Tatjana Gromača upustila se u rizičnu literarno-estetsku potragu, daleko od formule koja ju je proslavila, no s vrlo dobrim rezultatima
Za razliku od snažnog odjeka pjesničke zbirke Nešto nije u redu? kojom je debitirala sada već davne 2000., nova zbirka poetskih tekstova Tatjane Gromače pod naslovom Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti baš i nije dočekana kao književna senzacija. Vjerojatno bi pojavljivanje tog naslova bilo još i slabije percipirano da se autorica nije uspjela prethodnim ukoričenjima, posebice iznimnim probojem spomenute prve zbirke te nagrađivanošću, ipak slabašnog, romana Božanska dječica, upisati među zvučnija imena suvremene hrvatske književne proizvodnje.
Kakva zbilja, takvo i pisanje
Bilo bi prvoloptaški svaliti gubitak širega interesa za takav tip literature na dežurnu adresu recesije te se opravdavati komentarima da su medijima ipak prioritetnije teme o novim radnim mjestima, nego li o novim knjigama budući da još uvijek svjedočimo praksama neumornoga medijskog promoviranja nekih drugih naslova u hitove. Pa umjesto da se izgovaramo slavnim stihovima "čemu pjesnici u oskudna vremena", možda je točnije reći da primjerena recepcijska reakcija na novi Gromačin naslov izostaje i zbog promijenjenih okolnosti funkcioniranja aktualnog hrvatskog književnog života općenito u odnosu na kontekst Gromačine povijesne dvijetisućite. Naime, domaća književna scena više ne dobiva olako izdašan medijski prostor afirmiranja kao u vrijeme kada je FAK-ovo članstvo bilo iznadprosječno medijski podupirano kao neka vrsta "kulturne bojne" u okviru šire kampanje demontiranja tuđmanizma i prateće retrogradne, provincijalne književne estetike, servilno prihvaćane ravno s Tuđmanova noćnog ormarića. A preživjeli ostaci FAK-a, kapitaliziravši iz te ključne dvijetisućite dragocjeni trenutak malo kad tako intenzivnog interesnog "pobratimstva" književnosti i medija, monopolizirali su, pa i privatizirali uredničku politiku, zaposjednutih medija prema temama kulture po mjeri vlastitih poetičkih uvjerenja.Paradoksalno, nakon generacijskog i svjetonazorskog prevrata na našoj skromnoj književnoj sceni i stabilizacije nove književne politike na prijelazu milenija, ispostavit će se na temelju zavladalih i još uvijek vladajućih kritičarsko-kvalitativnih pravorijeka te ponekad eksplicitnih diktata s arbitarskih pozicija medijske moći, da su poetička uvjerenja novoga književnoga establišmenta po pitanju slobode umjetničkih razlika također konzervativna, netolerantna, štoviše nedemokratska. Drugim riječima, danas su okolnosti takve zato što FAK-ova borbena parola "književnost čitateljima" nije, također paradoksalno, čitateljima dovela književnost, posebice onu kvalitetniju produkciju, nego tržišnu logiku sa svim pratećim barbarizmima i primitivizmima kapitalističke ideologije.
Zaključimo, danas su okolnosti takve da se uskom krugu FAK-ovih veterana nova ukoričenja, ma koliko bila upitne kvalitete, bezrezervno obasipaju lovorikama hvalospjevnih novinskih duplerica u sklopu galantnog, mecenatskog oduživanja medijskih kuća svojim vrijednim perima, u čemu se, opet paradoksalno, evidentira odnos u kojem nam mediji definiraju književni kanon, ne pripuštajući olako nove glasove, posebice ne one koji oponiraju statusnim visinama svojih tetošenih i maženih književnih ljubimaca, dok ovi zauzvrat domicilnim medijima šminkaju vulgarnu tabloidnost imidžem kultiviranosti. Danas su okolnosti takve da se razumljivom senzacionalističkom logikom medijski reflektori instinktivnije okreću prema književnim manekenima, književnim starletama i književnim estradnjacima, na što su šalkovići, tomići i slični spremni prihvatiti igrokaz tipskih poza u kulturi celeba te sniziti kriterije u interesu popularnosti. Po mnogo čemu gorućoj zbilji već neko se vrijeme ne uzvraća tzv. stvarnosnom prozom ili kritičkim realizmom, nego onim u što se ta poetika, zavedena tržišnim efektima, dala kratkovidno komercijalizirati, tako da imamo vrlo žalosno funkcioniranje književnosti u odnosu na zahtjeve vremena: na kriminalnu se zbilju odgovara kriminalnim pisanjem.
Više od eskapizma
Na te agresivne trendove neinventivnog i neodvažnog reproduciranja osjetila je potrebu reagirati i Tatjana Gromača tekstom Onaj koji opisuje, u kojem tematizira općepoznatu nomenklaturu naratora i deskriptivaca što manipulacijom književnih tehnika u kreiranju zavodljive knjiške konfekcije čitatelja "ostavlja u prostoru nedjelovanja, pasivnog i strpljivog sudjelovanja na afirmaciji svijeta koji tu već jest". Gromača se zbirkom Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti odmiče dalje od komotnijeg pristupa jednostavnom izričaju favoriziranijeg dijela književne scene, dodatno se "marginalizirajući" (točnije rečeno, decentralizirajući) napuštanjem i vlastite formule uspjeha. Jer, podsjetimo, Gromača je pridobila značajnu pozornost talentiranim sricanjem političke i socijalne kritike u debitantskoj pjesničkoj zbirci; za tom dobitnom kombinacijom u najnovijoj knjizi gotovo da i ne poseže, ma koliko se trenutak za dopisivanjem ili barem repriziranjem takvoga autorskoga javljanja čini idealno povoljnim, pa i unosnim. Gromača se u ovoj novoj zbirci udaljava od očekivanoga na planu vlastitog spisateljskog identiteta građenog kroz dosadašnja ukoričenja, izmičući riziku predvidljivosti, kao što se i radikalno udaljava od magnetizma provjerenih rješenja u trenutnim praksama na hrvatskome književnome tržištu. Govoreći mjestimično o vremenu koje je potrošila u želji da se uklopi sve dok nije sazrela za emancipaciju od zabluda "čopora", autorica se novom knjigom radije opredjeljuje za dosezanje visoko samopostavljenih stvaralačkih standarda, rukovođenih zahtjevnim imperativom autonomnog, stoga i autentičnog umjetničkoga sazrijevanja, nego li za komformističko pristajanje na mjerila koja bi bila postavljena izvana, prevladavajućom modom.
Pišući mahom o sitnicama iz svakodnevlja, o slučajno, ali dobro zapaženim detaljima u okolici ili o nijansama svojih emocija, poetizirajući epizode iz biografske intime, pritom nerijetko osnažujući meandriranja refleksivnosti u tekstu tonom egzistencijalističke filozofije ili nagnućem ka retorici metafizike, autorica nam dominantnim dijelom zbirke podastire ponajprije uvid u dimenzije svoga unutarnjega univerzuma, gotovo bez referiranja na išta aktualno iz repertoara naših tekućih interesa i opterećenosti (iako je izdvojila nešto prostora za sjajne portrete prototipova naše tranzicije: "čovjeka žlundru" i filistra). Pa bi književni kritičar, ravnajući se prema nosećim tendencijama hrvatske književnosti, uistinu mogao brzopleto ocijeniti kako su Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti eskapističko djelo ili solipsistički artizam nad posve privatnim preokupacijama, ne sadržavajući išta što bi korespondiralo s trenutnim književnim apetitima našeg recepcijskoga obzora. Doista, Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti kao da lebde visoko iznad prioritetnih tema naše problematične zbilje, adresirani više vječnosti ili olimpskim visinama estetskih ideala nego li neposrednim literarnim izazovima. Ali to ne znači da pojavljivanje ovog naslova nije značajno u odnosu na aktualnija štiva zvonkije tematike. Naprotiv.
Sofisticirani striptiz
Postupivši dijametralno suprotno u odnosu na vrijeme kad je napravila rez u tijeku hrvatskoga pjesništva uvodeći narativnu koherenciju u sve konfuzniju hrvatsku pjesničku praksu, konceptualno dovedenu do besmislenoga perpetuiranja i teorijom ubijenog duha, te čitko reflektirajući u stihovima svima blisko iskustvo protjecanja prigušene egzistencijalne agonije u banalnostima svakodnevice na društvenoj margini, Gromača sada naglašenom off pozicijom vodi, u današnjim okolnostima, novu značajnu polemiku ili barem izriče važan apel. To nije kampanja za uvažavanje zasebnosti identiteta ženskoga pisma ili – kako je istaknuto u pogovornoj bilješci – za fluidnost diskurzivnih granica, što su danas ionako već deplasirane geste, nego je to prijeko potrebna reakcija na shematičnost trenutne hrvatske proze i njezinu zadovoljenost pukim fabuliranjem. Prepuštajući se asocijativnosti i senzibilno titrajući rečenicom na svaki mjehurić koji iz najdubljih izvora svijesti i sjećanja izranja na površinu njezinoga pisma, Gromača jednoličnosti i banalnosti hrvatske prozne scene konceptualno dosljedno suprotstavlja načelo nepredvidljivosti, doslovno iz rečenice u rečenicu. I to ne nepredvidljivost koja bi bila iznenađujuća samo za čitatelja, nego ponajprije za samu autoricu, kako bi si tijekom stvaralačkoga procesa stimulirala duh užitkom avanture pisanja.
Spisateljski put koji je Gromača ovaj put izabrala ukratko je opisala u jednom odlomku, navodeći kako je "ono o čemu je trebalo pisati i kako je trebalo pisati bilo (...) tu, kraj mene, ali dugo to nisam mogla vidjeti, put do toga je bio težak, put mučne uzbrdice, s puno kotrljanja unazad". "Tamo gdje djelo jest on za to ne zna", reći će Maurice Blanchot kada govori o onim piscima čije "djelo postaje potraga za umjetnošću", a tog mukotrpnog puta prihvatila se i Tatjana Gromača. Vidi se to u stremljenju svakog retka prema maksimalnoj estetiziranosti te u autoričinom nastojanju da odvagnutim leksičkim i sintaktičkim izborom dotakne onu neuhvatljivu esencijalnost u skrivenoj jezgri raznolikih površinskih fenomena svakodnevice, nerijetko se postavljajući poput fotografskog lovca koji želi strpljivo dočekati ili hitro zapaziti savršeno kadrirani trenutak života. Ili u mrežu uhvatiti leptirasti trenutak autentičnosti postojanja. Ponekad joj to i ne uspijeva, ponekad tekst otklizi u puku retoriku, a ponegdje bi odlomci bili djelotvorniji da su im rečenice uposebljene u stihove. Cijena je to rizične literarno-estetske potrage u koju se upustila, ali nadoknađena je serijom lijepih rezultata.
Gromača će istaknuti da tekstove iz ove zbirke piše iz pozicije voajera, oštrookog, ali i tankoćutnog promatrača uspavane okoline. No ima na ovim stranicama i podosta striptiza, hrabroga samoizlaganja, i važno je pritom reći: na daleko višem, sofisticiranijem stupnju u odnosu na voajerizam i striptiz naše tabloidne, jeftino provocirajuće literature. Njezina zbirka nije ni pripovijedanje, još manje prepričavanje, to nije ni monolog kakvim si pred sobom odmotavaju red carpet trenutne hrvatske književne zvijezde, nego je to traganje, ispisano ponajprije kao najvažniji trag samoj autorici. Na čitatelju je da izrazi dragocjenu podršku čitanjem ove autoričine misije.
Tatjana Gromača, Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti, Fraktura, Zaprešić, 2014.