"Psihotronični" opus opskurantista Jakova Sedlara
Pakleno slobodan
U našoj nadrealnoj političkoj situaciji postalo je normalno da potpuni marginalci dobivaju mainstream prostor i legitimitet, pa tako nije čudno što se Jakov Sedlar u vrlo kratkom roku predstavio i kao relevantan politički glas i kao ikona bizarno lošeg filmskog stila. Naime, nedugo nakon što se u kinu Europa održala premijera Sedlarovog novog filma Jasenovac – Istina (kojoj su prisustvovali razni trenutno bitni politički akteri), u popratnom programu Dana hrvatskog filma posvećenom tzv. psihotroničnom filmu održat će se retrospektiva Sedlarovih filmova.
Iza teorijskog eufemizma "psihotronični film" krije se naziv za bizarno loše filmove koji svojim jedinstvenim diletantizmom privlače pozornost i divljenje filmske publike, a svojim redateljima priskrbljuju marginalni, ali kultni status trash autora. Najpoznatiji strani autor je Ed Wood, a Jakov Sedlar u ovu se skupinu svrstao nizom režimskih filmova snimljenih tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih. Skretanjem HDZ-a prema vokabularu i nominalnim vrijednostima Europske unije, Sedlar je ostao bez "radnog mjesta" i naizgled završio na simboličkoj i ekonomskoj margini. Zbog toga su i njegovi filmovi, van konteksta u kojem su nastali, umjesto u zasluženom zaboravu dobili status simpatično odioznih djela.
No, Sedlar nije završio na margini. I dalje je primao plaću u Hrvatskom narodnom kazalištu, a nastavio je redovito snimati i filmove, o Paveliću, Titu, Izraelu, Orsonu Wellesu (?), Juliji Timošenko itd. Kako je pojasnio u začudno nepismenom razgovoru za portal Narod.hr: "Mene ne plaćaju partijski drugovi nego ljudi u Njemačkoj, Francuskoj, Izraelu, Americi, znači ja sam na tržištu i da ne vrijedim propao bih. (...) Znate, vani postoje financijski kriteriji, ako netko uloži novac u vaš film i vi taj novac vratite tada ćete raditi i drugi film, ako ne, onda ne ćete. Financijski kriteriji, i prema tome treba gledati na stvari. Kod snimanja filma tržište je nešto što je najvažnije." (Sakić, 9.4.2016.)
Dakle, Sedlar je bez HAVC-a snimao filmove jer se snašao "na slobodnom tržištu". Tko je konkretno financirao te filmove i koliko su novca oni zaradili, teško ćemo saznati jer, za razliku od filmova financiranih javnim sredstvima koji svoje izvore i prihode trebaju objaviti, Sedlar si može priuštiti stvaranje filmova iz nepoznatih izvora s nepoznatim motivima, kao što si i udruga "U ime obitelji" unatoč manjku institucionalnog razumijevanja može priuštiti skupu mobilizaciju ogromnog broja "volontera" diljem države za skupljanje potpisa za referendum. Netransparentno financiranje tvrdokornih desnih projekata očito je snažan tržišni trend.
No, premda ne treba gajiti iluzije da su se Sedlar i "sedlari" ikada našli na margini i bez krova nad glavom, ne treba ni strahovati da će ikad (opet?) postati relevantan politički glas. Premijera filma Jasenovac – Istina, kojoj je prisustvovala i nezadovoljna izraelska ambasadorica, te nakon koje je uslijedio niz snažnih napada na očito falsificiranje povijesnih dokumenata, nanijela je desnici više štete nego koristi. Očito tempiran pred komemoraciju u Jasenovcu, ovako tendenciozan i šuplji film naposljetku je samo nanio još jednu packu vladajućoj koaliciji koja sada pred stranim ambasadorima pokušava umiti svoje sramno relativiziranje fašističkih zločina.
Sedlaru i njegovim sedlarovštinama teško se smijati bez knedle u grlu, ali ne treba ga se ni pretjerano bojati. Takav maher u protivničkom timu danas može tek zabiti autogol.
(Luka Ostojić)