#440 na kioscima

185%2018a


14.7.2006.

Olja Savičević Ivančević  

Pederi


Ja sam već u crkvi skovao plan, znao sam gdje stoji očeva lovačka puška, već sam i pucao, prije, u bocu ili da prepadnem mačke i kokoši.

Da dragi Bog postoji, u što više nisam siguran, sigurno mi ne bi progledao kroz prste, jer sam sve smislio ispred oltara dok je pop govorio baš o opraštanju. A ja sebi jedino ne mogu oprostit što nisam preciznije nišanio u strica Peku, jer mi je ruka malo zadrhtala.

Neka, vidio je svoje Peko, gad jedan, a ja ću lako. Završit ću školu za koju godinu, pa bježim ravno u London. Zbogom, žohari!

Vanjac je jedanput bio u Londonu i pričao je što sve tamo ima i da je vidio crnca i bijelca kako se drže za ruke.

– Davide, zašto su se ona dva držala za ruke? – pitao sam brata kad je Vanjac otišao.

– Bore se protiv rasizma! – smijao mi se David, pa sam znao da se ruga.

Mama je u kuhinji ribala rernu. Klečala je na koljenima i puhala.

– Majko, zašto se crnac i bijelac u Londonu drže za ruke?

– Ko ti je to rekao?

– Vanjac.

– Reci ti Vanjcu da bi mu bolje bilo da je ostao u tom Londonu!

Tata je u dvorištu prao auto. Bila je prva sunčana nedjelja nakon duge zime. U vrtu je procvjetala trešnja i bilo je fino. David je pripremao kantu sa sapunicom.

– Tata, zašto se u Londonu crnac i bijelac drže za ruke? Rekao mi je Vanjac.

– Zato šta su pederčine. Jel tako Davide?

– Ahan.

Ja sam znao što je pederčina. To je sidaš. U našem je mjestu bio jedan. Petaš nas je odveo do njegove zgrade. Živio je na prvom katu.

– Ko će?

– Evo ja ću!

Inače nisam tučar i ne bacam kamen u prozore, al ovaj sam put dobro pogodio. To zbog Davida i Vanjca. Da niko ne pomisli da je i moj brat sidaš.

Vanjac mi je bio dobar jer mi je pržio odlične cedeje, pričao je neke smiješne priče i imao je jedne plave patike kožne. Škripale su jedna o drugu. Jako su dobre bile. Imale su žutu crtu. Rekao mi je da će mi ih dati kad mi noga naraste 43. On će ionako, kad maturira, otići iz ovog šugavog mjesta. Zbogom, žohari! Tako je govorio.

A meni se naš gradić činio baš lijep. Ima dosta zelenila, ljudi su jaki, ženske su zgodne, klima je blaga, a ni more nije jako daleko kad se voziš autom. Ima dosta kafića u koje zalaze najviše mladi i jedan disko. Neki žive u zgradama, al ljepše je kad imaš vrt i držiš životinje. To sam mu nabrojao. On je rekao da ipak ne vidi dana kad će otić, samo nek malo novca ušpara. Ja sam zamislio Vanjca kako šeta po nekom velikom gradu kao na TV-u, pokraj izloga s najkicama i cedejima.

– Davida ti otac nikad neće pustit! – izlanuo sam.

– Ko će ga pitat! – rekao je Vanjac i pljunuo dosta daleko.

I ja sam pljunuo, ali slabo.

Nisam želio da David ode u ti grad s patikama, želio sam da ostane u našoj kući. Želio sam barem, ako već idu, da on i Vanjac povedu i mene, al nisu se ni sjetili. Rekli bi: nema šanse, nisi ni osnovnu završio. Eto što bi rekli. A možda bi se držali za ruke ko crnac i bijelac, pa neće da ih ja vidim. Reko sam to tati, onako. Stari je sredio da, čim završi školu, Davida uzmu u vojsku.

A onda su na početku ljeta David i Vanjac nestali. Svagdje smo ih tražili dva dana.

Sad svi šute, a novine su pisale i na TV je bilo. Našli smo ih na izlazu iz grada, u polju, kako vise svako na svojoj trešnji. Svi znaju da sam ih ja prvi vidio, al ne znaju kako je to bilo. Trešnje taman sazrele, još razlistane, i trava je narasla i požutila. Ja sam prvo vidio patike od Vanjca, one njegove modre sa žutim crtama, kako se njišu ispod grana i vikao sam: Vanja, Vanja, zadovoljan što sam ih napokon pronašao. Mislio sam da beru trešnje. A onda me u trku pogodilo drugo tijelo. Bio je to David, moj brat. Visio je hladan i modar i sav izbeljen ko da mu se nešto gadi ili gore.

Ne znam zašto su se svi zabrinuli za mene, ko da sam se ja objesio. Nisam previše plakao, samo onda kad sam ih našao, od straha, jer nisam prije vidio mrtve ljude. Jedino što mi se s nikim ne da govorit. Po noći, prije nego zaspem, naprežem se da zamislim Davida, htio bi da mi dođe u san, pa da mu objasnim da nisam htio reći ocu ono da će pobjeći od kuće, da mi je žao, i da mi fali. Al kad zaspem baš ništa ne sanjam, samo nekad Vanjine patike kako vire kroz grane trešanja ko da se krije negdje u krošnji ko čvorak. Ja mu ih skinem i pobjegnem.

Došli su strina Rosa i Peko, malo pomagat mami. Ona stalno pije apaurine i sjedi ko drvena Marija. Oca nisam ni vidio, sakrio se u šupu, nešto tamo radi, brusi li ga brusi. Rosa nam kuha, a Peko filozofira. Svi misle o Davidu, znam ja, al niko njega ne spominje. Samo Peko, dosadni, malo-malo pa kaže:

– Dobar je to mladić bio, samo u lošem društvu.

Onda svi umuknu. I tako. Ja isto šutim, a u sebi se živciram.

Jutros, prije nego smo krenuli u crkvu i na groblje, strina Rosa mi je izvadila i očetkala odijelo od pričesti koje sam naslijedio od Davida. Tu smo se skupa rašmrcali. Ona me zagrlila, bila je mekana i vruća, kosa joj je mirisala na frigane uštipke i to me nekako rastužilo.

Peko je došao u sobu da nas požuri. Ja sam se oblačio, a on je u hodniku smirivao Rosu, onako tiho, al dobro sam ga čuo:

– Ajde, smiri se, pa možda i bolje ovako, šta iko ima od takva života.

Čim smo nakon sprovoda ušli u kuću, ja odem po pušku, pa u dvorište, naciljam strica i opalim. Dosadio si ti meni, gade! Kad su me vidjele strina i mama, odmah su skriknule, a stari se zaletio na me. Nisam ga htio skroz namrtvo, pa da moram u zatvor, nego samo u guzicu ili u nogu. Al ruka mi je zadrhtala i metak se zabio u stablo pokraj Peke.

Tata mi je oteo pušku i digao onu svoju ručetinu ko da će me zgromit; što bude bude, sakrio sam glavu. Al on mi je stavio ruku na rame, samo je ponavljao:

– Sine, sine.

As your bony fingers close around me…

jutro

ve je počelo u ponedjeljak. Nedjelja je moj vodeni dan, tada ne jedem. A u ponedjeljak sam pojela: pola jabuke, pola tanjura tjestenine bez umaka, zelenu salatu s puno, puno kvasine i jogurt. I, nažalost, ono što nisam smjela pojesti, a što mi je podmjestila ona pička Karmen.

Jedva čekam da ode! Prokleto me uzrujava, ta tuljanica; njezini ljubičasti nokti, žalobni pogled, male nabubrene noge u salonkama. I ta opsjednutost hranjenjem, cvrčanjem masti, kuhinjom, žderanjem… Sve te zaprške, sarme, špekovi, gulaši, tripe… Ona i otac, kao dva hrčka, koja su čitav dan kunjala u piljevini, odjednom ožive u vrtnji oko stola, s kesama punim krvavog mesa, telećih mozgova, svinjskih ušiju, kokošjih pluća… Toliko vedrog sklada i bratske sloge u rasprskavanju zečjih kralješnica! Riblje su oči u sudoperu i žuta debela kora krutne u hladnom loncu mlijeka.

Pa užasi zajedničkih objeda, njihova sićušna brza usta koja, kao računalne životinjice, odvojene od ostatka tijela, eliminiraju obrok: juhu, polpete, pire, kupus-salatu. Mljackanje, srkanje, gutanje, podrigivanje, scherzo, allegro.

Mislim se kakva li su djeca bili, moj otac i njegova sestra-buhtla, u ono doba dok su još odbijali zgnječenu mrkvicu, štrkljavi adolescenti na fotografijama koji bi prespavali doručak i često preskakali večeru. Vidjela sam te slike, ali svejedno, Karmen je jedna od onih za koje nikako ne možete zamisliti da su jednom bili djeca. Kladim se da je i onda živčanost satirala marmeladom od šipka, kao što sad kuhanjem i hranjenjem satire misao na svoju promašenu egzistenciju na planetu Zemlji.

Oduvijek me živcirala, ta nakupina žlijezda lojnica i depresivnih gonada, a pogotovo otkako je odlučila prijeći na taktiku lažnog razumijevanja. Otad je ne podnosim!

Nema šanse da netko takav može razumjeti ljepotu gladi, tu snagu koju nosim, kako sam iznutra čista i prozračena, jer sam tvorac svoga tijela, suptilni kontrolor. Just make a wish! Želim biti lijepa kao mjesečeva zraka i tu si želju uspravnom voljom ispunjavam. Moja je okomica sve okomitija.

Hranjenje nema višeg smisla, svjesni pristanak na glad ima prekrasan cilj, jedan od divnijih: polagano postizanje nadzora, savršenstvo. Nakon nekoga vremena navikneš se na bol gladi, na tu lijepu strašnu žrtvu, počneš je obožavati. Ona moje tijelo čini podnošljivijim meni. Visoka sam 168, a svojih 46 kilograma ponosno održavam već mjesec dana. I jasno da se ne želim razboljeti i umrijeti, ja sam zasad zadovoljna sa svojih 46. Niti je ana bolest, barem ne uvijek, kako ona tusta pička Karmen kaže. Neke su cure naprosto izgubile kontrolu, ali njih je malo. Uostalom, imam pravo na svoj izbor! Ko da je njezino žderanje zdravije! Ona je sve ružnija, a ja sam ljepša.

Tata je, jasno, na njezinoj strani. Ko da ja ne vidim da je nju zvao zbog mene. Kao za moje dobro. Misli da mi fali mater. Pa kao da će mi ona zamijeniti mater, ta buhtla! Samo se nadam da nisam povukla nijedan njezin gen, dovraga. I ne mogu vjerovati da je ona rodila onakvo dijete kao što je Zvjezdana. Moja divna mala rodica Zvjezdana, žutokosa. Došla je jučer sa svojim crvenim kuferom punim bijelih košuljica i plisiranih suknjica. I da nije nje, ja bih već našla načina da istjeram njezinu napornu roditeljicu.

Dakle, da se vratim, u ponedjeljak mi je prekipjelo. Dakle, rekla sam, nedjelja je već mjesecima moj vodeni dan, taj dan pijem samo vodu. Voljela bih biti kao voda. Bistra, hladna, snažna, prozirna.

Teta je znala da nakon nedjelje dolazi najjače iskušenje. I što je napravila ta tužna sovuljaga puna samilosti i razumijevanja – ostavila je na stolu vrući burek, napola razmotan, da se puši! Prvo mi se digao želudac i suze su mi navrle na oči, krenula sam s tanjurom prema kanti za smeće. Uvježbala sam se u bacanju hrane. Čak sam postigla takvu samokontrolu da sam ocu i Karmen pravila voćne sokove i frapee, na litre, bacajući tako doslovno u njih sve te jagode, naranče, banane prema kojima imam slabost, a pune su šećera.

Ali taj je jebeni burek tako prokleto ukusno mirisao da sam ga u sljedećem trenutku izvadila iz kante i sjedeći na pločicama ugurala prstima u sebe. I papir sam oblizala, masni.

Došlo mi je da povratim, ali obećala sam sebi da neću nikada postati jedna od onih patetičnih mia koje se prežderavaju, pa ljube školjku. To mi je nekako, čovječe.

Družila sam se neko vrijeme s bljuvačicama miama, bile su dvije u mojoj gimnaziji. Ma što ja znam, respect! Cure se trude, al ipak je to niži tip. One kontrolu postižu primitivno, riganjem, al ipak, kažem – respect! Ne može svatko biti ana. Mjesečeva zraka. Mlaz vode. Srebrna nit.

Tako je teško kad te nitko ne razumije, kad sve krivo tumače, kad ništa ne znaju, ne shvaćaju. Moja osveta za burek bila je jadna. A što sam i mogla učiniti: sasuti sol u juhu, okrenuti dugme na pećnici na najjače da zagori pečenka, umiješati tabasco u kremu za kolače, pastu za zube u domaću majonezu, ostaviti otvorenu ledenicu s ribom i slične djetinjarije. Ali mislim da je Karmen shvatila poruku, više me nije gledala ko glavata želva otrovanog mladunca; iz očiju joj se iskri bijes, sigurna sam da noću škrguće zubima. Tata sliježe ramenima. Njega mi je pomalo žao, sigurno se zbog mene osjeća kao neki luzer, ali jebeš ga, i tako se liječe predrasude.

U svakom slučaju, teta Karmen odustala je od toga da od mene napravi prpošnu rumenu deklicu. Moj cilj da je otjeram bio je pred vratima. S vanjske strane, of course. Čekala se samo njezina kćer Zvjezdana, koja je morala doći k nama iz te pripizdine, gdje je već živjela njihova sretna debilna obitelj. Mamica je obećala maloj vikend u gradu, što ti ja znam, i onda će kao skupa doma. Rodicu nisam vidjela gotovo dvije godine.

Inače ne volim te curičice u plisiranim suknjicama i bijelim košuljicama, majicama s puf-rukavima. Mislim, što je to uopće? Čak su i lutke počeli modernije oblačiti. Ali Zvjezdana je uvijek bila odjevena kao da nastupa na školskoj priredbi. S jednom napomenom: kao sasvim sigurno najljepša djevojčica u školi.

Sad je imala četrnaest i već je bila visoka kao ja. I u toj svojoj demode odorici izgledala je kao biće iz slikovnice ili nekog starog filma. Izgledala je kao sunčeva zraka.

Smjestili su je na pomoćni ležaj u mojoj sobi. Ponosna sam na svoju sobu.

Imam postere Caliste i Kate i luster koji sam sama izradila, a moj prozor gleda na gradsku marinu i nekad vidim mjesec na vrhu jarbola kao crveno-bijeli lolipop.

Zvjezdana je bila umorna od puta. Pričale smo o nekim dječacima s kojima smo se družile preklani. Ja više nemam posla s njima, dogodine sam maturantica, bila sam već više puta u klubovima. Tamo ti dječaci ne zalaze. Oni još napucavaju loptu na igralištu i jedu sendviče od pola štruce kruha nafilane parizerom. Otkada me jedan od tih smrdljivaca nazvao Skeletor, više im se uopće ne javljam. U klubovima djevojke poput mene nemaju problema s dečkima, ali obično su previše drogirani ili pijani ili ružni da bih otišla s nekim od njih. Malo mi se sviđa DJ koji tamo radi. Ima ukusa, faca je. Klub je kao svemirski brod, fantastično. Kaže da nikad nije bila u klubu. Kažem da možemo sutra otići nas dvije.

Zaspala je posred priče, onako odjevena, na prekrivaču. Stvarno je bila draga, ne kao ostale klinke njenih godina.

Pokrila sam je. Poslije, u krevetu, sjetila sam se da sam je zaboravila pitati koliko kila ima.

poslijepodne, večer

Subota. Dan kad brijem u klubu. Vodim Zvjezdanu. Bože, morat ću joj posuditi neke traperice, plisirana u klub ipak ne može, pa da i jest sunčeva zraka!

Cijelo sam jutro bila preljubazna prema njezinoj majci glavatoj želvi. Ona me sumnjičavo pogledava. Ne može me smislit.

U kuhinju sad ulazi jaka južna svjetlost i zrnca prašine vrte se u krug. Vedro je i u zraku osjećam sol, a u tijelu prazne prostorije. Kad su dani vedri i hladni, moja je bol jasnija, prazne prostorije šire.

Zvjezdana sjeda pokraj mene, bunovna i čupava, jutro je prespavala, miriše na šampon od jabuke. Karmen, čiji sam majčinski nagon totalno sjebala posljednjih dana, daje oduška frustraciji, hrani jedinicu: peče joj palačinke, prelijeva pahuljice mlijekom, maže joj na kruh domaći žuti maslac kao kod Hajdina djeda u planini, još samo fali kriška šunke, no stiže i ona… Toplo pecivo nestaje neobično brzo kao i mirisni kakao, ostalu hranu tek kuša, valjda da ne uvrijedi mater, što li. Ja sam popila bezmasni jogurt i pojela jedan prepečenac.

Zvjezdana želi vidjeti dječake o kojima smo jučer pričale, nije mi baš drago, ali odlazim s njom. Ona ima role, ja je sustižem pješke. Vesela je i brblja cijelim putem do igrališta, rola oko palmi i uz sam rub ceste, može upasti u more. Ruga se mojoj plašljivosti. Uči me onu stvar Dream on Depeche Modea. Kažem da nisam znala da je depešovka. Mislila sam da to više ne postoji. Ona se smije, kaže da nije, da joj se samo sviđa ta stvar, da nema pojma tko pjeva. Ja kažem da je stvar svejedno cool i tada stižemo na igralište. Dječaci imaju skejtove i ona rola usporedno s njima. Spretna je na koturaljkama. Najzgodniji dječak hvata je za ruke. Onaj što me je nazvao Skeletorom. Nekad mi se sviđalo kako mu pramen kose pada na lice dok se smije. Sad ga mrzim.

Moje praznine se šire. Sunce je oštro, zrak razrijeđen i suh. Odlazim popiti čašu vode i poslije mi se ne da vraćati na to igralište.

Navečer sam ljuta. Ne želim da Zvjezdana vidi mog DJ-a. Znam da bi joj se svidio. Sve su cure lude za njim. Ona bi mu se svidjela. Ja ne.

Izmišljam da me boli glava i tako ne idemo u klub. Ostajemo neko vrijeme pred televizorom. Karmen muti kremu za čokoladni kolač i opet peče palačinke. Moja rodica jede četiri s marmeladom od marelica. Tata je pojeo dvije palačinke, jer je kao na dijeti. I ja sam pojela jednu i pol i sad me grize savjest. Današnji dan totalno je usran. Burek i palačinke u istom tjednu, da – i vrećica kikirikija kad sam se vratila s igrališta, od živaca, zbog onog dečka.

Da me ne vide kako plačem opet se žalim na glavobolju i odlazim u sobu. Nikad neću biti kao Kate ili Calista, neću biti mjesečeva zraka.

Oko tri sata probudila me bol i buka u praznoj prostoriji u mom tijelu. Svemu je kriva prokleta palačinka. Razbudila mi je apetit. Užasno sam gladna. Kažu da pomaže ako žvačeš celer. Al otkud mi sad celer?! Moja prva pomoć: popijem čašu vode. Nekad i dvije, tri. Uglavnom pomaže. Ako dovoljno brzo zaspeš.

Ali ja nisam mogla zaspati. Vratila sam se u kuhinju i htjela uzeti limunadu iz frižidera kad sam ugledala prekrasan kolač preliven tamnom, prst debelom glazurom od čokolade. Izrezala sam ga na pravilne kocke, poredala na tanjur i odnijela u sobu. Zvjezdica je spavala kao anđeo. Kosa joj je padala po očima i ja sam je malo razmakla. Rastvorila sam prstima njezine usne, polako. Izgledala je još mlađa dok spava. Zaboravila sam je pitati koliko ono ima kila. Svima se sviđala. Mirisala je na šampon od jabuke. Sličila je na zraku sunca.

Uzela sam prvi kolač i počela joj ga gurati u usta. Pa drugi. Radila sam to brzo. Ona se odmah probudila, počela grcati kolač, gušiti se. Uzela sam je za ruke, čvrsto, najjače što mogu, a slobodnom rukom grabila sam kocke iz tanjura i zabijala ih u njezino lice. Odgurnula me udarcima nogu i ja sam se skotrljala s postelje na pod.

– Mamaaa, mamaaaa! – vikala je. Glavata želva uletjela je u bijeloj spavaćici kao uspuhana sablast i, kao da nije riječ o četrnaestogodišnjakinji, podigla svoje mladunče te izletjela van mrmljajući neku prijetnju i psujući me.

– Tvoja kćer, tvoja kćer! – vapila je Karmen prema tati koji je krenuo hodnikom prema mojoj sobi.

– Vidi tata – rekla sam mu čim je ušao u sobu – ja jedem kolače.

Trpala sam jedan za drugim u usta dok su mi tekle suze i slina i mislila sam da ću se udaviti.

– Zašto si to napravila?

– Tata, pojela sam sve kolače, sve, sve…

Nisam željela da me zagrli. Ništa slično. Nije ni on, ovaj put ne. Polako je zatvorio vrata. Ovo je, znači, samo moj sram.

Sutra će tata skinuti sa zidova postere mojih idola, treći put ove godine. Ovaj put će me vjerojatno odvesti liječniku, bez obzira na to što ću pojesti doručak. Izaći ću iz sobe da ispratim tetu i Zvjezdanu, iako to zapravo nitko od nas ne želi. Otac će izgledati umorno i zabrinuto, Karmen će vrtjeti glavom sa sva tri podbratka, a Zvjezdana će me samo tužno pogledati. I ja taj pogled neću podnijeti.

Olja Savičević Ivančević rođena je 16. rujna 1974. u Splitu. Profesorica je hrvatskog jezika i književnosti, apsolventica na Poslijediplomskom studij iz književnosti u Zadru. Pisala je književnu i kazališnu kritiku, eseje, novinske članke i kolumne, pa i tekstove za glazbu; uređivala studentske časopise i zbornike mladih autora

(Oblaci 1997. ; Na trećem trgu 2006.). Objavila zbirke pjesama: Bit će strašno kada ja porastem, 1988.; Vječna djeca, 1993. ; Žensko pismo 1999. Zastupljena je u nekoliko izbora poezije i kratke proze. Pojedine pjesme su joj prevedene i objavljene na engleskom i češkom jeziku. Krajem prošle godine pobijedila je na natječaju lista Vijenac i izdavačke kuće AGM kao najbolji mladi autor neobjavljene proze. Tijekom jeseni izlazi joj zbirka priča Nasmijati psa. Završava pjesnički rukopis pod nazivom Soundtrack za slijepe putnike. Živi u Splitu, plovi na “Morskom čoviku”.

preuzmi
pdf