Settle uspijeva spojiti radijski, albumski i klupski format u rijetko koherentnu i prirodnu cjelinu
Snaga i samopouzdanje s kojim Disclosure zrače na debitantskom albumu možda se i može pripisati njihovoj iznimnoj mladosti, no mudrost kojom pristupaju houseu kao formi može biti objašnjena jedino rapidnom sposobnošću učenja generacije koja je odrastala uz internet. Premda su mladi (21 i 18), braća Howard i Guy Lawrence već sad djeluju kao kakvi praktični povjesničari plesne, prije svega, britanske glazbe. Kroz Settle se provlače utjecaji UK garagea i deep housea, ali i na desetke drugih formi elektronske glazbe posljednja tri desetljeća, no Disclosure se ne daju impresionirati utjecajima, nego mladenački drsko uzimaju što im se sviđa i kreiraju jedan od najboljih čisto plesnih albuma posljednjih godina.
Unatoč mnogobrojnim poznatim i manje poznatim vokalnim gostima, braća ne gube fokus, što je poslovični problem koncepta “producenti plus vokalisti” albuma, nego stvaraju cjelinu koja je iznimno šarena, no istodobno dovoljno koherentna da ne djeluje “skrpano”. Spajanje klupskog s pop senzibilitetom koje je urodilo hitom poput White Noise s AlunaGeorge potvrđuje da se ovdje ne radi samo o kalemljenju repetativnih ritmičkih paterna na simplificirane melodije, što bi mogla biti uvriježena “rokistička” kritika ovakve glazbe, nego je riječ prije svega o jako dobrom spoju fizičke prisutnosti ritma i promišljene upotrebe glazbene i vokalne nadogradnje. Osim toga, Settle zahvaljujući jako dobrom balansu vokalnih gostovanja i primarno instrumentalnih stvari uspijeva zadržati pažnju slušatelja kroz cijeli sat vremena trajanja, što nije mali pothvat za ovakvu prvenstveno “single” glazbu. Uglavnom, u pitanju je album koji bi bez problema trebao dobaciti daleko izvan kruga ljubitelja klupske glazbe, ako ni zbog čega drugog, onda zato što uspijeva spojiti radijski, albumski i klupski format u rijetko koherentnu i prirodnu cjelinu