Osvajanje javnih prostora

Vjerojatno me činjenica da se prošlotjedni građanski protest protiv devastacije donjogradske jezgre u urbanom bloku od Cvjetnog trga do Gundulićeve odvijao pod znakom čitanja Vidrićeve poezije nagnala da u sebi “prolistam” književne tekstove koji se, na neposredan ili posredan način, dotiču gradova i trgova. Dragojević, Pejaković, odzvanjalo mi je u glavi, Calvino, Drndić… Iz niza nejasnih sjećanja i tekstualnih fragmenata izdvojila se Durieuxova naslovnica Dragojevićeve prozne zbirke naslovljene upravo Cvjetni trg, pa onda i nepouzdano sjećanje na kojoj polici bi se knjiga mogla nalaziti. Točno pored Zabranjenog grada Hrvoja Pejakovića i Šoljanovih eseja Prošlo nesvršeno vrijeme. U tekstu (po kojemu je očigledno knjiga dobila ime) Cvjetni trg, objavljenom pred više od deset godina, pjesnik Danijel Dragojević izrekao je riječi koje danas možemo čitati ne s nostalgijom, nego pomiješanih osjećaja tuge i bijesa:

“Kad danas govorimo o trgovima u centru grada, jedini je kojemu bježi naše intimno biće Cvjetni trg. On zbog svojih skromnih dimenzija nije primamio pažnju vlasti. Svojim praznim i ispraznim namjerama ona se nije na njega ustremila. Mimoišao ga je i promet.”

Suvremeni flaner

Dragojević govori iz perspektive šetača – baudelaireovskog flaneura, koji svojim šetnjama sam iscrtava kartu grada, u dijalektici između naše intime, naše osobne šetačke rute i prostora koji pripada svima. U protestnom skupu, koji je organizirala glumica Urša Raukar uz pomoć kolega iz svijeta kazališta, glazbe, književnosti i nezavisnih udruga, našli smo se pred ulazom u jednu od takvih zgrada skromnih dimenzija (a koja je istovremeno rodna kuća pjesnika Vladimira Vidrića), na Trgu napravljenom po ljudskoj mjeri i namijenjenom građanima – upravo zato da mogu osjetiti život grada. Našli smo se na tom istom trgu, nakon što je naš Cvjetni trg, poslije više desetljeća odolijevanja ipak primamio pažnju vlasti, upravo vlasti i kapitala s njihovim, rekao bi Dragojević, “praznim i ispraznim namjerama”, koje se sada pune sebi svojstvenim sadržajem: idejom brutalne komercijalizacije i zarade. Da, i promet sada ulazi direktno u središte grada, razara već postojeću i ionako premalenu pješačku zonu.

Svaka rasprava o odnosu urbaniteta i moderniteta i danas je, u osnovi, usidrena u refleksivnoj luci koju temelje Baudelaireove slike o flâneuru – flaner/lutalica/šetač stvorio je prototip modernoga urbanog skitača koji otkrivajući grad istovremeno ga i označuje, koji mjesta i radnje svakodnevice pretvara u posvećene oblike. Grad je umjetničko djelo, a umijeće življenja u njemu jedna posebna umjetnost, poručuju nam prvi modernisti iz druge polovice 19. stoljeća. Arhitektura i urbanizam su prostori njegova kulturalnog pamćenja, sustav znakova. Zgrade, trgovi, ulice i parkovi, stvaraju osobiti odnos, postavljaju grad kao tekst kulture, kao njegovo opunomoćeno mjesto pamćenja. I stoga nije svejedno je li se dvije zgrade u Donjem gradu otpisuju kao “manje vrijedne”, jer one svoju vrijednost dobivaju u kontekstu. Rušenjem pojedinačnih zgrada u urbanistički jedinstvenoj cjelini mi rušimo njezin sustav. A što preostaje suvremenom flaneru – zagrebačkom šetaču s početka 21. stoljeća? Nekoliko stotina metara od Cvjetnog do Gajeve, ili tisuće sadašnjih i budućih metara različitih shopping-mallova, komercijalnih centara, poslovno-stambeno-komercijalnih zona, u kojima smo nadgledani kamerama, čija se staklena vrata otvaraju u 9 i zatvaraju u 21 sat, i gdje nas svaki zaštitar može upozoriti kako nismo dobrodošli – danas možda zato što nismo dovoljno pristojno odjeveni, sutra možda zato što nas je više od četvero u grupi, jednom, vrlo skoro, svakako, zato što ne prolazimo financijski cenzus neophodan za pripadnost društvu? Ne pretjerujem u satiri nego podvlačim razliku između tradicionalnog javnog prostora i onoga što nam se danas nudi kao moguće mjesto socijalizacije.

Sudbina javnih prostora

Svaki je suvremeni stanovnik grada suočen s dvostrukošću perspektive grada, odnosom zatvorenog i otvorenog prostora, privatnoga i javnoga, unutarnjeg i vanjskog, osobnog i kolektivnog. U svakodnevnim praksama stanovanja, življenja, putovanja, šetnji, prehrani, pojedinac uspijeva prisvojiti dio javnoga prostora za svoju osobnu uporabu. U tom složenu odnosu, osnovno pitanje koje sada moramo postaviti je pitanje o sudbini javnih prostora u Hrvatskoj danas, pitanje koje se postavlja ne samo kao uže stručno, urbanistički aspektirano, već kao kulturalno i političko pitanje. Što su javni prostori? Oni, koji po svojim osobinama i po svojoj funkciji služe javnoj svrsi, omogućuju socijalnu komunikaciju, pristupačni su i otvoreni svima. Perspektiva donjogradskih urbanih blokova ne razlikuje se mnogo od prepoznatljivih procesa u cjelini Hrvatske, pa se tako s jednakim pravom Splićani sada bore za očuvanje kompleksa Dioklecijanove palače. Jednak je i način borbe, građanske peticije… Kad je pred nekoliko tjedana na te usporedive procese upozorio u kratkome novinskom komentaru Jurica Pavičić, prizivao je i slike javnog prostora koje su bila dijelom naših životnih praksi posljednjih desetljeća: javni park, javno igralište, javni trg, javna plaža…. U kontrapunktu možemo i zamisliti: privatni park, privatno igralište, privatna plaža – pa naravno, ono što sada stoji na rasprodaji kapitalu su javni prostori, na rasprodaji koja nema nikakvih ograničenja jer se – pokazuje to zagrebački primjer – ne poštuju postojeći zakonski akti, već gradska vlast najavljuje jednostavnu i brzu prilagodbu zakonskih propisa interesima pojedinaca. Generalni urbanistički plan nije politički dokument za jednokratnu uporabu već rezultat stručnog i profesionalnog rada, dokument koji je obvezujući za planiranje razvoja grada. Ali one koji sada predstavljaju formalno te zavode za planiranje i urede za strategiju, uopće ne zanima obvezujući karakter dokumenata. Ako se mogu kupovati zgrade koje su u postupku povrata, ako se mogu raditi privatni natječaji za projekte od javnog značaja, onda se naravno i GUP može zaobići. Prilagoditi? Izmijeniti političkom voljom 26 pojedinaca u Gradskoj skupštini koji su izabrani da brane javne interese grada. Samo je naravno pitanje tko te interese definira, kad je, znakovito, privatni interes izjednačen s javnim, a politički angažman s legitimacijom profesije.

Sprega privatnog kapitala i vlasti

Za početak procesa “privatizacije” javnih prostora odabrana su gradska dvorišta u atraktivnoj donjogradskoj jezgri Zagreba za koje, kako smo u jednoj od najgledanijih televizijskih emisija čuli od prvoga čelnika grada, postoji već 13 projekata “revitalizacije”! Projekt koji nam se nudi kao dvorišni nastavak i “Cvjetni prolaz”, projekt Lyfe style centra Hoto grupe samo je dakle prvi u nizu, egzemplarni projekt privatnog interesa i privatnog kapitala u sprezi s vlašću, bez namjere da se sačuva javna funkcija prostora, namijenjenost građanima i njihovim potrebama. I nije istina da nikoga dosad nisu zanimali ovi zapušteni gradski prostori. Jesu, još od kraja devedesetih niz je umjetničkih grupa, kazališnih i plesnih, Akademija za dramske umjetnosti, Francuski institut, predlagao projekte koji bi bili od javne i kulturne namjene, ali to se gradu očito nije isplatilo. U svim tim primjerima radilo se o projektima koji su povezivali institucionalnu kulturu i nezavisne grupe, kulturu i edukaciju, hrvatsku i inozemnu produkciju. Naglasila bih dva elementa tih prijedloga koje smatram neizostavnim dijelovima ikakve gradske kulturne politike: stvaranje prostora za razmjenu umjetnika (artist-in-residence), što je preduvjet razvoja međunarodne suradnje te omogućavanje radnih uvjeta mladim umjetnicima (projekt “kulturnog rasadnika”, prvenstveno namijenjen nezavisnim mladim umjetnicima čiji su radovi eksperimentalne i neprofitabilne prirode). Umjesto ateliera i radionica, mladima se sada nude, po riječima investitora, “urbane vile u samom središtu grada”, po cijenama koje će vjerojatno startati oko 5000 eura po metru kvadratnom. Sada se, dakle, vrata otvaraju isključivo profitabilnim projektima, na djelu je brutalna komercijalizacija javnog prostora, bahata gesta kapitala, vlasti i dijela tzv. struke, koji predlažu, zagovaraju i sprovode projekt ukidanja javnog prostora. Pa nije grad samo slučajna nakupina nebodera, urbanih vila, umjetnih palmi, garaža i dućana, grad je osmišljena i planirana cjelina s nizom javnih socijalnih funkcija.

Politika kao briga za “opće dobro”

Trgovi i parkovi paradigmatski su primjeri javnih prostora u doslovnom smislu. Kultura, znanost i umjetnost, javni su prostori u duhovnom smislu. I politika bi to trebala biti: javni prostor artikulacije zajedničkih interesa, onoga što treba biti vođeno idejom općeg dobra. Jednostavnim riječima, gradska politika Zagreba trebala bi artikulirati interese njegovih građana. Civilne udruge Pravo na grad i Zelena akcija, Društvo povjesničara umjetnosti kao i velik dio javne kulturne i intelektualne scene, iskazali su svoje stavove i protivljenje projektu Horvatinčićevih “visećih vrtova” u donjogradskoj jezgri, projektu koji poništava postojeću simboličku vrijednost a ne stvara nikakvu novu, čak niti komunikacijsku. Građani, udruge i struka nisu se pobunili, kako im se demagoški pripisuje, iz nostalgičkih i konzervativističkih poriva za “čuvanjem duha prošlosti”. Ne, nego zbog zahtjeva za poštovanjem procedure i zaštitom javnih interesa. Do dijaloga još nije došlo, budući je gradonačelnik prosvjednike nazvao uličnom ruljom s kojom ni kavu ne želi popiti. I napomenuo kako ta rulja svoju volju ima mogućnost iskazivati svake četiri godine na izborima.