Nenad Obradović  

Poetika teorijskog aktivizma

Zbornik teorijskih radova Parallel Slalom čita se kao pokušaj teorijskog osmišljavanja izvedbe što se, ujedno, može uzeti i kao polazište za markiranje raznorodnih koncepata umjetničkog djelovanja u polju zajednice koje tematizira ova knjiga. Polazeći od povijesne rekonstrukcije čina izvedbe u okvirima političko ideološkog koncepta, Parallel Slalom nudi kronološki i analitički presjek najznačajnijih umjetničkih praksi i poetika “zajedničkog jugoslavenskog kulturnog prostora” kako ga definiraju urednici knjige Bojana Cvejić i Goran Sergej Pristaš, pritom analizirajući značenjske odrednice umjetničkog sadržaja, njegove odlike, elemente i reference na širi kontekst političkih i socijalnih gibanja koja su pratila nastajanje određenog umjetničkog djela. Takav postupak nudi prilično raznorodne forme interpretacije (Arthur C. Danto uvodi pojam filozofiranje umjetnosti) i dekonstrukcije, kako u polju teorije izvedbenih umjetnosti tako i u polju oslobađanja potencijalnog razarajućeg diskursa u polju jezika kojim se interpretira umjetnički sadržaj. Leksikon nesvrstanih poetika, kako stoji u podnaslovu knjige, jedinstvena je analiza umjetničkih praksi na ovome prostoru jer uključuje ambivalentne teorijske i jezične pristupe u analitičkom smislu i izvjestan teorijski aktivizam koji naglašava vlastite koncepte djelovanja. U tome smislu, vidljiv je i potenciran raskorak između umjetnosti socijalističke Jugoslavije i njezinih angažiranih proturječja u ključu individualnog djelovanja izvan matrice i one nakon 1991. godine koja se zasniva na stajalištima kolektivne demistifikacije zbog toga što je fokalna točka umjetničkog djelovanja u posljednja dva desetljeća, kako bilježi Claire Bishop, postalo društveno tkivo kao gradivni materijal koje stoga zahtjeva pojačanu participativnost.

Osim toga, na početku ovoga prikaza neophodno je napomenuti da se ne radi o konačnim, jedinstvenim rješenjima i definicijama već o otvorenoj, polemičkoj knjizi interpretativne raznolikosti koja i meni, kao autoru, u mnogome olakšava pokušaj izvedbe analizirane knjige. Stoga, ne radi se o klasičnom prijenosu pročitanog ka potencijalnom čitatelju već više o dijaloškoj, otvorenoj formi prilaženja pročitanom i jezičkoj razgradnji u vlastitom ključu. Drugim riječima, svaki rad na tekstu predstavlja subjektivni iskaz napisanog, izmjenu poetike jezika u skladu s kontekstualnim okvirom narativa. To je očito jer se tekst ne drži strogo utvrđenih formula predstavljanja već zauzima prostor društvenih ili jezičnih odnosa. Kako piše Barthes: Tekst je onaj prostor gdje ni jedan jezik nema vlast nad drugima, gdje jezici kolaju. Ovaj očiti primjer jezične savitljivosti usredotočio je moje interesiranje na fenomen teorije kao akcije pa ću u ovom kratkom prikazu naglasak staviti na povijesne i teorijske postavke knjige Parallel slalom, više nego ću podrobnije analizirati praktične primjere koji dekonstruiraju pojedine umjetničke segmente. Povijesna analiza je, za mene, važna i zbog toga što se na ovdašnjim prostorima jako rijetko pojavljuju arhivske zbirke alternativne scene koje, pored slika i kratkog osvrta, uključuju slojevitu analitičku i epistemološku kartu izvedbenih poetika.

Povijesni rodoslov nesvrstanih poetika Knjiga Parallel Slalom nudi široku teorijsku analizu umjetničkih poetika, od peformansa do filma i dramaturgije, sa zajedničkom karakteristikom analize šireg konteksta djelovanja umjetničkog stvaralaštva u stalnoj tenziji između politike (javnog djelovanja) i estetike (mišljenja kontradikcije). Svaka teorijska analiza pored interpretativne linije uključuje i referentne primjere kao odraz teorijskih postavki. Tako se prvi dio knjige bavi povijesnom rekonstrukcijom umjetničkih djela koji uvodno pozicioniraju tekstovi Marka Kostanića i Gorana Sergeja Pristaša, da bi se u nastavku primijenili konkretni rekonstruktivni zahvati na nekolio primjera lokalne scene. Janez Janša piše o rekonstrukciji predstave Dušana Jovanovića Pupilija, papa Pupilo pa Pupilčki s kraja 60-ih godina,  pritom dajući kratku povijest predstave koja uključuje i cenzorske pehove, ali i obrazloženje eksperimentalne razgradnje ove predstave koja uključuje radikalno nove improvizacije na sceni, otvorenost, dokumentarnost forme i politički angažman.

Tigrovim skokom, kako je nazvan rad Ane Vujanović, predstavljena je povijest srpske alternativne izvedbene scene, ponajviše plesne. Propuštajući kroz kronološko teorijski diskurs brojne izvedbene akcije u Srbiji, autorica postavlja pitanje: Zašto nema lokalne povijesti suvremenog plesa? Pritom, Ana Vujanović razlaže i jezični pojam suvremeni ples ukazujući na njegovu uopćenost i višeznačnost koja u najkraćem ima značiti različite tjelesne pokrete. Ujedno, to dovodi do pitanja o tome koja je to poveznica koja određuje povijest suvremnog plesa u Srbiji i je li uopće moguće napraviti tigrov skok od povijesti suvremenog plesa do suvremenosti suvremenog plesa? Proces historizacije suvremenog plesa moguće je teorijski lokalizirati kroz autorska imena, počevši od Mage Magazinović do Sonje Vukićević, ali i kroz specifične oblike predstavljanja plesnog izraza u polju društvenog konteksta. Tu se, prema Ani Vujanović, uočavaju tri važna konstrukta koja je neophodno analizirati: uvjeti rada, konceptualni okvir i javna kritičko teorijska recepcija. Iz ove postavke, prema Foucaultovim tezama novog historicizma, izvodi se arheologija plesa koja podrazumijeva autorske koncepte umjetničkog djelovanja i povijesne naracije, koji u zbroju s neizravnim linkovima vremenske uvjetovanosti proizvode neophodnu genealogiju. Nešto širi kontekst teorijskog djelovanja nalazimo u tekstu Miška Šuvakovića koji se referira na polje svjetske nove generacije i daje ključne odrednice o umjetnosti na prijelazu u 21 stoljeće. Šuvaković pravi klasifikaciju umjetničkih generacija zatvarajući krug tranzicijskom, digitalnom generacijom u kojoj su granice između umjetnosti i kulture, kulture i društva, umjetničke produkcije i kulturalne intervencije relativizirane u svakom pogledu.

Subjekt ustupa mjesto objektu Povijesna postavka u umjetničkoj praksi, pozivanje na povijesnu nužnost ili uvjetovanost, razrađena je na tragu teorije Waltera Benjamina počevši od njegova eseja Pisac kao proizvođač gdje se razrađuje pozicija pisca u klasnoj borbi i njegova politička tendencija koja vodi ka, uvjetno govoreći, kvaliteti djela. Postavljajući pitanja o povijesnoj uvjetovanosti i rekonstrukciji zanima nas, nadalje, može li se reći da suvremeni koncept umjetnika kao proizvođača tenzije između političkog i estetskog sa sobom nosi i radikalno preusmjeravanje pozornosti sa subjekta na objekt, odnosno zanemaruje li se ono što proizilazi iz individualističkog, subjektivnog polja djelovanja u korist mrežnog mišljenja koncepta, šire slike i interventnog statusa u odnosu na objekt?

U kontekstu rekonstrukcije zagrebačkih poetika alternativne izvedbene scene, Goran Sergej Pristaš ukratko se dotiče Brechtova epskog kazališta što se ponovno može povezati s utjecajem W. Benjamina i njegovim znakovitim esejem Epsko kazalište. Navedena analiza, kao socijalna koreografija (pojam je u knjizi posebno razrađen u tekstu Bojane Cvejić Proceduralism gdje se autorica poziva na knjigu Socijalna koreografija teoretičara Andrewa Hewitta koji ovaj pojam naziva estetskim djelovanjem ideologije), daje presjek gesti koje se “razlažu u spektar doživljaja’’ i ukratko analizira artivističke prakse čija će terminološka i teorijska praksa biti obrađena u tekstu Artivizam Alda Milohnića. Ukratko govoreći, artivizam (art + aktivizam) je performans koji uključuje sintezu umjetnosti i društveno-političkog aktivizma s namjerom interveniranja u društveni i politički kontekst. Uz poetiku umjetničkog aktivizma neizostavno je polje ljudskih prava kojemu Milohnić pripisuje širi značaj jer ga povezuje s mogućim kršenjem umjetničkih sloboda. Navodeći primjere slovenačke i svjetske izvedbene prakse u polju aktivizma Milohnić se poziva na Zoju Skušek koja u predgovoru zbornika Ideologija i estetski učinak piše da “je danas ‘stvarna’ samo ona umjetnost za koju raspad subjektivnosti nije samo ‘predmet’ koji bi trebala prikazivati, nego se taj raspad upisuje već i u njezinu samu formu.’’ Tako se artivizam svojom neuobičajenom formom izvedbe, uz obveznu proizvodnju učinka performativnom gestom, uz materijalnost tijela koja se izražavaju neverbalno ali izrazito rječito, nadovezuje na radikalni amaterizam čije je terminološke i praktične primjere Milohnić također obradio u zborniku. Forme amaterizma kao umjetničke akcije Milohnić je predstavio kroz nekoliko povijesnih pokreta polazeći od pojma “amater’’ čija je upotreba vrlo rijetko korištena u pozitivnom smislu. Sa druge strane, Brecht je prvi razradio u kazališnom smislu jednostavnost igranja nudeći terminološku odrednicu amaterski u pozitivnom smislu kreativne proizvodnje. Tako se amaterizam, slijedeći Brechta, ne može smatrati inferiornom kopijom profesionalnih umjetničkih praksi, već participativnom akcijom radikalne intervencije u polje kulture, društva i političke sfere.

Čvor političnosti Kazališne, filmske, plesne i likovne poetske i aktivističke osobitosti predstavljene su kroz brojne primjere s jugoslavenske umjetničke scene, a zajednička nit koja ih povezuje nalazi se u relacijskim vezama politike i umjetnosti. Pojam političnosti umjetnosti kojeg u najširem smislu definiramo na temelju teza francuskoga filozofa Rancièrea, uvodeći pojam osjetilne raspodijeljenosti onoga što je zajedničko zajednici, nikada nije izvan umjetničke prakse. Ako se umjetnost shvaća kao predstava čulnog ili osjećajnog, jasno je da se kao takva teško može narativno odrediti i još teže povezati u čvor političnosti. Ali, ako se pođe od teze da umjetnik, kao stvaralac, osmišljava kreaciju (umjetnina) i traži određen odnos spram svog rada kao specifične prostorne događajnost izvedbenih kontradikcija (Charles R. Garoian) onda se može uočiti izravno jaka, čak neraskidiva veza između politike i umjetnosti. U tako postavljenoj relaciji nameće se pitanje koje sugerira Rancière, a to je koje mjesto zauzimaju “estetske prakse’’ i što one “čine’’ glede zajedničkoga djelovanja?

Zbornik Parallel Slalom estetske prakse podvrgava široj zajedničkoj akciji, uvodeći u svoj teorijski aparat pojmove od alternative, političke teorije, socijalne zajednice, festivala kao mikrofizike moći (Foucault) i produkcijskih modela pa sve do užih antropoloških i socioloških fenomena koji se dovede u vezu sa nesvrstanim poetikama u izvođačkim umjetnostima. Nove okolnosti, društveni aktivizam i koncept multikulturalizma proizvodi i nove forme umjetničkoga predstavljanja i djelovanja. Stoga, zbornik nesvrstanih poetika koji su zajedničkim snagama predstavili autori zagrebačkog i beogradskog umjetničko teorijskog kruga predstavlja arhivski zbir zaboravljenih praksi i putokaz ka promišljanju novih instrumenata izvedbe u teorijskom smislu koji će svoju snagu dobiti u proizvodnji političkih, socijalnih i estetskih sfera izvan, kako kaže Julia Kristeva, pitomosti uglavljenoga teksta.