Osim što dearkadizira svoje likove, Looking isto čini i sa San Franciscom, gradom koji također funkcionira kao svojevrstan virtualni protagonist serije
Bilo bi pretjerano reći da je HBO-ova serija Looking (zbog namjerne višeznačnosti naslov je bolje zasad ostaviti neprevedenim) “revolucionarna” i/ili da otvara “neistražena područja”. U krajnjoj liniji, 2014. zaista nema vičeg čak ni “novog” u ideji da je većina protagonista neke serije homoseksualne orijentacije. Naime, taj su trend već koncem prošloga tisućljeća otvorile danas već (s više ili manje pokrića) kultne serije poput Will & Grace s one strane Atlantika ili Queer as Folk s ove (a kasnije, u donekle kastriranoj inačici, ponovno i s one).
Ipak, obje spomenute serije imale su probleme kojih Looking nema. NBC-jevi Will & Grace tako su se, već i zbog žanrovskih datosti sitcoma temeljili na perpetuiranju stereotipa o gej populaciji, što možda jest pomoglo razini gledanosti (i) među heteroseksualnom publikom, ali realnijem pogledu na život pripadnika/ca seksualnih manjina nije. Channel 4 je, kako to već Britanci čine (puno temeljitije od Amerikanaca) u Queer as Folk vrlo eksplicitno (i ne samo vizualno!) zaronio u živote mančesterske gej populacije; no, upravo je zbog te potrebe za detabuiziranjem tabua, naglasak stavljen upravo na seksualni aspekt homoseksualnog života. A to je, pak jednako opasna simplifikacija kao i sterilizirana stereotipnost protagonista Will & Grace. Uostalom, čak su i sâmi autori Queer as Folk otvoreno i vlastite protagonist prikazali kao stereotipove – ali barem one koji proizlaze iz gej (sub)kulture, a ne iz pozicije (heteroseksualnog) mainstreama.
Dearkadizacija Arkadije
Teren je, dakle, već prije više od deset godina bio dobrano načet, a u međuvremenu i još bolje pripremljen za HBO-ovu seriju koju se brzopotezno prozvalog gej inačicom Seksa i grada, Girls ili čak Prijatelja. Sve su tri usporedbe promašene, jer previđaju ono što je ključna differentia specifica koju Looking nudi u odnosu na (naizgled) slične televizijske projekte. Jer, dok spomenute tri serije (a i mnoge druge) prikazuju likove iz viših, ili barem viših srednjih slojeva društva, koji se, za razliku od običnih smrtnika ne moraju zamarati tako prozaičnim i prizemnim stvarima kao što je, recimo, zarađivanje za vlastiti život, protagonisti Looking stvarno (među ostalim) i rade (ili barem pokušavaju raditi).
Ta dearkadizacija životnih preokupacija glavnih likova tim je učinkovitija kad je lokacijski postavljena u San Francisco, tu navodnu gej Arkadiju, mitski gay capital of the world. Jer, osim što dearkadizira svoje likove, Looking isto čini i sa San Franciscom, gradom koji također funkcionira kao svojevrstan virtualni protagonist serije. Da, ostaje činjenicom da je biti gej u San Franciscu i dalje lakše nego u većini drugih gradova na svijetu, ali onkraj pitanja seksualnog identiteta svi su drugi životni problemi isti ili slični.
Arhetip vs. stereotip
A osim dearkadizira Arkadiju, Looking je u još nečemu gotovo subverzivan i (da upotrijebimo tešku riječ) avangardan. On, naime, ne pristaje na stereotipizaciju svojih protagonista. I upravo je zbog toga riječ o izrazito uvjerljivoj seriji – tome, uostalom, bitno pridonosi i sigurno namjerni scenaristički postupak nepristajanja niti na jednu od dviju krajnosti prikazivanja homoseksualnih likova u mainstream produkciji – niti na njihovu deseksualizaciju, niti na hiperseksualizaciji.
Patrick, Agustín i Dom (Jonathan Groff, Frankie J. Alvarez i Murray Bartlett), za početak, nisu nešto posebno lijepi – barem ne u smislu u kojem to od svojih glumaca traži Hollywood, a zajedno s njime i veći dio američke filmske i televizijske produkcije. Oni su jednostavno obični ljudi, običnog izgleda i običnih života. Dosadno? Uopće ne!
Patrickova nesigurna potraga za životnim parterom, problemi Agustínove veze ili Domovo suočavanje s ulaskom u peto desetljeće života, naime, jesu posve obične teme, ali su istodobno i stvarne situacije, s kojima će se lako poistovjetiti vjerojatno većina gledatelja (neovisno o seksualnoj orijentaciji). Te situacije, doduše, jesu više ili manje arhetipske, ali u konkretnim slučajevima nikad nisu prikazane stereotipno – što je, i opet, ključan odmak Lookinga od žanrovski srodnih serija.
Dramedija?!
I tu dolazimo do ključnog “problema”, a, zapravo, kvalitete ove serije, a to je upravo pitanje žanra. Je li riječ o sitcomu? Definitivno ne. Drami? Ne baš. Komediji? Još manje. Neki su kritičari, u očajničkoj potrazi za žanrovskom ladicom, Looking proglasili dramedijom (dramedy), no ta je odrednica jednako nes(p)retna poput nekih njenih starijih inačica, kao što su tragikomedija ili dramma giocoso. Ali upravo je ta žanrovska neodredivost (ne i neodređenost!) adut kojim scenaristi vješto grade širok dramaturški lûk, ne samo pojedinačnih epizoda, nego i čitave osmerodjelne cjeline prve sezone. (Druga je najavljena za početak 2015.) Tako je i bilo moguće ostati konzistentan u cjelini čak i uz izlete pojedinih epizoda u nešto čišće žanrovske okvire (komedije u prvoj epizodi, romanse u petoj ili drame u osmoj).
To (vrlo vješto i proračunato) žanrovsko “vrludanje” u konačnici gledatelja konstantno drži u stanju neizvjesnosti, ali i znatiželje. Prva sezona tako jest bila zaokružena, ali je, s druge strane, ostavila i dovoljno prostora za narednu (ali bez nasilnih cliffhangers). I premda je teško i naslutiti kakva će biti i što će se u njoj događati (poznato je tek da će imati deset epizoda), nema sumnje da je se željno iščekuje – a i da će se čekanje vjerojatno isplatiti.