Jerica Ziherl  

Pionir dizajnerskog poziva

Obično P. S. dolazi poslije onoga što je napisano, no u novoj, velikoj i podebeloj knjizi  izdavačke kuće Medit iz Pule, ono se pojavilo prije riječi – već na naslovnici. S obzirom na to da je naslovnica crne (mat) boje, Post Scriptum lako bi bilo zamijeniti s Post Mortem. No kao što Crna koju gledamo u sebe upije sve boje, tako nam sitna, bijela slova P. S. ispred kojih se vitoperi narančasti spermij (oboje se nalaze u gornjem desnom uglu knjige) umjesto smrti evociraju život. Čini mi se da je igra crnine, mat podloge i sjajnih crnih spermija koji se vrpolje po desnom dijelu naslovnice, jedan od najživopisnijih prizora u knjizi. I čini mi se da je upravo na naslovnici i najviše humora. A on je bio tako svojstven Predragu Spasojeviću (P. S.), umjetniku i dizajneru o kojemu je u knjizi riječ.

Da se predstavi oblikovni profil jednog od najplodonosnijih istarskih dizajnera potreban je stanoviti vremenski odmak. Zadatak tim teži kada je riječ o osobi koja je stvarala i živjela kulturu (kako osobnu tako i društvenu),  koja je po izobrazbi slikar i grafički umjetnik (sa zanimanjem za različite medije i tehnike), o osobi širokih pogleda i svjetonazora (i uljudnosti), o osobi koja je oblikovala brojne vizualne identitete (mahom kulturnih, turističkih, socijalnih aktivnosti), o dizajneru koji je neizbrisivo doprinio podizanju vizualne kulture i ugledu grafičkog oblikovanja u Istri. Zadatak tim teži kada je riječ o osobi koja se rodila 1959., a umrla 2010. i koja je još za života započela s radom na svojoj (ovoj, Crnoj) knjizi. Radio je na njoj polako, sa zadovoljstvom, gotovo se igrajući s odabirom sadržaja i izmičući klasičnoj interpretaciji. Stao je negdje na pola puta, baš kao i sa životom.

Problem povijesne distance Sada kada je opus Predraga Spasojevića definitivno zaključen, kada je ostala njegova opsežna ostavština, valjalo bi istražiti, protumačiti, vrednovati ovu dragocjenu baštinu. Bez obzira na to što je sam otklanjao svaku pomisao na kritičku obradu ili povijesnu verifikaciju svojih djela i vlastite dizajnerske prakse, autorice knjige  – Biserka Vranić, Feodora Gubaš Štifanić i autorica ovog teksta – znale su da to Spaso, kako su ga od milja zvali prijatelji i znanci, više nego zavrjeđuje. Dovoljno je navesti samo jedan nepotpuni raspon projekata u kojima je uspijevao savršeno odgovarajuće riješiti probleme komunikativnosti – od odmaknutih i provokativnih plakata pulskog filmskog festivala, sveobuhvatnosti i raskoši identiteta Arenaturista, Turističke zajednice Istarske županije ili Vinistre, uvjerljive suverenosti PUF-ovih plakata, do jednostavnosti i duhovitosti brojnih logotipa. Teško je izdvojiti ili nabrojati sve njihove kvalitete, no činjenica je da su u Spasojevićevim radovima zastupljeni zanatska izvrsnost kao i iznimna konceptualna kreativnost.  

S obzirom na to da velika većina njegovih projekata nije dosegla povijesnu distancu, jer Spasojević umire u najplodonosnijim godinama i ostavlja nekoliko otvorenih, nezgotovljenih projekata, prava i iscrpna analiza njegova stvaralaštva još nije moguća. Stoga su autorice knjige, uspostavivši odmak od početnih Spasojevićevih načina interpretacije, obuhvatile širi kulturološki kontekst i, nadograđujući ga rezultatima vlastitih istraživanja i iskustava, ponudile nove pristupe u sagledavanju kako jednog stvaralačkog opusa tako i (nenapisane) povijesti suvremenog dizajna u Istri. Naime, Predrag Spasojević bio je ne samo pionir danas priznate, ali u vrijeme njegovih početaka, ranih 80-ih godina 20. stoljeća, gotovo nepoznate struke, nego i kreativni sudionik u stvaranju prepoznatljivog identiteta regije u kojoj je živio i djelovao. Bio je jedan od rijetkih u Istri, ali i Hrvatskoj, odnosno ondašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, koji su se vrlo rano odlučili za samostalni dizajnerski poziv i osnivanje vlastitog studija. Za ondašnje prilike hrabar i dalekovidan podvig. Upravo pravovremeno shvaćanje uloge i utjecaja dizajna, kao i svijest o tome da putem sve izrazitije dominacije vizualne kulture i masovnih medija on nadilazi okvire same discipline i postaje neraskidivo vezan s različitim društvenim sferama, smatramo važnom odrednicom Spasojevićeva pozicioniranja unutar (nenapisanog) povijesna pregleda o dizajnu u Hrvatskoj.

Postmodernist avant la lettre Spasojevićevi su korijeni s jedne strane u likovnim umjetnostima (diplomirao grafiku i slikarstvo na ALU u Zagrebu), a s druge u masmedijskoj i pop kulturi, koja je, kao i za većinu iz njegove generacije, odigrala važnu ulogu u poimanju dizajna. Na tom su se polju u (jugoslavenskim) kulturnim sredinama, posebice Ljubljane i Zagreba, istovremeno supostavljali čistoća visokog modernizma (Ivan Picelj, Boris Ljubičić, Miljenko Licul), novi duh rock i pop kulture (Mihajlo Arsovski, Boris Bućan, Kostja Gatnik), supkulture (Mirko Ilić, Dejan Kršić, Matjaš Vipotnik) ili eklektičnog dizajna (Studio imitacija života, Novi kolektivizam). Unutar takva okruženja formira se +i razvija intelektualno-estetski svjetonazor Predraga Spasojevića.

Njegovo djelovanje obilježeno je, prvenstveno, u područjima oblikovanja plakata i cjelokupnih vizualnih rješenja za Festival (jugoslavenskog) igranog filma u Puli (1984.-1991., 2007.), nacionalnih kazališnih kuća u Splitu (1988./1989.) i Rijeci (1990./1991.-1992./1993.), kao i turističkih zajednica Pule, Medulina te Istre (1994.-2010.). U svojoj bogatoj produkciji razvija osobne i prepoznatljive pristupe čiji je način rada definiran likovnošću i komunikacijom. Ako se osvrnemo na područje rada za kulturne ustanove, film i kazalište, omladinske klubove, galerije i muzeje, gdje nije bio ograničen tržišnim očekivanjima i željama klijenata, pratimo jedno razvojno kreativno putovanje, pri čemu autor koristi različite pristupe i tehnike – od narativne ikonografije s metaforičnim ili figurativnim predmetima, preko upotrebe ilustracije do fotografije, od krajnje redukcije do višeslojne zgusnutosti, od geometrizma do barkone razigranosti, od konstruktivnog pristupa do dekonstrukcije. Kod stilističkog pozicioniranja Spasojevićeva rada s kraja 80-ih i početkom 90-ih godina – prema izboru pisama i načinima korištenja tipografije, postupcima sempliranja motiva, kombiniranja elemenata visoke i popularne kulture – možemo ga najbolje okarakterizirati kao postmodernista u vremenu kada se u Hrvatskoj tek nazire taj pojam.

Od 1990-ih, kao i kod većine dizajnera, nakon kratkog kreativno-oblikovnog eksperimentiranja s tipografijama i tretmanima ilustracija, slijedi razdoblje ovladavanja i kultiviranja digitalnih alata i postupaka koji uskoro postaju nezamjenjiva radna površina. Uslijed traumatičnih društvenih okolnosti 1990./1991. (raspad jugoslavenske federacije i formiranje samostalne Hrvatske), dizajnerska disciplina postupno postaje izraz diskursa jedne nove generacije, kojoj struka nije više eskluziva kulture i umjetnosti, nego poprima naglašeniju političku ulogu sudjelovanja u demokratizaciji društva. Od polovice 1990-ih i Spasojevićeva djelatnost usmjerava se prema crossover koncepcijama u kojima kombinira različite izvore i estetike, nivelirajući između umjetničkog rada i raznih oblika dizajnerskog zanata. No isto tako, kao sudionik stvaranja suvremene vizualne kulture unutar okruženja svoga djelovanja, on promovira progresivne vrijednosti civilnog društva i nezavisne dizajnerske prakse. Već od samog početka svog djelovanja Spasojević ilustrira i omladinske časopise (Ibor, Val), potom oblikuje plakate za omladinske klubove (Uljanik) i manifestacije mladih (Festival mladih), a vrhunac doseže s pulskim alternativnim kazalištem Dr. INAT i njihovom manifestacijom PUF (1998.-2010.). Opća je osobina autorova rada za nezavisnu scenu njegova sloboda pristupu oblikovanja, što je rezultiralo ponajboljim dizajnerskim ostvarenjima kako u Istri tako i u Hrvatskoj.

Djela-simboli Spasojević je jednako uspješan i kao izdavač, oblikujući kazališne, umjetničke i turističke monografije. Posebno se ističe bajkovita foto-pripovijest Una, povedi i mene (1998.). Paralelno s grafičkim dizajnom, likovnom djelatnošću i izdavaštvom, dešavaju se iskoraci u polja dizajna interijera, produkt dizajna, destinacijskih i korporacijskih identiteta, ali i zdravstvenih i dobrotvornih akcija, zatim vizualnih identiteta, zaštitnih znakova, logotipova do unikatnih kreacija za prijatelje. Riječ je o djelima koja su većinom prepoznatljiva i prihvaćena od šire javnosti, često postajući simbolima određenih proizvoda ili djelatnosti.

Promatrajući Spasojevićev opus, mora se primijetiti da su ponajbolja djela ona čiju je realizaciju sam inicirao. Osobitu slobodu i nepoštivanje standarda pratimo u Spasojevićevim rješenjima Meditovih novogodišnjih čestitki, kalendara ili prigodnih poklon-paketa, koji su često pomicali granice u neočekivanim pa i ekscentričnim smjerovima. Na polju mainstreama među najautentičnije i estetski najdorađenije radove spadaju ostvarenja vezana uz vinsku kulturu. Istančanost i umješnost u oblikovanju pokazao je na projektima vezanim uz Istru kao vinsku regiju i osmišljavajući identitete kolekcija etiketa za vinare. Poseban odnos prema Istri Spasojević je ostvarivao i promišljanjem njezina krajolika u smislu topografije, materijalnih i osjetilnih komponenata, odnosno prigodom projektiranja i uređenja starih ruralnih objekata – kuća Una u Kranjčićima (2001.) i stancija Salambati (2003.) u centralnoj Istri. Iskorak prema arhitekturi možemo smatrati svojevrsnim kreativnim izazovom koji je nastao kao spoj njegovog osobnog zanimanja za graditeljsku tradiciju, uređenje interijera, vinsku kulturu i uopće cjelokupno oblikovanje identiteta područja u kojem je živio i radio. U tome proširenom polju dizajna, utjecaje dizajnerske prakse korisno je tumačiti kroz autorov stav prema samoj disciplini i shvaćanju načina na koji se ona odnosi prema društvenim procesima.

Knjiga rađena s ljubavlju i humorom Svojim raznovrsnim, bogatim stvaralačkim i umjetničkim opusom, posebice likovno-grafičkim rješenjima, Spasojević je uspostavio nove standarde, da ne bude zabune – ne samo na istarskom prostoru, nego i šire. Kako potpuni prikaz povijesti nacionalnog dizajna još nije napisan, vjerujemo da će ova monografska obrada biti vrijedan prilog dolazećem povijesnom narativu o hrvatskom dizajnu. Dakako da je povijest i suvremenost puna sjajnih dizajnera, ali rijetki su oni koji su znali tako dobro uskladiti dijalog vizualnih kodova i antropologije prostora u okvire jasno čitljive i skladne kompozicije kao što je to znao Predrag Spasojević.

Sve navedeno pokušalo se opisati i vizualizirati na 272 stranice knjige. Najveći dio knjige zauzimaju slikovni prikazi i dodaci od kojih se posebno ističe sažeta narativna biografija s umetnutim fotografijama iz različitih životnih razdoblja. Vrijedan je doprinos knjizi abecedni popis svih klijenata, standardni bibliografski podaci, kao i vrlo minuciozno obrađeno kazalo; a sve objedinjeno pod naslovom, tako svojstvenim Spasojevićevom humoru: Statistika (je poput ženskih gaća): otkriva mnogo , ali skriva najbitnije. Svakako treba naglasiti sjajno oblikovanje i prijelom knjige kojeg potpisuje Feodora Gubaš Štifanić, dugogodišnja suradnica i kolegica P. S. Ako se može reći za jednu knjigu da je rađena s puno ljubavi, pažnje, obazrivosti, ali i s dozom vrckavog humora i pokojeg odmaknutog iskoraka, onda je to ova knjiga. Ponajprije zaslugama  Feodore i Biserke Vranić. Ali, ova je ujedno i vrlo ozbiljna knjiga, o čemu svjedoče recenzije dr. sc. Ivone Orlić i dr. sc. Staneta Bernika, slovenskog teoretičara dizajna i vizualnih komunikacija koji je nesumnjivo jedan od vodećih autoriteta za navedene discipline.

Za dignitet struke Monografija P. S. sadržajno obuhvaća četiri tematska poglavlja. U prvom se obrađuje jugoslavenski kulturni prostor 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća kroz Spasojevićevo iskustvo multikulturalne Istre, zagrebačkih studentskih dana na Akademiji do povratka u Pulu i rada na prvim projektima. Razdoblje (prividno) smirenih 80-ih  obilježeno je zajedničkim likovnim nastupima po Istri, prvim nagradama, međunarodnim sudjelovanjima, kao i početkom suradnje s Festivalom jugoslavenskog igranog filma, što Spasojeviću i nekolicini pulskih kolega daje pozitivnu prednost i zamaha posveti, tada novom i ne dovoljno poznatom zanimanju. Slijede devedesete godine 20. stoljeća u kojima se dizajnerski utjecaji, komunikacije, informacije i produkcije određuju dinamičnim odnosima između autora i institucija iz različitih kulturnih centara, osobito Rijeke, Splita, Ljubljane i Zagreba. Usprkos ratnim okolnostima, društvenim preokretima i tranzicijskim procesima, za Spasojevića (i njegov Medit) to je i razdoblje kompleksnijih, cjelovitijih dizajnerskih poslova i rješenja. To je i razdoblje dubokog uvjerenja o kulturnom poslanstvu svoga posla u kojem pokazuje veliku intelektualnu širinu i pregled nad strukom, konceptualnu zrelost i izuzetnu likovnu osjetljivost. U posljednjem dijelu govori se o Spasojeviću kao zrelom, prepoznatljivom i poznatom dizajneru, koji usprkos pokojem manirističkom izletu i svjesnom odmaku od egzaltiranosti ili eskapizma kao sve prisutnijem obrascu društvenog ponašanja, i dalje zagovara vrijednosti integriteta i digniteta struke.

Bogatstvo glasova i tonova Najopsežniji dio knjige donosi izbor vizualno predstavljenih djela i projekata. Urednice knjige pokušale su ih poredati po tematskim sklopovima (umjetnost i kultura, gospodarstvo i turizam, društvo i politika), dizajnerskim kategorijama (grafički, produkt te dizajn interijera) i elementima (grafika, plakat, znak, vinska etiketa, katalog, knjiga itd.). Međutim, u nekim dijelovima predstavljene su i cjeline projekata, kako bi se dobio što bolji uvid u Spasojevićeve spoznaje o vezi između koncepta i grafičkog rješenja, interpretaciju strukture sadržaja, njezine transkripcije, rješavanje pojedinačnih oblika komunikacijskog čina, od njihove raščlambe do ukupnog prijevoda u vizualnu formu. Isto tako, pokušale su uspostaviti i kronološki red. No, ni on nije u potpunosti dosljedan jer za neke je naručitelje Spasojević radio u dužim periodima, a neki od projekata nisu ni bili do kraja realizirani. U pokušaju uspostave metodološke obrade valja istaknuti i to da su neke od stranica u knjizi ostavljene onako kako ih je oblikovao sam Spasojević. Te stranice nisu ostavljene takvima samo stoga što se kod njih nema što dodati ili mijenjati, već su autorice željele da se Predrag Spasojević, sada parafraziramo njegov poznati logo za 54. Pulski festival, kao dobri duh Pule, zrcali u njima u što većoj mjeri. O tome govore i autorski tekstovi koji su uvršteni u poglavlja knjige (Jerica Ziherl, Suzana Marjanić, Robert Pauletta, Nenad Mećava Meć, Daniel Načinović, Veljko Ostojić, Drago Orlić, Selimir Ognjenović, Dean Peteh, Feodora Gubaš Štifanić, Sanja Pribić, Boro Pavlović). Oni se nadovezuju na neke projekte ili na pozadinu raznih konstelacija na kojima je Spasojević djelovao. Koliko god su tekstovi različiti, od analitičko-stručnih do toplih, poetskih posveta umjetničkoj i životnoj suradnji, ovisno o piščevom odnosu spram autora ili projekta o kojem piše, oni nam ujedno govore i o isječcima vremena u kojima se oblikovala Spasojevićeva stvaralačka refleksija. Želja autorica bila je da bogatstvom glasova podupru teme ove knjige, tj. opise jedinstvene stvaralačke osobnosti i senzibiliteta, kao i popratne društvene informacije o vremenu i pozadini njegova nastajanja, razvijanja i djelovanja; što više podataka i informacija, kako bi javnosti i struci, njihovim povjesničarima i teoretičarima bili korisni i od pomoći za daljnja istraživanja i proučavanja.