Lupi petama, reci evo sve za Cannes
Nećemo otkriti ni toplu vodu (a kamoli Ameriku) ustvrdimo li da srednjestrujaška komercijalna filmska industrija (poglavito, ali ne i isključivo holivudska), uza sav svoj hinjeni liberalizam, u osnovi podržava, pa i perpetuira heteropatrijarhalne obrasce. Ona je, ako ne otvoreno, onda sigurno barem latentno redovito (i) seksistička, što potvrđuje i najsvježiji skandal s Festivala u Cannesu.
Dress code na takozvanom crvenom tepihu postoji, naravno, i drugdje (bez njega bi modni komentatori ostali bez posla, a "ženski" časopisi bez sadržaja), pa tako i u Cannesu službeno podrazumijeva smoking za muškarce i večernju haljinu za žene (nipošto ne i obrnuto!). Differentia specifica Festivala u Cannesu je, međutim, da se od žena koje dolaze na red carpet ne očekuje samo da žive na visokoj nozi (to se, kao, podrazumijeva) nego i na visokoj – peti.
Kanski flatgate puknuo je kad je više uglednih gošći (uključujući i neke s invaliditetom jedne ili obje noge) osoblje festivala zaustavilo prije izlaska na žuđeni ćilim, s obrazloženjem da su cipele s visokom petom condicio sine qua non. Direktor festivala Thierry Frémaux na Twitteru je tvrdnje o potpetičnoj diskriminaciji nazvao "neutemeljenim glasinama" – koje su, pak, neke od diskriminiranih dama promptno utemeljile vlastitim primjerima.
Srećom, s niskopetnim se damama solidalirizirala i nekolicina sedmoumjetničkih džentlmena, pa su tako redatelj filma Sicario Denis Villeneuve i muške zvijezde toga filma Benicio del Toro i Josh Brolin najavili da će svoju kolegicu Emily Blunt podržati tako što će se i sâmi sagom koji slavu znači prošetati u neproskiribiranoj, visokopetnoj obući. Na duboke dekoltee i oprave koje bi istaknule njihove zanosne obline (zasad) se ipak nisu obvezali.
(Trpimir Matasović)
Cvijetak za Krunu: in memoriam
Krunoslav Pranjić je otišao, matoševski kazano, krišom, prijatelji, krišom. Vijest o njegovoj smrti šaptom se proširila Zagrebom, kao tajna i nevjerica istodobno, u trenutku kad ga je već, prema njegovoj želji, ispratila obitelj u krematoriju. Rođen je u Zenici (7. siječnja 1931.), gdje će se, i opet prema svojoj želji, vratiti zauvijek. Ostao je dosljedan sebi: nije htio formaliziran oproštaj, pompu funebre s govorima i glazbom. Biografski podaci su uvijek šturi i tek su formalne životne postaje. Krunin život iskače iz svih akademskih biografija, ali se ovom prigodom valja podsjetiti: rođen je u Zenici, gdje je maturirao u prvoj generaciji zeničke gimnazije. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao i doktorirao. Cijeli je život ostao vjeran svojem fakultetu – od asistenta (1956.), docenta do profesora emeritusa (2001.). Osnovao je katedru za stilistiku i vodio je do umirovljenja. U njegovu raznolikom tematskom opusu u središtu su lingvostilistički radovi. Proučavajući jezik i stil pisaca (knjige: Jezik i književno djelo, 1968.; Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze, 1971.; Jezikom i stilom kroza književnost, 1986.; Iz-Bos-sne k Europi, 1998.; O Krležinu stilu & koje o čemu još, 2002.) izgradio je kao istinski jezični virtuoz neponovljiv vlastiti izbrušeni stil prepun stilema (“krunema“). Najviše se bavio tekstovima A. G. Matoša, M. Krleže i I. Andrića, a zatim I. G. Kovačića, G. Martića, D. Cesarića, A. B. Šimića, I. Frangeša, I. Slamniga, A. Flakera, Homera, P. Petrovića Njegoša, Lj. Jonkea, V. Primorca, bosanskih franjevaca. Gostovao na tridesetak svjetskih sveučilišta, prevodio s ruskoga, francuskoga, engleskoga, bio urednikom u časopisu Umjetnost riječi kad je zagrebačka stilistička škola sa Škrebom, Frangešom i Flakerom bila na vrhuncu. Upravo u to vrijeme i Kruno svojim svježim lingvostilističkim čitanjem književnoga teksta pokazuje kako je samo naoko čvrsta jezična forma zapravo gipka, podatna, očuđujuća i kako zapravo sve izvire i uvire u jezik. Bio je (s Flakerom) suurednikom tada iznimno važnih publikacija (Hrvatska književnost prema evropskim književnostima: od narodnog preporoda k našim danima, 1970. i Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, 1978). Prošao je kroz burna razdoblja i fakulteta i hrvatskoga društva još od 70-ih godina, ostajući izvan struja i uvijek dosljedno uspravan, beskompromisan, civiliziran, odan dubokim etičkim i moralnim principima. Igrao se jezikom o jeziku u jeziku, otvarajući, ponajprije studentima, neslućene prostore i svjetove iza suhoparnih gramatičkih paradigmi. Ludički, neformalno, s cigaretom dok je to bilo dopušteno, uvijek angažirano i ostrašćeno, poput zaigranog i nikad odraslog dječaka, raskrivao je slojeve djela omiljenih mu pisaca. Matoš, Krleža i Andrić – različiti koliko i veliki – bili su mu životnim znanstvenim lajtmotivom. Uvijek im se ponovno vraćao, iščitavajući iz detalja cjelinu, iz stila osobu. Bosna je bila u njemu trajno. Prisjećam se s radošću i sjetom tih trenutaka i pišem ovo u svoje ime, ali, vjerujem, i u ime svih kolega i prijatelja koje je Kruno prigrlio, okupljao, pratio, podržavajući time i naša dugovječna prijateljstva. Iznimno smo cijenili i poštovali njegovo znanje, ali voljeli i onu njegovu drugu stranu. Buofonova izreka Le style, c’est l’homme même (“Stil je sam čovjek“) zrcali Krunu. Bio je jedini profesor kojemu katedra nikad nije bila barijera. Prijateljevao je i godinama nakon završetka studija sa studentima iz gotovo svih naraštaja – iskreno, toplo, intimno, opušteno, drugarski, familijarno, bećarski. Zajedno smo proslavljali rođendane, pratili njegove teniske uspjehe (na koje je nerijetko bio mnogo ponosniji no na znanstvene radove), pili po zagrebačkim špelunkama i vazda ostali njegovim studentima. Čuvao nas je, bio nam osloncem i činilo se da je vazda mlad i da ćemo ga imati zauvijek. Umro je 8. svibnja, u petak, u danu koji je na fakultetu uvijek započinjao njegovim predavanjima. Valjda je tako negdje drugdje odlučeno.
(Ljiljana Marks)
Poezija otpora
U zagrebačkom spomen-parku Dotrščina 9. svibnja održano je prvo izdanje Festivala poezije otpora UVIJEK. Inicijatori ove manifestacije su aktivist i publicist Saša Šimpraga, te pjesnikinja i agilna organizatorica različitih književnih događanja (Miljkovićevi dani u Zagrebu, Petrarca fest) Magdalena Došen. UVIJEK je održan u suradnji sa Šimpraginim autorskim projektom “Virtualni muzej Dotrščina“, koji traje od 2012. i za cilj ima reaktualizaciju toposa Dotrščine u kolektivnom sjećanju i svijesti – riječ je o mjestu najkrvavijega masovnog zločina u povijesti Zagreba, gdje su ustaše smaknule nekoliko tisuća stanovnika grada i okolnih mjesta. S druge strane, ova je manifestacija bila dijelom šireg obilježavanja 70. obljetnice oslobođenja Zagreba od fašizma (u sklopu koje je, među ostalim, nakon četvrt stoljeća obnovljena tradicionalna manifestacija Trnjanski kresovi). Sukladno svim navedenim prostorno-vremenskim i tematskim koordinatima, tema prvog izdanja UVIJEK bila je antifašizam. "[J]edna od čestih premisa poetske logike upravo je otpor – prema stvarnosti, prema gluposti, nepravdi, dosadi, konformizmu, konačno i fašizmu – i upravo je u koncipiranju festivala, otpor kao kategorija bio polazišna točka – ona u kojoj je moguće pomiriti društveni angažman s poezijom i samom otporu dati još jedno lice", mogli smo pročitati u programskom napisu organizatora. Na festivalu se deklamirala poezija klasika kao što su Vladimir Majakovski, Ingeborg Bachmann, Ivan Goran Kovačić i Vesna Parun, ali i suvremenih pjesnikinja i pjesnika, kao što su tragično preminuli radnik u Foxconnovoj tvornici u Kini Xu Lizhi, čiji su stihovi s tematikom bezočne eksploatacije kineskih migrantskih radnika autoru priskrbili posthumnu slavu. Između ostalih su nastupili glumci Karlo Došen i Stipe Kostanić, Mirna Šimat iz Mreže antifašistkinja Zagreba, gost iznenađenja pjesnik Enes Kišević, te Tanja Petrović iz organizacije Documenta, koja je predstavila dosadašnji rad Virtualnog muzeja Dotrščina. Došen i Šimpraga već planiraju iduće izdanje UVIJEK, čija bi tema trebala biti poznata do kraja ove kalendarske godine.
(Dinko Kreho)