Matija Čop, Object 12-1, promjenjiva prostorna instalacija
Bez obzira na sve prefikse (inter-, post-, trans-, neo-,) za kojima posežemo kada želimo opisati distancu između onoga što se događa danas nasuprot onome što mu prethodi, bilo da se radi o umjetnosti, znanosti ili životu općenito, rijetko se dogodi da se potencijal značenja koja stoje iza novotvorenica u potpunosti ostvari. Značenja žele izmaknuti tlo pod nogama onim kategorijama unutar kojih smo navikli razmišljati. Pa tako nova riječ ne nosi nužno sa sobom i uistinu novi "mentalni sklop". Na tragu rušenja ustaljenog poretka u našim kognitivnim, tjelesnim mapama išao je i interdisciplinarni projekt Become-Ani/omalous održan u MM centru zagrebačkog Studentskog centra, s nizom događanja koja su okupila kritičare, teoretičare, književnike, pjesnike, izvedbene i vizualne umjetnike (neki su često sve to u isti mah), ali i jednog dizajnera, i to modnog.
Čovjek bez definicije
Radovi dizajnera Matije Čopa namjerno stoje na granicama disciplina, a on o sebi ne razmišlja isključivo u okvirima dizajna, koji je sam po sebi danas vrlo širok i nepregledan pojam. Tako će on, ako ga se pita što je po vokaciji, vrlo vjerojatno dati odgovor sličan onome kojega je dao prilikom virtualnog intervjua što smo ga vodili, a u kojem kaže: "Ne vidim se kao netko unaprijed definiran. Ono sam što u tom trenutku radim. Tako sam ponekad kostimograf, dizajner, umjetnik, pa i fotograf ili novinar/istraživač. Pronalazim se u takvoj definiciji jer mi ona omogućuje da u nekom novom, budućem trenutku budem nešto drugo. Ne ograničavam se. Svoje sposobnosti iskorištavam kroz različite discipline". No ipak, može se primijetiti da, imajući na umu sve u čemu se okušao, kao platforma za istraživačke pothvate i izlete ipak stoji njegova modna priča. Na to također daje odgovor. Moda se za njega pokazala kao najbolji medij. Ona mu je omogućila da u potpunosti iskoristi svoj potencijal, u prvom redu zbog svoje suštinske interdisciplinarnosti.
Njegov doprinos projektu Become-Ani/omalous bio je rad nazvan Object 12-1, koji je zagrebačkoj publici dosad predstavljen u nekoliko navrata, većinom u kontekstu izložbenog prostora. Razlika između načina na koji se uobičajeno postavlja u usporedbi s Become-Ani/omalousom je u tome što je ta eksperimentalna serija dizajnerskih rješenja u galerijskom prostoru većinom funkcionira kao instalacija. S druge strane, za vrijeme događanja povezanih s projektom u MM centru, Čop je svoje radove predstavio u obliku koji je do određene razine koketirao s idejom modne revije, ali se naravno od te ideje udaljio iz nekoliko razloga. Jedan od njih zasigurno je i kontekst projekta Become-Ani/omalous. Tako je prostorna instalacija postala jednokratni performativni akt koji je obuhvaćao objekte na ženskim tijelima na pozornici te projekciju fotografija istih radova u pozadini. Tijela su kretala i zastajkivala u određenim trenucima, do međusobnog kontakta nije dolazilo, a Matija Čop cijeli performans opisuje na sljedeći način: "Nositelji samog odjevnog predmeta su se usporeno, improvizirano kretali po pozornici pazeći da uvijek između sebe drže određeni razmak. Naglasak je bio na arhitektonskoj perspektivi objekta koja je u odnosu s tijelom omekšana."
Suživot u stresnoj simbiozi
Ideja iza cijelog ciklusa bila je od jednostavnog multipliciranog geometrijskog oblika u funkciji temeljnog oblika konstruirati promjenjive odjevne predmete bez korištenja vezivnih materijala. Naknadno se, prilikom istraživanja sličnih konstrukcijskih tehnika, Matija Čop upoznao s modelom koji je primjenjivan prilikom gradnje šibenske katedrale. Model kojim je izgrađena, a koji se često naziva utor-pero analogan je objektima koje je dizajnirao. Nekorištenje vezivnog tkiva omogućilo je, uz određen matematičko-tehnički izazov, nastanak predmeta koji nikada nije završen, niti konačan. Utjelovljuje mogućnost re-kombiniranja, vidljivu i na različitim rješenjima koja su ponuđena u sklopu ciklusa. Razlike između objekata iz ciklusa nalaze se u razvitku gotovo skulpturalne forme u prostoru i na tijelu te u boji materijala. Stavljanjem naglaska na izrazito neobične konture dizajna i njihovu komunikaciju s tijelom, postaje nam jasnija simbiotska veza između nas (našeg tijela) i onoga što nas pokriva, okružuje i štiti, misleći pritom i na odjeću i na arhitekturu.
Pošto su spomenute formalne karakteristike Object 12-1 vrlo promišljene i zanimljive, ponekad utišavaju potrebu za promišljanjem i razvojem interpretacije djela od strane gledatelja kojeg u prvom redu oduševljava tehnička ideja i izvedba. No, to ne znači da do naknadnog upisivanja priče nije došlo. Object 12-1 se prilagođava svakom novom kontekstu (ne samo tijelu, već i prostoru), sa čime će se vjerojatno složiti svi oni koju su imali prilike vidjeti radove na nekoliko različitih lokacija i izložbi (MSU, MUO, ULUPUH itd.). S tim se slaže i autor kada zaključuje: "Kako projekt Object 12-1 nema jedno određeno značenje, može se prilagođavati različitim konceptima." Ipak, nadovezuje se Čop, "naglasak ostaje na arhitektonici i arhitektonskoj perspektivi koja se omekšava na tijelu u pokretu". Autor se zadržava na omekšanoj arhitektonici, dok alternativna čitanja vide u performansu upravo suprotno, propitujući stvarnu prilagodljivost i podatnost materijala. Krute konstrukcije na mekim tijelima, gotovo mehaničkima i beživotnima s usporenim kretnjama, zaustavljanja i nedostatak kontakta direktno se suprotstavljaju ideji simbiotskog suživota tijela i odjevnog predmeta. Konstrukcija se ovom linijom ne omekšava. Object 12-1 zapravo postaje oklop, ograničavajući i pripitomljavajući tijelo. Ne ukida se samo mobilnost i sloboda kretanja, već i interakcija. S ovakvom se pričom uspostavlja jedan vrlo jasan politički komentar o vremenu u kojem živimo. Time se ponovno vraćamo na ideju mode kao platforme za istraživanje suvremenih društvenih fenomena, zatim analize i kritike istih. Nositelji objekata u ovom performansu podsjećaju nas na Giacomettijeve figure koje se kreću trgom, u neposrednoj blizini, ali do kontakta i susreta nikada ne dolazi. Razlika je u tome što se energije njegovih skulptura rasipaju u prazno. Kad je riječ o Objectu 12-1, one ne izlaze van jer im čvrsti oklop to ne dopušta.
Opiranje imenovanju i nazivlju
Autor se ograđuje od spomenutog potencijala društvene kritike upisanog u vlastita djela te svoju poziciju opisuje kao nedeklarativnu, nepolitičnu: "Ne smatram se političkim dizajnerom/umjetnikom, kao što se niti ne definiram s pojmovima. Isto tako, moj rad može biti interpretiran na različite načine i značiti različite stvari u različitim vremenima. Vjerujem da umjetnost ima subverzivni potencijal, no da on ne funkcionira isto u svakom vremenu ili prostoru. Umjetnost se redefinira sama po sebi, kao i prije, te izmješta. Možda mi ne možemo uvijek jasno vidjeti što je umjetnost, ali će se to uz povijesni odmak u budućnosti sigurno moći." Istodobno nam otvorenom prirodom svoga djela jasno dopušta, pa nas čak i poziva i priželjkuje suprotstavljanje izloženim inicijalnim intencijama. Naknadne priče tako nerijetko nadilaze polaznu.
Govoreći iz pozicije umjetnika i/ili dizajnera koji se promišljeno bavi dizajnom, kroz atipične prezentacije vlastitih projekata van njihovog dizajnerskog konteksta, prilikom razgovora nametnula se i tema o odnosu suvremene umjetnosti i dizajna, o kojoj Čop zaključuje: "Ako razmišljam o suvremenoj modi i suvremenoj umjetnosti, onda razlike nema. Riječ je o istom pristupu temi koja se manifestira kroz različite medije u ovom trenutku. Različite po tradicionalnoj definiciji." Drugim riječima, možda je potpuno nepotrebno uporno inzistirati na razlikovanju. Imajući to na umu, možemo zaključiti da Objekt 12-1, zbunjujući nas svojim pojavljivanjem u različitim kontekstima, kroz različite medije i u vrlo različitim funkcijama, zapravo postaje devijacija ili, na koncu, nestabilni anomalijski punkt koji se odupire zahtjevu imenovanja.