Kreativnost na aparatima
Zašto su književna produkcija i distribucija subvencionirani iz lokalnog i/ili državnog proračuna? Ne samo zato što na malenom hrvatskom tržištu ne bi mogli preživjeti – postoje i druge stvari koje ne bi mogle preživjeti, pa onda ni ne prežive – nego zato što grad i država smatraju da je književnost nekakva opća vrijednost. Naši građani službeno smatraju da cjelokupna kultura, neovisno o njenoj profitabilnosti, treba postojati i treba biti javno dostupna, pa makar to značilo da će cjelokupna populacija odvojiti manji dio novaca da bi to omogućila. Zato se iz proračuna dio novaca preusmjerava u književnost.
Čak i kad bi hrvatska književnost mogla preživjeti na tržištu, i to bi bilo problematično jer bi vjerojatno značilo da joj siromašniji dio stanovništva ne bi imao pristup. Ali to je vrlo hipotetska i bespredmetna tema jer hrvatska književnost na tržištu od 4 milijuna ljudi koji uglavnom ne kupuju knjige – ne može ostvariti profit. Realni troškovi (pisanja, lekture, uređivanja, prijevoda, tiska, distribucije,...) uvijek će prevagnuti nad sanjanim prihodima. Možda se manji dio književnosti može probiti na strano tržište i ostvariti neočekivani uspjeh, možda se neobjašnjivo raskinute veze s regijom mogu zakrpati, ali ni u najboljem mogućem slučaju ne možemo računati da je aktualan broj književnih izdanja tržišno održiv jer književnost na ovim prostorima nema niti će skoro imati tržišnu vrijednost. Današnje postojanje stoga izdavači mogu zahvaliti javnim subvencijama i nerealno nisko plaćenom radu, a ne tržišnom potencijalu. Jednom kad se pomirimo s tim činjenicama, možemo krenuti u raspravu ima li književnost ikakvu širu vrijednost zbog koje je vrijedi održati javnim ulaganjima.
Nažalost, trenutno ne krećemo u tu raspravu jer je sedam ministarstava upravo potpisalo “Izjavu o namjeri poticanja razvoja kreativnih i kulturnih industrija u Republici Hrvatskoj“. U okviru književnosti, riječ je o slabo utemeljenoj ideji da je od izdavaštva moguće stvoriti “kreativnu industriju“ koja će stvoriti nove (ekonomske) vrijednosti i radna mjesta. Bilo bi opasno da samo vlada ima takve zablude, ali naročito je poražavajuće što takav stav ima i “Knjižni blok“, inicijativa koja od 2011. okuplja nekoliko izdavača s ciljem “da se knjiga i čitanje štite i vrednuju u svim segmentima obrazovanja i znanosti te društva i gospodarstva općenito, da utječu na rast zapošljavanja pa tako i rast BDP-a (...)“.
Knjižni blok je reagirao na potpis navedene Izjave slanjem prijedloga Vladi da se “hitno donesu smjernice za kratkoročne, srednjoročne i dugoročne mjere koje su neophodne kako bi se hrvatskom izdavaštvu kao kreativnoj industriji osigurao stabilan razvoj knjižne branše i svih dionika u tzv. lancu knjige, od autora do čitatelja.“ U prijedlogu se navode i konkretne mjere (razvoj malog poduzetnišva u sektoru knjižarstva, zaštita i poticanje autorskog rada…) koje bi trebale “ potaknuti oporavak izdavaštva i knjižarstva kao nekoć sjajne industrijske grane, a danas kreativne industrije s najlošijim ekonomskim pokazateljima, te oporavak knjižničarske grane, posljedično i poboljšanje statusa knjige, autora, ilustratora, dizajnera i svih drugih karika lanca knjige u našemu društvu“.
Zašto izdavači šalju prijedlog Vladi? Jer trebaju novac da bi se kreativna industrija razvila. Zašto ova “propulzivna“ grana kreativne industrije treba novac? Jer u svom dosadašnjem plodnom radu iz neznanog razloga nije uspjela postati samoodrživa. Kako nije uspjela zaraditi ako je riječ o industriji koja stvara “dodatnu vrijednost u svim segmentima svoga djelovanja, doprinosi stvaranju novih radnih mjesta te je posebno i iznimno važna u razvoju društva i zbog tzv. efekta prelijevanja pozitivnih učinaka na ostatak ekonomije i društva u cjelini“? I čime ta industrija jamči da će porastom ulaganja odjednom postati profitabilna i samoodrživa? Naposljetku, kad bi se željeni scenarij ostvario, kako bi se to konkretno “prelilo“ na ostatak ekonomije i društva? Ako govorimo u ekonomskim terminima, to su neka pitanja koja će ulagač postaviti – jer ulagač želi profitirati – a na koja nema odgovora. A budući da i Vlada i “predstavnici“ književnog sektora govore u tim terminima, jasno je kakav će biti ishod prijedloga: možemo se u najmanje lošem slučaju nadati da se inicijative ni s jedne strane neće realizirati, nego da ćemo nastaviti u tonu bezumne inercije bivšeg socijalističkog sustava koji trenutno drži književnost na aparatima.
(Luka Ostojić)
Solidarno s Library Genesisom i Science Hubom
U poznatom djelu Antoinea de Saint-Exupéryja Mali princ se susreće s poslovnim čovjekom koji skuplja zvijezda, a jedina svrha toga je da će tako moći kupiti još zvijezda. Postoje mnogi poslovni ljudi danas koji posjeduju znanje. Uzmimo primjer Elseviera, najvećeg akademskog izdavača, čija profitna margina od 37 posto stoji u oštrom kontrastu s rastućim školarinama, povećanjem studentskog duga i nadnicama na pragu siromaštva za neredovno osoblje. Elsevier posjeduje neke od najvećih baza podataka akademskog materijala koji su licencirani po tako skandalozno visokim cijenama da se čak i Harvard, najbogatije sveučilište globalnog sjevera, žalilo da ih si više ne može priuštiti. Iako se sav taj rad podržava javnim novcem koji ide u džepove akademskih izdavača, naročito za recenzije članaka koje im daju legitimnost, cijene članaka iz časopisa su tako visoke da brane pristup znanosti mnogim akademskim radnicima – kao i onima koji nisu dio akademije – diljem svijeta te taj pristup čine predmetom privilegije. Elsevier je nedavno pokrenuo tužbu za kršenje autorskih prava u New Yorku protiv Science Huba i Library Genesisa u kojoj traže milijune dolara odštete što je frapiralo ne samo administratore stranice, nego i tisuće istraživača na globalnoj razini za koje su te stranice jedini priuštivi izvor akademskog materijala. Urednički odbor veoma cijenjenog časopisa Lingua predao je kolektivnu ostavku, navodeći za razlog Elsevierovo odbijanje otvorenog pristupa i odustajanja od visokih cifri koje traži od autora i njihovih akademskih institucija. Sustav je to koji devalvira nas – autore, urednike i čitatelje. On parazitira na našem radu, priječi naš pristup javnosti, brani nam otvoreni pristup.
Posjedujemo sredstva i metode da učinimo znanje dostupnim svima, bez ekonomskih barijera pristupa i po mnogo nižem trošku za društvo. No monopol zatvorenog pristupa u akademskom izdavaštvu, njihovi nevjerojatni profiti i središnja uloga u dodjeljivanju akademskog prestiža poništavaju javni interes. Komercijalni izdavači efektivno koče otvoreni pristup, kazneno nas progone i uništavaju naše knjižnice. Prije Science Huba i Library Genesisa postojali su Library.nu i Gigapedia; prije Gigapedije bio je textz.org, prije textz.org malo toga; a još prije malo toga bilo je ništa. To je ono što oni žele: da nas povrate na ništa. I pri tome imaju punu potporu sudova i zakona. U Elsevierovu slučaju protiv Sci-Huba i Library Genesisa sudac je tako rekao da je i “samo činjenje sadržaja koje je zaštićeno pod autorskim pravom besplatnim preko strane stranice, nije u javnom interesu”.
Svakodnevno prosvjedujemo u širokim razmjerima. Dijelimo svoja djela tajno iza leđa svojih izdavača, zaobilazimo stranice na kojima se mora platiti pristup člancima i publikacijama, digitaliziramo i podižemo knjige u online knjižnice. Svi smo mi staratelji znanja, staratelji istih onih infrastruktura o kojima ovisimo u proizvodnji znanja, staratelji naših plodnih ali krhkih zajedničkih dobara. Biti staratelj de facto znači skidati, dijeliti, čitati, pisati, recenzirati, uređivati, digitalizirati, arhivirati, održavati knjižnice i činiti ih dostupnima. Sve to ne treba biti nečije vlasništvo, nego koristiti našim zajedničkim dobrima znanja.
Na engleskom objavljeno na custodian.online.
Skraćenu verziju preveo Boris Jabuka.