.
Gildo Bavčević u performansu Crveno-crno, uzimajući crvenu i crnu kao boje dihotomijskih ideologija (komunizam i fašizam), ujedinjuje ih, na sarkastičan ali i na utopijski način, u boju anarhizma kao, kako ističe, radikalne anti-ideološke pozicije.
Moćna koncepcija ovogodišnjih Dana performansa Branka Franceschija naglašava, kako ističe spomenuti strastveni povjesničar umjetnosti i kustos, da za razliku od konstruktivnog značenja zida u građevinarstvu, “u kulturološkom području zid simbolizira barijeru napretku, granicu između onoga što jesmo i onoga što želimo biti, opresiju i izolaciju”… sa završnim sramotnim podizanjem ciničkih EU koridora prema istočnjačkim migrantima.
Izvedba rušenja zida I u sklopu ovogodišnje moćne koncepcije mogli smo pogledati dva performansa Dragana Vojvodića: performans Pribor za pisanje, koji je umjetnik kao svojevrstan “pišući”, “urezujući” kiborg izveo ispred Galerijskoga centra, te performans Hit me! Hit me! Never stop!, izvedenom u varaždinskoj sinagogi. Udarajući teniske loptice o glavni zid sinagoge, umjetnik je reproducirao tim sportsko-akustičkim performansom povijest kao refleksiju zvučnoga zida. Naime, nakon performansa neko su vrijeme odjekivali (snimljeni) nebrojeni udarci teniske loptice o unutrašnji zid nikad obnovljene sinagoge.
Vice Tomasović u istom je prostoru izveo performans Pokora u okviru kojega se zazidao u mali prostor, četverokut zida sinagoge, a kao izvor navedenoga samouzidavanja umjetnik navodi praksu pogubljivanja vještica zazidavanjem u fortifikaciju dvorca. I nadalje umjetnikovim riječima, pri čemu ovom prigodom navodim samo manifestnu podlogu navedenoga performansa, s obzirom na to da je latentna matrica daleko dublja i upućuje na matricu opsesivno-kompulzivnih poremećaja: “Sjećam se posebno sablasne priče iz djetinjstva o mladoj majci koju su zazidali u dvorcu, ali su ostavili dojke da vire kako bi se njeno dijete prehranilo. Ta priča je vjerojatno izmišljena, ali postoje povijesni zapisi o mnogim vješticama ugrađenima u zidove, a u Hrvatskoj je najpoznatija Veronika Desinička iz Velikog Tabora.” Uslijedio je performans Ivana Meseka Ian, kao izvedbena posveta Ianu Curtisu i njegovim epileptičnim pokretima u suodnosu umjetnosti i para/psihologije. Bili su tu još radovi Nenada Bogdanovića (slikarski performans Mostovi IV.), kao i glazbeni performans Paula Devensa, a ovogodišnje je festivalsko događanje završilo performansom Darwina Bukovića u njegovu ateljeu u Padovčevoj ulici, gdje je umjetnik aplicirao skulpturalan “zid” s otvorenom formom unutar koje je postavio samoga sebe kao živu skulpturu kako sjedi. U Darwinovu stilu… kako i doliči njegovu skulpturalno-mekom i restauratorskom ateljeu.
Toward Europe, Tovar projekt Završno vratimo se na ljudsko-životinjski projekt Toward Europe Hrvoja Cokarića koji je zajedno s Vanjom Pagarom predstavio u subotu ujutro na varaždinskoj tržnici, a kojim nastoji, kako je to pojasnio “asimilirati istinske umjetnike i životinju kojoj prijeti izumiranje na njezinom prirodnom staništu (a sve uz pomoć visoke tehnologije), u kreativnu radnu jedinicu koja je sposobna vršiti pozitivan utjecaj na svoju okolinu.” Riječ je o performansu Izvoz u sklopu navedenoga projekta koji su uz spomenute umjetnike izveli i dva varaždinska magarca – Jura i Ferdo, promovirajući magareći izmet kao autohtoni hrvatski proizvod za izvoz. Tako u tome projektu magarci-umjetnici i njihovi ljudske kolege/ice-umjetnici, kako ističe Hrvoje Cokarić, postaju ultimativni suprematisti, “oni koji će pružiti otpor svijetu koji smo sami stvorili a koji nas želi uništiti” (manifest Sivo na sivom – ultimativni suprematisti). Upravo kao što je magarac Travelera iz 1922. godine postao naš prvi magarac dadaist, za neke i zenitist, a bormeč za neke povjesničare umjetnosti i futurist. Možda ipak konstruktivist… No, bitno je da je avangardist