U organizaciji udruge Kinetika (Kinetics Association) 20. travnja ove godine održana je konferencija “Kinetička arhitektura“ u prostorima Društva arhitekata Zagreba. Inicijativa skupine arhitekata i stručnjaka unutar udruge Kinetike temelji se na intelektualnim i umjetničkim istraživanjima 1950-ih i 1960-ih godina, na pokretu Novih tendencija i ranijeg EXAT-a 51. umjetničkih pokreta međunarodnog karaktera. Inicijativa se posebno fokusira na pojam kinetičke umjetnosti kao dominantne ideje Novih tendencija (1960-ih i 70-ih godina) da bi se ponovno iščitala i definirala hrvatska pripadnost suvremenoj europskoj umjetnosti.
Umjetničko djelovanje naslanja se na promišljanja koja su objavljivala u višejezičnom časopisu Bit international1, a govore o teoriji i praksi komuniciranja. U uvodniku prvog broja teoretičar Matko Meštović ističe “uvjerenje o neophodnoj potrebi jačanja produbljivanja tokova informiranja i stvaranja univerzalnih platformi za progresivno orijentirane akcije“.2
Teoretičar i kritičar Ješa Denegri u knjizi Umjetnost konstruktivnog pristupa: EXAT 51 i Nove tendencije ističe kontinuitet konstruktivnog pristupa u hrvatskoj umjetnosti kao i autentičnost vremena, a pritom je Zagreb središte odvijanja umjetničkih pokreta međunarodnog značaja. On je bio formirana urbana sredina s kulturnim slojem te je načinom života mogao primiti umjetnost koja se čini “internacionalnom“ noseći osobine specifičnog duha mjesta temeljeći se na mediteranskoj konstanti u modernoj hrvatskoj likovnoj kulturi kao i na njezinoj kontinentalnoj i srednjoeuropskoj kulturnoj okosnici. Denegri zaključuje da avangardna umjetnost u Zagrebu 1950-ih nije mogla nastati bilo gdje u Europi.
Organizatori zagrebačkih Novih tendencija svjesno su pratiti i oblikovati povijesni prijelaz u kojem je računalo prvi put shvaćeno kao medij umjetničkog stvaranja. Također su kompjuterski generirana djela povezivali s konstruktivističkom i kinetičkom umjetnošću (1968/1969.) te s konceptualnom umjetnošću. Umjetnosti elektronskih medija nisu promatrane kao izolirani fenomen nego u kontekstu povijesti i diskursa vizualnih i izvedbenih umjetnosti3.
Autori u Hrvatskoj 1960-ih godina nosioci su svjetskih trendova u kinetici. Oslanjaju se na pokret Novih tendencija kao referentne točke kasnijih traženja i eksperimentiranja. Dolazi do jakog zamaha vizionarskih arhitektonskih koncepata među kojima mobilitet i kinetika imaju dominantnu poziciju, a kristaliziraju se u autorskim opusima arhitekata Andrije Mutnjakovića i Vjekoslava Richtera. Ta dva arhitekta svojim futurističkim vizijama i utopijskim projektima mobilne arhitekture traže nove i drugačije puteve arhitektonskih i urbanističkih sustava4. Tako će Mutnjaković kontrastirati endemsku i bioničku arhitekturu dinamičnog prostornog koncepta krutom suvremenom urbanizmu5. U međuvremenu razvojem ponajprije senzorike i računalnog upravljanja ostvareni su uvjeti za izvedbu takvih zamisli budući da je mehanički element bio poznat znatno ranije. Istodobno cijene takvih intervencija znatno su se smanjile što je omogućilo njihovo lakše ostvarivanje
Tijekom čitave povijesti kulture, u srednjem vijeku, a poglavito u renesansi, mobilni elementi arhitekture i mobilne građevine bile su standard, naročito u vojnom i civilnom inženjerstvu (primjerice pokretni mostovi)6. Iako koncept nije nepoznat, a kinetičnost, pokretljivost i lakoća imanentne su čitavoj prethistoriji (William Zuk i Roger Clark), on je tek u novije vrijeme dobio znatno veće značenje. Vitruvije još u 1. stoljeću pr. Kr. u 10 knjiga o arhitekturi zadnje poglavlje posvećuje kinetici (o građevinskoj i vojnoj mehanizaciji). Arhitektica Labelle Prussin (African Nomadic Architecture: Space, Place and Gender, 1997.) proučavala je na terenu nomadsku arhitekturu Afrike. U njoj nalazi nastambe prostorno organizirane prema pokretljivosti i ispaši, tj. orijentacija u prostoru simbolično se čita i na eksterijeru i u interijeru. Pokazuje se da su kod primitivnih nastambi ljudi svoje životne potrebe rješavali učinkovitije nego današnje životne situacije i pored suvremenih naprednih tehnologija.
Suvremeni arhitekti među kojima su Santiago Calatrava, Jean Nouvel, David Fisher, Gary Chang i Rem Koolhaas7 neki su od autora koji svoju slavu temelje i na kinetici. Tijekom 20. stoljeća dolazi do promjene znanstvene paradigme. U arhitekturi se najočitija promjena manifestira u gibanju i tako se omogućavaju nove interakcije s okolinom koje najprije dobivaju teorijski izraz. Od 1940-ih nadopunjava se inovacijama i eksperimentima s konkretnim provedbama, u čemu se najviše ističe arhitekt i inovator Buckminster Fuller.
Početak trećeg milenija obilježava prihvaćanjem sistemike (sustavske znanosti) i snažan zamah elektronike i informatike koje stvaraju svijet u kakvom danas živimo i povoljnije uvjete za ostvarivanje kinetičkih elemenata arhitekture kao stroja. Gibanje u arhitekturi pojavljuje se na više razina: pokretni mogu biti cijeli sklopovi ili dijelovi sklopa tako da im se mijenjaju položaji, dijelovi jedne zgrade ili interijer. Pokret može biti takav da premješta arhitektonsku cjelinu, da pomiče neki njezin funkcionalni dio ili da mijenja njezinu oblikovnu artikulaciju.
Znanstveni napredak interdisciplinarno povezuje tehnike i avangardne pokrete 20. stoljeća kao i ranija istraživanja o kinetici u kiparstvu od futurizma i dadaizma (Marcel Duchamp, Naum Gabo, Laszlo Moholy-Nagy). Sazrijevanje ideje o kinetičkoj arhitekturi omogućilo je konvergenciju znanosti i umjetnosti. U isto je vrijeme, primjerice, koreograf Merce Cunningham, nadahnut Marcelom Duchampom prigrlio njegovu estetiku i prakticira je u baletnoj umjetnosti.
Cilj konferencije “Kinetička arhitektura” je pokretanje centra za proučavanje kinetike. Riječ je o interdisciplinarnom centru za koji se nadamo da će poslužiti kao model za druge slične centre i kroz svoje aktivnosti oblikovati način na koji različite struke znanstveno i usklađeno proučavaju fenomen s velikim potencijalima primjene u proizvodnji.
Šezdeset godina nakon nastanka i oblikovanja fenomena koji su sadržani u pokretu Nove tendencije znanstvena bi zajednica konačno trebala uhvatiti priključak s njihovim tadašnjim radom i proizvesti centre izvrsnosti koji bi se oslanjali na njihovu produkciju te stvoriti mehanizme kroz koje bi se koristili doprinosi velikana tog perioda. Takvi centri u okrilju arhitekture nužno su interdisciplinarni, povezani s elementima mehanike, robotike, senzorike i informacijskih znanosti, brodogradnje i građevinarstva, kemijskog inženjerstva i tehnologije materijala. Pritom moraju biti i duboko ukorijenjeni u skulpturalno modeliranje i brojne društvene znanosti, a prije svega psihologiju, a budući da je riječ o načinu gradnje koji nije normativno obuhvaćen, potreban je i doprinos pravne i ekonomske znanosti. Potrebno je ozbiljno propitivati taksonomiju znanosti kakvu smo navikli koristiti.
Centar ovakve vrste omogućio bi posve novu paradigmu znanstvenog pristupa, ali bi istodobno stvorio i jaku konkurentnu osnovu hrvatske znanosti. Morao bi smisleno organizirati sustav inovacija i autorstva te sustav javno-privatnog partnerstva budući da ljudi izvan znanosti i struka često stvaraju koncepte koji su u širem smislu “kinetički“ i imaju velik proizvodni potencijal. Kinetička arhitektura i inovacije iz tog polja imaju veliku primjenjivost i to u domeni industrija koje su postojale u Hrvatskoj, a trenutno su u vrlo lošem stanju, pa je ovaj koncept od ključne važnosti za gospodarstvo.
Analizom tipologije “kinetike “ razabire se da je kinetička arhitektura postala nositelj inteligentnih sustava u građenju. Time pridonosi održivosti i kompleksnosti postojećih i novih programa što pretpostavlja uključivanje energetskih, kinetičkih, kibernetičkih i komunikacijskih svojstava stroja, te na taj način zgrada sama po sebi postaje stroj. S druge strane, sam krajolik je kinetičan i postavlja se pitanje o njemu primjerenoj arhitekturi. Promjenu uvjetuju estetski i korisnički razlozi, a, usmjerava se prema korištenju energije iz okoliša te prilagodbe klimatskim uvjetima ili drugim utjecajima okoline.
Pejzaž i kinetička infrastruktura
Priroda se može promatrati kao kinetički faktor. Ista mjesta imaju ekstremnu ekološku dinamiku. Klimatska dinamika, razina vode, dinamička i seizmička aktivnost uspostavljena je kinetičkim konstrukcijskim intervencijama koje imaju za cilj zadržavanje stalne funkcionalne razine usprkos promjeni položaja. Pritom kinetičke intervencije imaju velik umjetnički potencijal8. Na kinetički okoliš reagiramo kinetičkim sustavom koji je sastavni dio većeg fizičkog, povijesno-kulturnog, sociološkog i antropogenog sustava. Kinetička arhitektura osim kompleksnih zahvata u okolišu postaje nositelj inteligentnih sustava u cilju održivosti i kompleksnosti postojećih i novih sustava.
Od druge polovine 20. stoljeća unutar sustava Delta Works u Nizozemskoj gradi se sustav brana koji obalu štiti od visokih voda, a istodobno oblikuje krajolik9. Projekt HafenCity Keesa Christiaansea u Hamburgu kroz Urban Renaissance mijenja stara lučka postrojenja u gradski prostor mostovima povezujući uske dijelove starih dokova. Nove tehnologije išle su za ovladavanjem zakona prirode koristeći energiju i funkcionalne konstrukcije koje mogu odgovoriti na nove izazove i potrebe.