Respekt prema Oscarima
Postoji ogroman broj ljudi koji sami sebe ne bi nazvali autoflagelantima, no koji svejedno svake godine krajem veljače provedu jednu čitavu noć buljeći u nešto što se naziva dodjela Oscara. Neki uživaju gledati defiliranje zvijezda koje lebde ponad crvenog tepiha uz zaglušujuće urlike suludih obožavatelja u prvom dijelu ove manifestacije koja pati od bipolarnog poremećaja - pokušavajući istovremeno biti i modni event i događaj posvećen filmskim umjetnicima. Druge, pak, zanima sama dodjela nagrada, koja uključuje i manje ili više humoristično vođenje same dodjele, što je ove godine tek na trenutke uspješno činio Seth MacFarlane, odnosno prezenterske nastupe popularnih glumaca te izvođenje filmske glazbe. Ove se godine to sve skupa izuzetno oduljilo pa je ovaj oskarovski elongirani dinosaur trajao do u beskonačnost, zbog čega je Seth MacFarlane dobio uglavnom negativne kritike, među kojima je najčešće ponavljana ona o manjku respekta ne samo prema sudionicima nego i prema samoj manifestaciji, s obzirom da je ovaj događaj pretvorio u vlastiti vodvilj. No, manjak respekta je bez sumnje najmanji problem, štoviše, riječ je o jednom od rijetkih elemenata ove priče koji ima ikakvog smisla. Uostalom, tzv. roast je u Americi odavno postao konvencijom, sastavnim dijelom većine manifestacija, od dodjela nagrada pa sve do vjenčanja. A poneka šala ili pjesmica o sisama ionako nemaju nikakav provokativni naboj. Zapravo, gotovo da i nije bilo razlike u vođenju dodjela Oscara između Setha MacFaralnea i Billyja Crystala, osim što je MacFarlane do maksimuma koristio svoj znatni varijetetski potencijal.
Što se samih nagrada tiče, o njima ne treba ovdje trošiti previše riječi jer se ionako ovih dana, baš kao i svake godine uostalom, konstantno priča o opravdanosti dodjele konkretne nagrade konkretno nagrađenom. A s obzirom da je nagradu za najbolji film godine uzeo film Bena Afflecka pobijedivši filmove Hanekea, Spielberga, Tarantina i Anga Leeja, priče o opravdanosti su i više nego opravdane. Ako to još uopće ikoga i zanima.
Papijeva pobjeda
Nakon prolongiranog izbornog mučenja, uz talijansku političku scenu možemo staviti znak jednakosti s imenicom koja često savršeno i nimalo simplificirano opisuje tamošnju situaciju – kaos. Iz tog političkog mulja izronio je kao veliko iznenađenje Cvrčak. Riječ je o poznatom talijanskom komičaru i satiričaru Beppeu Grillu, čija je stranka, odnosno pokret, pod nazivom Movimento 5 Stelle odnijela pojedinačnu pobjedu na izborima. To ne znači, doduše, da je Grillo stvarni pobjednik izbora, s obzirom da je u Italiji nemoguće konstituirati vladu koja nije široka koalicija, jato u kojem su okupljene stranke i pokreti desnog, odnosno lijevog centra. Njegova 63 zastupnička mjesta u Senatu još uvijek su daleko od 113 mjesta desnog centra, odnosno 105 mjesta lijevog centra. Kada već koristimo izlizanu metaforu o politici kao močvari ili mulju, jasno je tko se u tom mulju uvijek najbolje snalazi. Pobjednička postura i nasmiješeni lik Silvija Berlusconija još jednom obasjava televizijske ekrane u talijanskim domovima. Kakva korupcija, maloljetne prostitutke, medijski reket i sva sila kriminalnih radnji!? Berlusconijev politički nimbus ima hipnotičku moć nad prstićima talijanskih birača koji, nakon što izađu iz svojih glasačkih boksova, nemaju pojma što im se zapravo dogodilo u prošlih tridesetak sekundi.
Iako je većina istraživanja javnog mnijenja proteklih mjeseci sugerirala pobjedu koalicije lijevog centra, koalicija desnog centra na čelu s redikuloznom političkom maskotom Silvijom Berlusconijem uspjela je potpuno preokrenuti političku situaciju. Da se u talijanskoj politici stvari mogu drastično promijeniti u političkom smislu naoko savršeno bespredmetnom činjenicom kao što je transfer jednog nogometaša iz Engleske u Italiju, postalo je očito nakon što je Berlusconijeva popularnost naglo skočila prelaskom Marija Balotellija iz Manchester Cityja u Milan. Popularnost čovjeka koji je nogometni klub Milan od kraja 80-ih koristio kao politički trampolin pomoću kojeg je redovito u ključnim situacijama preskakao bitne političke teme, nije nimalo pala čak niti nakon što je tjedan dana prije izbora u suradnji sa svojim bratom tog istog Balotellija nazvao ‘našim crnčićem’. Nepredvidljivo predvidljiva imbecilnost političkog uspjeha postala je bolno očita nakon jednog toliko nebitnog događaja kao što je pobjeda Milana nad Barcelonom nekoliko dana prije izbora. Ova pobjeda unijela je u ovu priču nešto jednako tako zlokobno kao i opčinjavajuće - nacionalni ponos. Jer milijunima Talijana calcio je mnogo više od klasične floskule o “najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu”, što Berlusconi veoma dobro zna. Upravo je ta, na prvi pogled nevažna nogometna utakmica bila ključna prevaga na izbornoj vagi, donijevši Berlusconiju golem porast popularnosti kojig je ovaj vješti manipulator lakoćom upregnuo u izborni rast.
No kaos je ionako prirodno stanje talijanske politike.