Oružja protiv tame

Meni u spomen

Upali svijeću meni u spomen

u tihoj kapeli pokraj mora;

dok dan odlazi u mračnu noć

stisni je rukama i drži me čvrsto;

dok zvijezde počinju s nježnim sjajem

otpuši plamen koji zoveš mojim;

otišao sam, al u tvom sam srcu

toliko dugo dok nježno mi šapućeš ime.

Pa upali kapelsku svijeću pokraj mora –

drži je vani nek vodi uspomenu na mene.

1. 12. 1987.

Fali mi sve

Fali mi lišće dok šušti

nježno u večernjoj izmaglici;

mali razgovori na povjetarcu,

šuškava cerekanja i tiho, mali, tiho.

Fali mi friško skresana ljetna trava,

prevrnuta mokra i blistavo zelena; o, da,

fale mi ti kukci što gnjave moj nos, moje oči,

moje uši: fali mi proklinjanje njihova bockanja.

Fali mi naići na miris kozje krvi,

dizanje topline nježnog lahora; i vika

daleke djece što se igraju u pijesku,

zvanih na večeru al neodlučnih otići.

Fali mi opori zagriz drvenog dima

nošenog teškim jesenjim zrakom, i miris

strvina spaljenih na mračnim obzorjima,

dok se diže u tisuće boja sutona.

Fali mi slušanje zvukova noći,

zrikavci i ptice dok dozivaju jedna drugu,

fali mi gledanje šarenila života i slušanje jeke

kroz cijelu zimsku hladnoću.

Fali mi toliko puno življenja iza ovih zidova,

odijeljenih daleko od svijeta tamo: al ponekad

čujem kišu preko krova, i

namirišem ga na opranom pločniku.

Fali mi uzbudljivost svih čistih stvari,

života slobodnog od sveg tog tereta; i fali mi

jednostavno življenje za sutone i mjesec

i sve izgubljene stvari, tiho… mali, tiho.

25. 9. 2000.

Kako sam pokupio ovaj bol

Kasno noću htio sam vidjeti mjesec

al zid je stajao na putu; tako, ležeći dolje

na podu s boka, zurio sam kroz

željezne šipke i žičanom mrežom pokriven prozor,

da vidim pun mjesec neodrezan

zaprekama i nametima države.

Tu sam ležao dok nisam zaspao, uživajući

u gledanju bez ograničenja… i u zoru probudio sam se

s ovim bolnim vratom, tom nepomirljivom agonijom

mjesečeve osvete mom uhođenju.

1. 10. 2000.

Kao padanje kišnih kapi

Kroz ove godine tamničenja

slušao sam ljudske jauke noću,

oplakivanja promašenih života i izgubljenih duša.

Najjeziviji bio je zvuk čovjekova

plača, njegova tuga polako je špricala

nad mojom svjesnošću kao kišne kapi

rastući do krova, dok im je odjek

bušio moj um. Da ti kažem,

ničeg bližeg jadu od dubokih suza

čovjeka kog ne vidiš dok plače u osami.

1. 12. 2000.

Oružja protiv tame

Gore iznad ove kaljuže

pod željeznom policom moj je rukom napravljen oltar

što drži sva moja oružja protiv tame:

Sotonino zlo nema šanse tu.

Imam sliku Bude, Krišne isto;

s raspećem zalijepljenim trakom na tom, sveta krv Janjetova:

                               Zdravo Marijo milosti puna

odmah do tog na kartonskoj polici su svijeće

postavljene oko Djevičinog kipa: Madona drži Bebu, ovijena

                               često korištenom krunicom

danom mi od čovjeka sudbine

dok je hodao svoj konačni put. I tu su, druže,

moje male Biblije, vidiš: plavi – crveni – zeleni Zavjeti.

Ova s imenom u zlatu… i nacrtao sam ovu sliku

olovkom: zločinac sjedi u stolici

i Krist mu stoji nasuprot,

ruka utjehe mu na ramenu.

Misliš li da dečko u stolici

izgleda kao ja?

2. 12. 2000. 

Put

Sve ima razlog, sve

naša patnja je lekcija opore poduke,

pokazuje nam stazu do zadovoljstva,

put nazad u raj.

Izgubljena smo zalutala djeca.

Naši vječni roditelji traže nas,

vičući nad olujama kaosa,

trudeći se dovesti tvrdoglave doma.

Borbom smo izgrađeni il slomljeni;

naš prolaz je stalni obred;

svaki duh mora jednom putovati, idući dalje

bliže je kraljevstvu.

26. 1. 2001.

Ovi kratki sanjari

Smijat ćemo se opet jednog dana… al ne danas.

Smiješit ćemo se i znat ljepotu radosti…

Al ne sad, ne danas.

Za ovaj dan okupljeni smo da sahranimo našu nevinost;

Došli smo ovdje da sahranimo našu djecu.

Došli smo reći zbogom ovim kratkim sanjarima.

Vjerujem u Boga. Duboko vjerujem u Božji naum:

Vjerujem da postoji razlog za sve što se događa;

al moram ti reći da ponekad padnem

na koljena tražeći odgovore.

Moja vjera nije poražena, al Dragi Bože

ovo je doista kušnja; kad čudovišta gmižu iz

sjena da pobiju našu djecu… oplakujem; tugujem; bunim

se: ipak, koliko duboka ta tuga može bit kad su čudovišta

koja osuđujemo isto ta djeca?

                               xxx

Sad svi okupljeni naokolo pričaju,

traže da znaju zašto su ta djeca učinila te stvari.

Zašto su tako bijesni? Zašto su potegli pištolje i

ubili? Zaista smo ih učili boljem?

Sad svi okupljeni naokolo upiru prstima,

traže kog bi okrivili… al, molim, molim

pogledaj nas poslije sprovoda, kad sahranimo

našu curicu u bijelom lijesu

s potpisima školskih drugova:

“Zbogom draga prijateljice,

Nedostajat ćeš nam zauvijek.”

I kad se vratimo do školskog dvorišta

jedan je auto sam na parkingu:

pokriven cvijećem, i medama, i čestitkama;

auto cure što je umrla u knjižnici, ubrzo odvest će ga

uplakani rod,

otići iza raskopane – još nezatvorene

za prvu ruku spomen-grobnice… i jedan balon lebdi

bježeći čvrstom stisku tuge;

strgane vrpce mašu zbogom,

usamljeni balon lebdi.

Crveni balon… diže se.

9. 3. 2001.

Uskrsnuće

Puno sam godina proveo sasvim sam

hodajući ovom stranom osame;

godine kad nitko nije znao moje srce

ni razumijevao zašto razmišljam o crnom.

Onda je došlo blještavo svjetlo

probušilo ovu uspavanost

odvuklo ovu čvrstu tamu

i otkrilo Božje lice.

Sve ove godine skrivanja u tami

otišle su kao let uplašenih ptica

moji su se osjeti otvorili drugim mjestima

preko uobičajenoga griješničkog vidika.

Podignut do blistavih novih visina

bio sam očišćen od sveg lošeg;

ovaj je tvrdoglavi duh bio kršten

i nanovo rođen u čudesnoj zahvalnosti.

Uzdignuta opet iz dubina očaja

ova je duša pjevala veličanstvenu pjesmu;

muzika mi je gibala duh,

još jednom činilo se da pripadam.

Zaboravio sam sve staro, staze zla

i ostavio ove smrtne lance nezakovanim;

s uskrslim imenom vinuo sam se čvrst

među Božji sjaj.

Kamen

Izobličen nevjerojatnim agonijama iznutra

(Ispričavanje za svaki grijeh), ošamućen strahovitom boli,

Zamišljao je vječnost kao slobodu i žicao Boga

(Kog bilo Boga koje bilo vjere) za veliku očišćujuću kišu.

Ostacima razuma plakao je

moleći razrješenje; još nekako

znajući da su ovi krici uzaludni.

Grješnicima kao on nije udjeljivan mir.

Tako, ulovljen između agonije i ponosa

Nesposoban zatražiti još jednom pomoć

plakao je na tvrdom krevetu

sjećajući se svih grešaka koje je uradio.

Odličja skrivena sa strane

Tvoja su Vojna odličja bila sjajne igračke

za igrati se s njima kad sam imao šest,

dijete koje nije razumjelo

agoniju što ih je učinila posebnim,

sveti komadi prošlog.

Nikad ti nisam vidio drugove

na gomili u ledenim blatnim jamama

dok si s drugima jurišao na brdo

svi mrtvi, svi osim tebe.

Nikad nisam mogao naslutiti koliko se sam osjećaš

između mrtvih, ni kako proklinješ

one što su te poslali tamo i što su

ti dali odličje za povratak.

Nisam shvaćao da si sakrio ta

odličja sa strane na dnu ladice

jer za tebe su ona bila nadgrobne ploče

na tvojoj odori preživjelog.

Ne, nisam znao, igrati se vojnika

i sanjati da budem heroj

kao moj otac.

Zadnji obrok

Možeš izabrati što bilo s jelovnika,

rekli su čovjeku sudbine; tako, izabrao je odrezak,

prženi krumpir, kukuruz. Sat poslije

donijeli su mu njegov zadnji obrok, zadimljen i vruć,

maslac na kruhu… i dok je jeo

vratila su se sjećanja na Nedjeljne ručkove: Mama i Tata,

i sladoled po drvu nad vratima iznad isto. Usprkos obećanju

da neće

plakati, plakao je: al ne zbog kajanja il tuge,

ni što mu je žao. Ne, plakao je zbog tog

što ne možeš jesti odrezak plastičnom žlicom.

Prazna sjena

(odlomak)

…

stara je vatra mrtva. Ako otvore vrata

večeras

kuda ću? Što ću?

Zaboravio sam okus slobode i komadići toga

ovih se dana čine gorkim u mojim ustima.

Moji su grijesi zaboravljeni, čak i od mene. Dvadeset godina

je dugo i kajanje ne može pustiti korijen

u srcu od kamena. Ne, neću ići van više

jer sunce me podsjeća da sam živ.

Zadnja pjesma koju ću napisati

(završetak)

Što je ovo sve

nego jedna primisao?

Sutra će sunce sjati

dok uspavan mjesec sanja

o još jednom dizanju.

Razgovori s mrtvima

(odlomci)

“Ovo su grobovi pogubljenih”,

najavio je mračno, ravnodušnom

vrstom poštovanja,

i nešto kasnije, u tihom razmišljanju,

shvatio sam da njegov glas izlazi iz

tajnog spremišta duše koja zna

“Ja, isto, mogu završiti kao zaboravljen prah;

Ja, isto, mogu umrijeti nizašto.”

Često sad vraćam misli na svoje putovanje

kroz tu zemlju utvara: zemlju uhvaćenu

poput večernje izmaglice u suton, blizu da svene

u nabiranju tame noći

al u jednom kratkom trenu, izvan vremena.

Podsjetio sam ih da sam i ja, isto, ubio:

njih, zgrabljene mojim bijesom, ukradene od života,

pristalije nego svijeće zapaljene od djece

što su odrasla prije nego su djetinjstvo odživjela.

“Ovo su pogubljeni”, pokazao je, oči,

mali bljeskovi, i onda su nestali, rastopili se

u sjenovitoj noćnoj okretnosti,

otišli su al te iskre tinjaju u mojoj duši,

kao svijeće okružene slabošću i

pougljenjena slika Djevice u kapeli

“Ovo su pogubljeni”, najavio je

osmatrajući obzor nadgrobnih ploča.

“Moli za njih

i one što dolaze.”

Neokovane vizije # 9

Ako nikome nećeš faliti, meni hoćeš:

osjećat ću prazninu

gdje si jednom disao,

slušat ću šutnju tvoga glasa.

Neću biti od kamena

i plakat ću jer želim.

Ako nitko neće čeznuti za tobom, ja hoću:

tvoja je uspomena urezana u mom srcu;

svake noći sanjat ću te,

nalaziti u istančanoj vještini života.

Sve će imati manju važnost

jer nisi više dio ovog.

Ako nitko neće znati kako si patio, ja hoću:

znam kako si brojao svaki sat što prolazi,

znam kako je ta odsutnost jednom boljela,

jer davao si nam svu obnovljenu snagu

dok je zrak postajao

prljav i kisel.

Ako nitko neće znati da si morao umrijet, ja hoću:

tvoj pepeo neće biti razasut neopažen.

Tvoji snovi neće umrijeti.

Žive sa svakim nježnim lahorom,

i bujaju i tako nitko ne može poreći

da smrt je život i da ovo mučenje sigurno izbavlja.

18. 3. 1990.

Na kraju, stajat ću i ukoračati u sobu smrti bez osvrtanja. Nije bilo puno radosti u mom životu, i vrlo malo mira. Možda ću oboje naći sa smrću. Ne znam.

Dok hodam u tu najveću tamu, nosit ću lance. Njihove lance. Ne svoje.

S engleskoga preveo Aljoša Antunac