Anti stand up kao žanr bavi se padom aviona koji još uvijek nazivamo letom
Na Wikipediji su nastupi vašega benda Antitodor označeni kao melodični punk. Koliko se slažete s tom odrednicom?
Antitodor je u početku trebao biti cover band, koji svira poznate punk evergreene. Međutim, od ranije sam imao neke svoje pjesme koje smo uglazbili, i priča je krenula. Da, definitivno sviramo melodični punk. Punk je za mene ideja, pokret, jedan od načina da pokušam promijeniti svijet i učinim ga boljim mjestom za život. Tu ideju prožetu kroz tekstove pjesama, pokušavamo umotati melodijom koja bi bila slušljiva svima, pogotovo ljudima kojima je punk nešto potpuno strano. Želim da ta ideja izađe iz okvira punk publike.
Kako komentirate tezu nekih anarhističkih teoretičara da je anarhizmu prilično naštetio punk pokret?
Mislim da je punk ustvari napravio jako puno za promidžbu same anarhije. Pjesme u kojima se spominjala anarhija počele su se vrtjeti na TV-u i radio postajama. Anarhizam je dobio svoju subkulturalnu “vojsku”. Međutim, jedan dio punkera je svojim destruktivnim ponašanjem – iza kojeg se skrivao alkoholizam, nasilničko ponašanje – naštetio punku, a time i samom anarhizmu.
Kako je nastala pjesma Snovi, čiji su stihovi bliski stihovima o gubitku ideala u Kranjčevićevu Mojsiju o gubitku ideala?
Svatko od nas je kao dijete sanjao o tome da će biti poseban, najveći i što je najbitnije, ponosan na samoga sebe. Ne znam zašto, odrastanjem cijela ta priča padne u vodu. Prestanemo živjeti, prestanemo sanjati. Postanemo ono što netko drugi želi da budemo. Zaboravljamo kolika je moć sakrivena u nama i da je tako lako sve to promijeniti. Zato pjesma Snovi. Napisana svima onima koji su zaboravili držati glavu uspravno. Želim živjeti san, a ne sanjati život.
Pula je punkerski grad
U Puli vas obično možemo vidjeti na dvama festivalima – Viva la Pola! i Monte Paradiso. Što oni donose punk/rock životu Pule?
Oba festivala su jednako bitna za muzički i subkulturalni život Pule. Te festivale posjećuju ljudi iz cijele Europe, pa su ujedno odlični i za turizam. Mnogi su novi bendovi upravo na tim festivalima dobili svoju priliku za afirmaciju.
Što vas je privuklo zvuku i izgledu punkera? Niste odustali od punkerske umjetnosti ponašanja ni u srednjoj životnoj dobi…
Pula je bila, a i ostala punkerski grad. S masom dobrih bendova kao što su Problemi, KUD Idijoti, Gola jaja i mnogi drugi koji su činili Pulu jednim od vodećih punk centara u bivšoj YU. I sâm sam od 1979. godine bio član Vis plakata koji su isto tako doprinijeli punk sceni. Svaki podrum, garaža, tavan bili su pretvoreni u prostorije za svirku. Bio sam i ostao dio te priče na koju sam jako ponosan. Nekada je bilo puno bendova, a i sada ih ima. Mislim da su punk bendovi najbrojniji što se tiče muzike u Puli. Udruga “Monte paradiso” tu ima jako veliki utjecaj i upravo najveći broj muzičara dolazi iz članova udruge. Danas imamo jako puno kvalitetnih bendova – F.O.B., Pasmaters, Reanimacija… Jako mi smeta što najmlađe generacije punkera ne pokazuju nikakvu zainteresiranost za muziciranjem.
Za moj punk postoje dva “krivca”, stariji brat koji je donio kući gramofonsku ploču benda The Vibrators, i otac – vojno lice. Većina tadašnjih punkera bila su upravo djeca vojnih lica. Borba protiv autoriteta nam je bila dodirna točka. Nekada u borbi protiv obiteljskih autoriteta, a danas protiv onih na globalnoj razini. Gdje se rađa autoritet, umire sloboda. Sada je pravo vrijeme za biti (ostati) punker. Živimo u svijetu korupcije, laži, kriminala, pedofilije… Toliko tema za nove pjesme, toliko stvari za mijenjati, toliko autoriteta za srušiti. Zato ostajem to što jesam.
Kojih se punk koncerata posebno rado sjećate iz 1980-tih?
Priznajem, nije bilo lako biti punker za bivše države. Policija nam nije bila naklonjena. Dobro kažu Parafi u Narodnoj: “Ličnu kartu imaš, zato šamar nemaš”. Tako je to otprilike i izgledalo. Koncert koji mi je ostao u posebnom sjećanju je nastup tadašnje punk kreme: Problema, Termita, Parafa, na jednom rukometnom igralištu u Puli. Parafi su upravo nakon izvođenja Narodne, koja je poznata po svom refrenu “ni jedne nema bolje (gore) od naše policije”, prekinuti u svom nastupu i privedeni. Tukli su nas, prekidali i zabranjivali koncerte, ali, evo, još smo tu.
Svi smo bitni
Kada ste imali prvi službeni anti stand up nastup?
Prvi službeni anti stand up sam imao prije sedam godina u pulskom Rock caffeu. Farbao sam pozornicu u Rocku, a pošto mi je mikrofon bio blizu, “odradio” sam nekoliko viceva onako usput. Mirko Mocko, vlasnik Rocka, predložio je da to odradimo pred publikom i tako je sve krenulo. Nastupao sam i prije Rocka, samo je tada forma zabave poznata kao stand up bila nepoznata, tako da su moji nastupi definirani kao performans. Kako god, samo neka je veselo.
Izjavili ste da vas od svih religioznih matrica jedino privlači tibetanski budizam gdje su u krugu života i smrti sva živa bića u potpunosti jednako bitna. Koliko u svojim pjesmama i nastupima upućujete na navedeni egalitarizam?
Svaka monoteistička religija koja čovjeka stavlja u centar svemira mi je totalno strana. Svi smo bitni, jer da nismo – ne bi valjda ni postojala tolika raznolikost života. Sviđa mi se tibetanski budizam upravo zbog poštovanja prema samome životu, bez obzira u kojem obliku dolazi. Često iznesem te svoje stavove u svojim nastupima, ali imam osjećaj da to baš ne dopire do ljudi. Toliko su neki ograničeni civilizacijskim dogmama, u koje slijepo vjeruju, da sve što im se nudi, a drugačije je, biva odbačeno i negirano.
Ne volim homo sapiensa, barem ne ono u što se danas pretvorio – robota, koji u jurnjavi za materijalnim ne preza ni pred čime. Više nismo vukovi jedni drugima, postali smo ljudi jedni drugima, što mislim da je puno gore. Uništavamo sve oko sebe. Uče nas da poštujemo svoje roditelje, a prvi smo koji ne vole svoju Majku Zemlju. Moramo shvatiti da svijet nismo dobili od svojih predaka, nego od svoje djece; njima će sve to ostati. Ponašamo se kao mali Bogovi, ne shvaćajući da nemamo nikakvih moći. Nalazimo se u avionu koji se strmoglavo obrušava, a još uvijek to nazivamo letom. Političari su se super uklopili u tu sliku svijeta. Kradu nas, lažu, kupuju našim novcem sve svoje luksuzne vile, nove aute… Priča je uvijek ista: “Da bi jedan imao, tisuće njih moraju ostati bez.” Ne znam gdje nam je granica, kada ćemo reći dosta i shvatiti da samo mi to možemo promijeniti.
Sloboda medija je samo slovo na papiru
Bili ste dragovoljac u Domovinskom ratu. Kako ste u sebi na ratištu pomirili etiku nenasilja s ratnim i ratničkim nasiljem?
Kada je počeo rat u Hrvatskoj, moja najstarija kći je imala četiri godine. Gledao sam vijesti, napad na Vukovar, gdje su prikazali curicu, vršnjakinju moje kćeri, kako uplašeno plače u jednom podrumu. Kroz glavu mi je prošlo: “Da je počeo rat u mojem gradu, da li bi netko došao pomoći mome djetetu, a i svoj drugoj djeci da prežive?” To je bilo to; otišao sam na ratište. Ostao sam uvjereni pacifist koji ne mrzi nikoga. Moj svjetonazor poznaje samo dobre i loše ljude. Ne interesira me ničija boja kože, seksualno opredjeljenje, vjera ili nacionalnost. Ja sam stanovnik planete Zemlje, kao i svi ostali.
Bili ste i radijski voditelj. Koliko ste pritom imali slobode da otvoreno iznosite svoje stavove o Crkvi, Državi, pa i o Obitelji, kao, prema nekima, maloj teoriji zavjere…
Vodio sam jutarnju emisiju na Radio Maestralu. Cijela Pula je to slušala. Bilo je tu svega – od smijeha do pozivanja na revoluciju. Najdraže teme su mi bile upravo crkva i politika. Dok jednoga dana nije bilo rečeno da ih više ne spominjem jer to ljudima smeta. Drugo jutro sam dao otkaz u eteru, objasnio ljudima da je sloboda medija samo slovo na papiru, a demokracija riječ koju očito nitko ne razumije. Pozdravio sam pokradenu radničku klasu i to je bio kraj. Sumrak ideja.
Neke osnovne podatke o vama mailom mi je dao Daniel Radočaj. Poznajte li se i jeste li na ratištu čuli neke urbane legende o smrti Satana Panonskog?
Za smrt Satana Panonskog čuo sam tek nakon povratka s ratišta. Priznajem, morao sam googlati ime Daniel Radočaj jer na prvu nisam znao o kome je riječ. Slika je značila puno više od imena i prezimena jer sam tek u njoj prepoznao Rakija, dugogodišnjega prijatelja.