Jedan na Jedan edukativni je projekt koji povezuje suvremenu umjetnost i praktično znanje snimanja filma, a namijenjen je prvenstveno srednjoškolcima. Pokrenut je početkom 2015. godine na inicijativu organizacije Restart koja se već niz godina bavi filmskom edukacijom te Galerije suvremene umjetnosti Miroslav Kraljević, a ostvaruje se u suradnji sa zagrebačkom X. gimnazijom Ivan Supek. O pozadini projekta Jedan na Jedan govorile su Ana Hušman, umjetnica i jedna od voditeljica Restarta, i Lea Vene, kustosica u Galeriji Miroslav Kraljević.
Kako je došlo do suradnje između organizacije Restart i galerije Miroslav Kraljević? Koja je uloga pojedine organizacije?
L.V.: Galeriji Miroslav Kraljević je pristupio Restart sa željom da razvijemo projekt zajedno, što je nama bilo interesantno jer do sad nismo surađivali s Restartom, a vizija galerije je bila da tijekom ove godine povećamo količinu edukativnih programa. Time se prostor i program galerije otvara prema mlađoj publici, a klinci se mogu osjećati dobrodošlo. Ideja je srednjoškolcima omogućiti da se kroz jedno polugodište aktiviraju i nauče nove stvari, bilo o sceni, bilo kroz direktan rad s umjetnicima. Jedan na Jedan nam se čini kao odličan projekt jer spaja rad s umjetnicima s kojima galerija ionako surađuje i Restart ekipu koja nudi edukativni sadržaj, čime prostor galerije postaje mjesto rada, susreta, druženja i u konačnici predstavljanja video radova koje će napraviti srednjoškolci. Restart ima povijest raznovrsnih radioničkih formata tako da vjerujem da je i njima interesantno kroz format rada sa srednjoškolcima dodatno proširiti svoj edukativni program, a nama se učinilo važnim započeti tako nešto i pokušati to napraviti dugoročnim.
A.H.: Restart radi na više programa, a središnji je škola dokumentarnog filma koju radimo niz godina, a od prošle godine radimo i filmsku početnicu za dob od 4 do 6 godina. Kroz godine rada smo došli do toga da nam nedostaje odgojene mlađe publike. Ne mislim odgojene u smislu koja već sve zna, nego koja je uopće upoznata s mogućnostima. Kada smo krenuli s početnicom, shvatili smo da rad na edukaciji treba biti kontinuiran kroz sve generacije, a srednjoškolci su nam i kao publika i kao polaznici ustvari slaba točka. Stoga smo razmišljali o načinima kako im prići. Mislim da je ista stvar i u prostorima gdje se odvija suvremena umjetnost, oni nemaju nikakav ulaz u to, i novu publiku treba nekako naučiti da dolazi u te prostore i koristi postojeće programe i da joj to postane razumljivo i čitko i da se ne boji ući. Taj neposredni pristup gdje se mi s njima upoznajemo činio nam se poput nekih malih vrata koja treba odškrinuti i vidjeti kako im možemo prići, kako uspostaviti komunikaciju. Ono s čim smo mi krenuli je da ustvari nedostaje kreativnosti na svim razinama u svim kurikulima, u smislu da kreativnost nije izdvojeni segment koji se uči kao likovni, nego ga treba provući kroz način razmišljanja o svijetu. Čini mi se da nam je sad najveći manjak to što opet radimo samo s jednom malom izdvojenom skupinom. Zato smo i uveli prezentacije umjetnika u školama da probamo dobiti veću masu te djece i pokušamo ih više uključiti da se opet na kraju ne svodimo na male izdvojene grupe od desetero zainteresiranih koji uvijek sve hoće, a ostatak i dalje neće ništa.
Na suradnju ste pozvali deset suvremenih umjetnika i umjetnica mlađe generacije. Možete li opisati njihovu ulogu u realizaciji projekta?
A.H: Napravili smo izbor od deset umjetnika mlađe generacije koji će se prezentirati u srednjoj školi, ali ne samo za deset do petnaest polaznika koliko ih imamo, nego za sve zainteresirane u školi kao i za javnost koja želi doći. Jednom tjedno svaki umjetnik/ca napravit će prezentaciju svojeg rada i pobliže upoznati učenike s onim što ih zanima, čime se bave, koje su im teme. Filmska radionica za ograničen broj polaznika podijeljena je u tri bloka – snimanje, montaža i finiširanje. Odvija se svakih mjesec dana, u tri do četiri radna dana, a u međuvremenu se umjetnici nalaze jedan na jedan s polaznicima, odnosno sa svojim parovima. Sparili smo ih u male grupe u kojima je plan da umjetnici i srednjoškolci provedu četiri dana u zajedničkom druženju kroz koje treba nastati likovni materijal koji će biti njihov rad za izložbu. Naša namjera je bila da umjetnici kroz ta druženja i odlaske na izložbe i koncerte srednjoškolcima pokažu mapu grada po kojoj se kreću, koja je njima relevantna i bitna za njihov život, koju srednjoškolci ne poznaju niti imaju na nekom svom pregledu grada.
Tko su umjetnici koji sudjeluju u projektu?
L.V.: Pokušali smo odabrati umjetnike koji imaju iskustvo rada s filmom, ali se bave i s drugim stvarima tako da dobiju što širi uvid u to što polaznici mogu napraviti i kako se ta suradnja može ostvariti. Sudjeluju Bojan Mrđenović, Bojan Mucko, Damir Žižić, Hrvoslava Brkušić, Ivana Pipal, Marko Tadić, Nives Sertić, Roko Crnić, Tamara Bilankov i Vida Guzmić.
A.H: Iz Restarta radionice vode Dinka Radonić koja radi kameru, Sandra Bastašić koja radi i snima montažu, kao i Igor Bezinović i ja koji vodimo dio oko slaganja priče, režije. Po dvoje nas je na radionici koja traje cijeli dan, a sudionici se kroz niz malih zadataka upoznaju sa snimanjem, standardnim snimkama, odnosom kod tog standarda, principima montaže, slaganjem priče, obradom, formatiranjem i završavanjem materijala.
Na koji ste način pristupili X. gimnaziji Ivan Supek i kako su oni reagirali? Odvija li se program Jedan na Jedan u sklopu nastave likovnog ili kao izvannastavna aktivnost?
L.V.: Već imamo dugoročniju suradnju s X. gimnazijom zahvaljujući dobrom kontaktu s profesoricom likovnog, Karmen Farac. Ona je informativno ponudila program svima i zaista je bio velik interes, što je bilo odlično za vidjeti na inicijalnom satu u školi. Dakle, ideja je da se kroz jedan dio programa direktno u školi i šira publika aktivira, ali zapravo program Jedan na Jedan učenici pohađaju izvan nastave jer unutar sustava koji je jako zbijen ima vrlo malo prostora da se unutar programa tako nešto uvrsti. Tako da je riječ uglavnom o vikend-radionicama, a druženja se odvijaju tijekom tjedna na internoj razini dogovora srednjoškolaca i umjetnika. Kroz razgovore s umjetnicima pokušavamo da oni nekad budu i dio sata likovnog i tako se dodatno uključuje i šira publika srednjoškolaca. Također, jedan dio učenika se involvirao kroz radionicu, a drugi dio učenika se involvirao da poprati neku vrstu making off cijelog projekta kroz intervjue za školski časopis. Tako da je super vidjeti da se tolika količina učenika angažirala i da pokazuje interes, što samo pokazuje da ovakav program ima smisla.
Po završetku edukativnog programa planira se neka vrsta prezentacije rezultata do kojih se došlo tijekom tri mjeseca. Hoće li osim u Galeriji Miroslav Kraljević dio prezentacije biti ostvaren i u X. gimnaziji?
L.V.: Jedan dio prezentacije projekta je zamišljen u galeriji kroz format izložbe koji će učenici osmisliti sa svojim mentorima. Osim finiširanja samog rada i postava, zamišljeno je da se jedan dio toga prezentira i kroz srednjoškolski časopis. Ideja je da program bude poticaj za diskusiju o tome što se može u školskom programu, kako se može u njega intervenirati, s kakvim tipom sadržaja, što ovakav projekt donosi novo i kako generalno promišljati vizualnu edukaciju u školi, kako ga unaprijediti, i zato bismo voljeli nakon izložbe kroz jedan dan otvoriti diskusije, pozvati ljude aktivne na tom polju, bilo profesore, bilo nekog tko radi na formiranju samog programa i u javnosti aktualizirati ta pitanja.
A.H: Prije svega nam je namjera bila izvući učenike iz sigurnog prostora škole gdje oni donose ispričnice, eskiviraju ovako i onako, ili imaju neke zadate ustaljene stvari, i dovesti ih u Galeriju Miroslav Kraljević da nauče gdje smo i dožive taj prostor kao mjesto koje je otvoreno za njih i inače tijekom cijele godine.
Projekt je osim Zaklade Kultura nova podržalo i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. To nije baš uobičajena podrška za projekte u kulturi.
A.H: Sa školom smo aplicirali na natječaj Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, a budući da su objavili rezultate već u 12. mjesecu, imali smo mogućnost početi s radom sad, inače bismo vjerojatno čekali jesen ili iduću godinu.
L.V.: Mislim da je jako bitno da Ministarstvo obrazovanja prepoznaje ovaj program i da daje podršku, što pokazuje da ima smisla nastaviti aplicirati i vidjeti da li ga možemo još granati i produbljivati sljedećih godina.