Povijest na margini

Istorija Roma Rajka Đurića, rezultat je tridesetogodišnjeg obimnog i sustavnog, povijesno-sociologijskog istraživanja o danas najmnogoljudnijem narodu (12 milijuna) koji živi u dijaspori, razasut od Indije, preko Europe, do Južne i Sjeverne Amerike. Dakako, kada se govori o narodima koji su tragičnim usudom povijesti bili prisiljeni stoljećima živjeti u progonstvu, bez prava na vlastitu državu ili su pak (p)ostali zatočenicima svojevrsnog političkog geta i(li) regionalnog provizorija, ne treba zaboraviti na Kurde, Palestince, Židove i slične, ali bez ogleda na sve užase pogroma, ponižavanja i svekoliko marginaliziranje, kojima su bili, ili jesu izloženi, Romi su u odnosu na sve ostale etničke zajednice bili i ostali povijesnim gubitnicima bez premca.

Njihova je povijest stravična ilustracija permanentnog društvenog, kulturnog, gospodarskog, socijalnog, političkog i svakog inog marginaliziranja; slika posvemašnjeg stradalništva i primjer najtežih oblika zloporaba i manipulacija, kojim su, posebice u vrijeme inkvizicije i kasnije nacizma, širom bila otvorena vrata za njihovo totalno uništenje, tj. projekt “konačnog rješenja”. Uz Židove, Romi su trebali biti uništeni tako da se i doslovno njihov duhovni i fizički identitet tvornicama i logorima smrti pretvori u prah i pepeo.

Stoljetna proganjanja u Njemačkoj

Prema Đurićevim istraživanjima, Romima, kao narodu koji nema svoju državu, najteže je bilo u Španjolskoj u periodu inkvizicije, a posebice u zemljama njemačkog carstva tijekom 18. stoljeća i u eri nacističke strahovlade. Na tlu Njemačke, Romi su zakonski bili proglašeni za nepoželjne osobe i svaki je Nijemac imao pravo na odstrel Roma. Naročito kada je u toj zemlji prevladao duh protestantizma, počelo se širiti vjerovanje kako je “priroda dodijelila Nijemcima uzvišenu dužnost čuvara plamena svega što je sveto”, tako da je u razdoblju od 1500. do 1800. godine bilo objavljeno oko 150 zakona po kojima fizička likvidacija Roma nije podlijegala nikakvim sankcijama. Primjerice, u Kölnu su 1596. godine izdane stroge upute o obvezi istrebljenja Roma, a Đurić navodi različite oblike kažnjavanja i mučenja, od oduzimanja imovine, bičevanja i batinanja, odsijecanja ušiju, osljepljivanja, do izricanja smrtnih kazni gušenjem, razapinjanjem ili giljotiniranjem. Djeca su im bila nasilno oduzimana, a roditelji masovno deportirani u kolonije. Sva ta neopisiva mučenja prikazana su, navodi Đurić, u djelima njemačkih povjesničara Joachima Hohmanna i Reimera Gilsenbacha i pravi su popis (ne)ljudskog bestijarija, koji daleko nadilazi opise iz glasovitog Danteovog Pakla. Duhovni otac protestantizma, Martin Luther, nije bio samo utemeljitelj antijudaizma, već (kako tvrdi Đurić, pozivajući se na njemačkog publicista Wolfganga Tschichea) i anticiganizma, a ove drakonske mjere, bolje rečeno “ludilo anticiganizma”, poprimilo je u Njemačkoj u 18. stoljeću takve razmjere, da se slobodno može usporediti s holokaustom, kojeg su uz Židove, Romi i Sinti doživjeli u doba nacizma.

Za vrijeme tzv. prosvijećenih monarha, Marije Terezije i Josipa II., pitanje Roma željelo se riješiti politikom asimilacije, tako da su romska djeca bila odgajana u posebnim zavodima i odgojnim institucijama, ali načini (deportacije, represije, ...) provođenja ove “nove” politike bili su jednako rigorozni kao i ranije.

U Francuskoj je 1912. godine uveden poseban dokument za Rome, tzv. Carnet anthropometrique, koji je bio na snazi sve do 1970., da bi tek na inicijativu angažiranih francuskih intelektualaca poslije burnih debata bio ukinut taj sramni rasistički dokument. Slične mjere bile su poduzimane u Skandinaviji, Nizozemskoj, Švicarskoj, Mađarskoj itd., a u Njemačkoj je od početka 20. stoljeća počela svojevrsna pravno-politička priprema za izgradnju specijalnih institucija za sustavno proganjanje (na koncu i uništavanje) Sinta i Roma. Samo je u razdoblju od 1918. do 1935. g objavljeno više tisuća tekstova koji su se bavili rasnom problematikom Židova i Roma, kako bi se dokazala njihova duhovna i fizička inferiornost.

Ujedinjeni u kući smrti

Za Rome i Sinte pravi pakao počinje nakon nacističke okupacije Poljske; tj. Führer zahtjeva da se prema Romima postupa na identičan način kao i sa Židovima Ratni zločinac Otto Ohlendorf izjavio je na nürnberškom procesu (15. rujan 1947.): “Nije postojala nikakva razlika između Cigana i Židova, za oba naroda vrijedila je tada ista zapovijed.”, tako da je 1942. godine Himmler izdao zapovijed za deportaciju Roma i Sinta iz cijele Europe u logor Auschwitz-Bürkenau. U kolovozu 1942. godine u nacistički štab je stiglo izvješće iz Srbije u kojem je zabilježeno: “Pitanje Židova i Roma u cjelini je riješeno”. Ovaj detalj navodim stoga jer autor ove knjige u nekim stvarima na žalost nedosljedno elaborira problem genocida nad Romima. Naime, u intervjuu dnevniku Politika (27. studenoga 2006.) Đurić kaže: “U zemljama gde je ostvaren socijalni progres, Romi su se relativno dobro uklopili. U samo tri zemlje oni nikada nisu bili proganjani: Rusiji, Srbiji i Grčkoj. U zemljama gde je katolička crkva na vlasti masovno su stradali. U pravoslavnim zemljama to nije slučaj, jer očigledno pravoslavlje sadrži elemente koji omogućavaju veću toleranciju, snošljiviji život i njihovo lakše uklapanje”. Đurićeva knjiga nesumnjivo je doprinos boljem upoznavanju povijesti Roma; bogata je podacima i kao štivo zanimljiva za čitanje, ali nije lišena određenih nedosljednosti, kao u navedenom slučaju, jer naprosto ignorira, primjerice nacističko izvješće iz Srbije 1942. godine, iako ga u kronologiji događanja korektno spominje.

Početkom kolovoza 1944. godine tzv. ciganski logor u Auschwitzu je bio uništen; ono malo preživjelih Roma i Sinta bilo je deportirano u druge logore, a neposredno nakon rata procjenjivalo se da je u nacističkim konc logorima bilo ubijeno više od 25.000 Roma i Sinta koji su imali prebivalište u Njemačkoj i Austriji, a broj ukupnih romskih žrtava nacifašističkog ludila do današnjeg je dana predmet sporenja. U razgovoru za beogradski dnevnik Danas (13.-14. siječnja 2007., str. 5.), naslovljen: Nismo ničija rezervna partija, Đurić tvrdi: “Imamo pouzdane podatke da je u Drugom svetskom ratu ubijeno milion i dvesta hiljada Roma”. Brojka je nesumnjivo golema, ali precizno utvrđivanje broja žrtava naprosto je nemoguće, jer se Romi i Sinti, deportirani u logore smrti, nisu popisivali poput primjerice Židova, nego je logorska administracija brojala samo broj vagona u kojima su bili dopremljeni i iz kojih su u pravilu izravno išli u plinske komore, a potom spaljivani. Govoreći o romskoj sudbini u logorima smrti, Đurić postavlja nimalo patetičnu tezu kako su se prvi put Romi iz cijele Europe “ujedinili u kući smrti”.

U vrijeme nacizma, prema Đurićevim riječima, antropologija je bila pretvorena u zoologiju i kriminalnu biologiju, a Romi deportirani u logore smrti morali su oko rukava nositi omotane žute trake na kojima su bili simboli s oznakom “Z” (Zigeuner). Međutim, zbivanja iz vremena nacističke Njemačke, projekt “konačnog rješenja” za pripadnike židovskog i romskog naroda, još su u dobroj mjeri prekriveni velom tajni. Genocid nad Romima i dalje se ignorira; istraživački arhivi još nisu dostupni, posebice oni koji se odnose na poslijeratnu participaciju bivših njemačkih uglednika iz znanstvenih, kulturnih, pravosudnih i drugih krugova u novom njemačkom, demokratskom političkom sustavu, kao i njihove veze s poslijeratnim komunističkim režimima, ili s američkim i općezapadnim kontraobavještajnim institucijama. Dobra ilustracija nam može biti kontroverzna uloga dr. Hansa Globkea u uništavanju Židova i Roma, a koji je nakon Drugog svjetskog rata, usprkos svemu, postao jedan od najbližih suradnika slavnog njemačkog kancelara Konrada Adenauera. Upravo uslijed toga, odnosno brojnih sličnih primjera, prava i potpuna istina o holokaustu Roma još ne postoji; tek su kancelari W. Brandt i H. Schmidt sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeli inzistirati na tome da se skine “veo zaborava” s tih tragičnih događaja. Međutim, i nakon toga pa sve do danas mnogi pokušavaju Auschwitz, simbol stradanja Židova i Roma, potisnuti u zaborav; čak otvoreno negiraju njegovo postojanje. Ni drugdje izvan Njemačke situacija nije bolja, prisjetimo se samo rasprava u Poljskoj o ulozi tzv. poljskog antisemitizma tijekom rata, naše polemike o Jasenovcu i Bleiburgu i sl.

Romi u NDH

U svojoj knjizi, Đurić analizira povijest i aktualni položaj Roma u cijelom nizu azijskih, europskih, sjeverno i južnoameričkih država, ali, naravno, najviše prostora posvećuje Indiji kao romskoj pradomovini, te potom zemljama srednjoistočne Europe i Balkana, s posebnim naglaskom na položaj Roma u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Za nas je od posebnog značenja istraživanje romske problematike u Hrvatskoj. Dakako, najviše se bavi posljedicama genocida nad Romima, koji je ustaški režim pod vodstvom Pavelića učinio u vrijeme zloglasne NDH.

Đurić ukazuje kako je pouzdano utvrđeno da je 1378. godine postojala jedna mala romska kolonija u Zagrebu a da se općenito smatra kako na prostorima današnje Hrvatske Romi žive od 9. stoljeća. Prvi popisi Roma u Hrvatskoj potječu iz vremena Marije Terezije i Josipa II., koji zorno ilustriraju (primjer Virovitičke županije) kako se u ime navodne prosvjećenosti nasilno postupalo s romskom populacijom. Prema popisima, broj Roma se sustavno smanjivao, dok u jednom trenutku (popis iz 1783.) ih više uopće nije bilo; to je svojevrstan “danak u krvi” ranije spomenutoj prosvijećenoj toleranciji i asimilaciji.

Kada govori o genocidu nad Romima u Hrvatskoj, Đurić se dakako ponajviše bavi žrtvama Jasenovca i taj problem pokušava sagledati kroz analizu različitih publikacija i dokumenata. Poziva se na potresna svjedočenja jasenovačkih uznika, poput Mladena Ivekovića i Nikole Nikolića; povijesna istraživanja Antuna Miletića, Milana Bulajića, čije (pseudo)znanstvene rezultate preuzima bez ikakvih ograda, dok se prema istraživanjima arhivskih dokumenata i građe dr. Narcise Lengel-Krizman u knjizi Genocid nad Romima: Jasenovac 1942. (Jasenovac, Zagreb, 2003.) odnosi krajnje skeptično, a knjigu Tuđmana Bespuća povijesne zbiljnosti, te publikacije pojedinih hrvatskih i(li)srpskih demografa ismijava ili ignorira. On bespogovorno prihvaća činjenicu da je u kompleksu jasenovačkog logora ubijeno između 500.000 i 600.000 ljudi, a broj romskih žrtava po njemu se kreće od 60.000 do 80.000. Poziva se na Ivekovića (zatočen u Jasenovcu do 1943.), koji je u svojoj knjizi Nepokorena zemlja napisao: “Ne znam koliko je u Jasenovcu poubijano Cigana. Dok sam ja tamo bio, najmanje 30.000”. Istina, NDH je po ugledu na nacističku Njemačku već u travnju 1941. godine objavila “Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti”, pa su ustaše već od prvih dana počeli hapsiti Rome, te su ih najčešće bez popisivanja njihovih imena slali u logore, ili ih na prilazima u logore ubijali na najsuroviji mogući način.

Prema Đuriću, danas se u Hrvatskoj želi prikriti istina o genocidu nad Romima; brojni se istraživači služe tzv. metodom “Auschwitz – laži”, a koja je do punog izražaja došla u brojnim publikacijama donedavne hrvatske emigracije, a posebno u već spomenutoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti Franje Tuđmana, tako da se uz korištenje ove metode broj romskih žrtava svodi na brojku od oko 10.000. Ovo licitiranje brojkama i žrtvama u svakom slučaju je neprimjereno, a posebice mi se čini neprimjerenom ničim argumentirana kritika već spomenutog znanstvenog rada Lengel-Krizman, koja je konstatirala da se s određenom sigurnošću broj stradalih Roma u Hrvatskoj može svesti na 8500 osoba. Đurić ogorčeno zaključuje kako se u istraživačkom radu Lengel-Krizman “...više uopšte ne razume ni pitanje, niti odgovor! Izloženi podaci, iako tačni, imaju u ovom slučaju pre za cilj skrivanje prave istine o holokaustu, no njezino otkrivanje”. Đurić smatra kako se u ovom slučaju svjesno ili nesvjesno radi o korištenju tzv. metode “Auschwitz – laži”, te tako ujedno diskreditira tvrdnju Ive Goldsteina (recenzenta knjige Lengel-Krizman) da je riječ o prvom cjelovitom historiografskom pregledu o toj bolnoj temi novije hrvatske povijesti.

Brojenje jasenovačkih žrtava

Dok se o židovskim žrtvama i njihovoj tragediji mnogo govori i zna, Romi uistinu ostaju po strani; prema njima je na djelu bio jedan “nevidljiv” holokaust. Dok se antisemitizam iskazivao na konfesionalnoj, nacionalnoj i gospodarskoj razini, nepovjerenje prema romskom stanovništvu manifestiralo se ksenofobijom koja je rezultirala nepoznavanjem i nepriznavanjem tuđih, dakle romskih običaja, načina života, govora, uopće njihova životnog ponašanja, koje se u javnosti, u pravilu, kriminaliziralo.

Uspoređujući holokaust nad Židovima s onim nad Romima, svakako treba upozoriti na jedno teško pitanje, na koje izvjesno nikada nećemo moći dati umirujući odgovor. Kako je problemu Roma i njihovom usudu pristupalo “arijevsko” stanovništvo Srednje Europe? Bez sumnje, u velikoj mjeri podleglo je nacionalsocijalističkoj propagandi, ksenofobiji, a uporište je nalazilo i u vlastitoj problematičnoj nacionalističnoj mitologiji. S druge strane, uvelike je bila prisutna, posebice početkom pogroma, sveopća ravnodušnost stanovništva prema sudbini Židova i Roma. S vremenom, židovska tragična sudbina budi sućut kod pojedinih dijelova stanovništva, te čak dolazi i do angažiranja crkvenih krugova, ali i pojedinih političkih čimbenika kako bi se ublažilo njihovo stradavanje. Brojni su primjeri konkretne pomoći tzv. običnih ljudi u spašavanju Židova, ali istodobno sudbina Roma skoro da nije zanimala nikoga. Javnost je prema problemu njihova pogroma ostala ravnodušna i nijema. Možda je razlog u tome što istrebljenje Roma nije bilo tako drastično i vidljivo kao ono Židova.

Odgovore na ova teška pitanja pokušala nam je dati knjiga Narcise Lengel-Krizman, naslovljena Genocid nad Romima; Jasenovac 1942. Knjiga je sastavljena od tri cjeline; u prvom se djelu govori o položaju Roma u NDH, te kroz interpretaciju ustaških rasnih zakona zorno ukazuje na tragičnu bilancu smrti, pravu tragediju koja se Romima dogodila u logoru smrti Jasenovac. Drugi dio su dokumenti; bolje rečeno, arhivska građa iz koje je vidljivo kako se i na koji način postupalo prema Romima, a treći dio knjige predstavlja poimenični popis žrtava, osoba romske pripadnosti, sastavljen po današnjoj teritorijalnoj podjeli Hrvatske na županije. Istraživanje izvora na temelju kojih je Krizman izradila popis stradalih Roma u velikoj mjeri je bilo ograničeno nepostojanjem arhivske građe koja bi omogućila posvemašnju sistematizaciju podataka o žrtvama i njihovu identifikaciju. Ali, i takav kakav jest, ovaj pokušaj je zasad jedini ozbiljan put u analizu genocida nad Romima, koji se dogodio na teritoriju NDH, tijekom Drugog svjetskog rata, iako ga Đurić (bez)razložno (!?) dovodi u sumnju.

O broju stradalih Roma u NDH postoje različite procjene i kreću se od 7000 do čak 100.000 žrtava. U memoaristici ustaške provenijencije nema nikakvih tekstova ni dokumenata koji bi pisali o genocidu nad Romima, jer oni za njih nisu bili nikakva politička a još manje nekakva značajnija društvena skupina, pa se činilo da tu sramnu stranicu povijesti NDH jednostavno treba ignorirati. Usprkos svim manjkavostima pri korištenju izvornog arhivskog materijala, ali i drugih izvora (publicistika, memoaristika, znanstveni radovi i sl.), Krizman je uspjela identificirati ukupno 5611 osoba ubijenih u Jasenovcu, a naznačila je i mogući skupni broj neidentificiranih žrtava (2959), što ukupno iznosi 8570 Roma koji su tragično skončali svoj život u tom logoru.

Prema demografskim podacima nemoguće je čak i približno procijeniti koliko je Roma 1941. živjelo na prostorima tadašnje Jugoslavije. Međutim, s obzirom na stopu nataliteta, može se pretpostaviti da je na ovim prostorima Roma bilo daleko više od 100.000.

“Čisti hrvatski životni prostor”

Ustaški je režim od samog svog početka težio stvaranju “čistog hrvatskog životnog prostora”, a taj cilj je mogao biti ostvaren samo uklanjanjem podjednako “nearijevaca” i političkih protivnika. Idejno-teorijske osnove za takvu politiku ustaše su razradile još u emigraciji, po uzoru na nacističku teoriju “o višim i nižim rasama”. Dakle, sve što su ustaše tijekom rata radile, bilo je unaprijed planirano, te je po etapama ekskomunikacije, koncentracije i eksterminacije (isključiti, skupiti, iskorijeniti) nalikovalo njemačkim planovima.

Iako su Romi već od travnja 1941. bili obuhvaćeni rasnim zakonima, protiv njih nisu primjenjivane represivne mjere, masovna uhićenja i odvođenja u logore sve do svibnja 1942. Do sveobuhvatnog i masovnog odvođenja Roma u Jasenovac dolazi nakon okružnice Ministarstva unutrašnjih poslova, prema kojoj je Ustaška nadzorna služba 19. svibnja 1942. izdala nalog svim župskim redarstvenim oblastima, slijedom kojeg “moraju biti pokupljeni svi Cigani na području svojih kotareva i zatim predani kotarskim oblastima”. Time zapravo započinje, a potom i ubrzo završava “konačno rješenje ciganskog pitanja u NDH”. Uhićenja Roma i njihova masovna deportacija odvijala se od 20. svibnja, pa sve do kraja srpnja 1942. Nakon što su bili deportirani u Jasenovac, bila im je oduzeta sva imovina, ali za razliku od zatočenika drugih nacionalnosti nisu po dolasku u logor bili upisivani u popise. Primjenjivala se tek gruba trijaža; nastojalo ih se obezvrijediti do kraja, pa su logorske vlasti samo računale broje teretnih vagona kojima su dopremljeni u logor. Takva površna evidencija zasigurno je velika prepreka u detaljnijem spoznavanju njihove tragedije i u identifikaciji žrtava romske populacije.

U prvo vrijeme, Romi su bili dopremani u tzv. ciganski logor u selu Uštice. Tijekom deportacija, ustaše su se poslužile varkama; uvjeravali su Rome da ih žele naseliti po napuštenim seoskim imanjima. Naravno, obećanja su bila lažna, a Romi su shvatili što im se sprema tek nakon što su bivali izloženi teškom fizičkom maltretiranju, a posebice nakon što su uslijedila ubijanja Roma u manjim grupama. Ustaše su ih uglavnom ubijale hladnim oružjem, a bili su zakopavani u masovne grobnice u okolici sela. Nakon što su se Romi uvjerili da se nalaze u životnoj opasnosti, pokušali su bježati, ali bezuspješno. Nakon toga, ustaše ih prebacuju skelom preko rijeke Save, u selo Gradinu, koje je zapravo postalo najveće jasenovačko stratište, u kojem su izvršavane masovne likvidacije, ne samo logoraša nego i brojnih grupa deportiraca, koji nikada nisu ni bili smješteni u logor, te nisu evidentirani ni na koji način. U drugoj polovici lipnja, likvidacija Roma poprimila je stravične razmjere, tako da od srpnja 1942. u Jasenovcu gotovo da i nije bilo Roma. Ono malo što ih je preživjelo, bilo je deportirano u njemačke konc logore.

Većina autora s područja bivše Jugoslavije, ali i oni iz inozemstva, procjenjivali su da je u Hrvatskoj bilo pobijeno između 20.000 i 30.000 Roma. V. Žerjavić i B. Kočović, na temelju svojih demografskih istraživanja, iznijeli su podatak o 15.000 stradalih, što je za oko 6000 više od procjena Krizman. Izvjesno je da nikada neće biti moguće precizno rekonstruirati mjesta i utvrditi broj pobijenih Roma. Ali sve raspoložive činjenice jasno ukazuju da se radilo o planskom i sustavno fizičkom istrebljenju cijelog jednog naroda. Romi su bili najniže rangirani na rasno-arijevskoj ljestvici, tako da čak nisu imali ni pravo na svoje ime, te su ubijani kao bezimeni. Stoga, zahvaljujući istraživačkom radu Krizman, konačno smo se našli u situaciji da javno progovorimo o njihovim stradanjima i patnjama, njihovim žrtvama i da im javno odamo pijetet. Barem to, ako ništa drugo!

Dok bi se Đurićevo prozivanje Tuđmanovih Bespuća još i moglo prihvatiti zbog cijelog niza kontroverznih stavova koje je i međunarodna znanstvena javnost kvalificirala kao, u najmanju ruku problematičnim; međutim, nezadovoljstvo radom Lengel-Krizman nije, niti može biti razumljivo, pa čak i ako se iščitava iz konteksta cjeline Đurićeva bavljenja romskom problematikom, odnosno genocida nad Romima. Jednostavno je nedopustivo odbaciti tuđe argumente, korektno temeljene na dokumentima i arhivskim istraživanjima, a pri tomu ne navesti niti jednu preciznu činjenicu kojom bi se iznesene teze o ovim pitanjima opovrgle ili barem dovele u pitanje. Ali, bez ogleda na iskazanu nedosljednost, cjelina Đurićeva rada ipak zaslužuje pohvalu, posebice ako se zna da je to jedan od pionirskih radova koji se bavi Romima i njihovom poviješću kao cjelinom.

Prava Roma

Kako pokazuju izvještaji UN-a, od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća, svaki šesti Rom Srednje i Istočne Europe gladuje, a samo jedan od tri Roma ima nekakvo mizerno zaposlenje. Odnosno 70 posto ih je nezaposleno, dok se tek 10 posto Roma bavi poslovima koji im omogućavaju održivo preživljavanje. Ali, čak i pod takvim neljudskim uvjetima života, Romi su dali europskoj i svjetskoj kulturi i umjetnosti (posebice glazbi), pa i politici, značajan doprinos.

Prema riječima Rajka Đurića, svijest o Romima počinje se polako mijenjati od kada oni imaju svoje intelektualce, odnosno od vremena kada počinju organizirano istupati pred međunarodnom svjetskom javnošću, tj. od Prvog svjetskog kongresa Roma, koji je bio održan u travnju 1971. u Londonu. Romi su, bez ogleda na nepostojanje vlastitih institucija, intelektualaca itd. ipak uspjeli sačuvati svoj jezik (osnova romskog jezika je sanskrt), prenoseći ga samo s koljena na koljeno, a danas, zahvaljujući sve većem broju obrazovanih Roma, postao je predmet izučavanja na katedrama u Parizu, Pragu, Trstu, Bukureštu itd. Uza to, Romi su uspjeli izboriti pred institucijama EU-a cijeli katalog prava; od prava na jezik, do prava nacionalnih manjina u političkoj, socijalnoj i ekonomskoj sferi. Proglašena je i Dekada Roma (2005. –2015.), koju financiraju Svjetska i Europska banka, kao i Institut otvoreno društvo. Središnjica za realizaciju tog projekta imenovana je pri spomenutom institutu u Budimpešti, a zasad je osigurano oko milijardu dolara za stipendiranje i školovanje romske djece, poduzetničkih poduhvata, kulturnih programa i sl. Međutim, možda najveći rezultat organiziranog djelovanja Roma, koje su glasno podržavali intelektualci poput Grassa, sadržan je u tomu da na koncu i oni budu priznati kao žrtve holokausta i da ostvare pravo na ratnu odštetu (program realizacije odštete započeo je 1999. za vrijeme kancelara Helmuta Kohla, ali se vrlo usporeno ostvaruje).

U već spomenutom intervjuu dnevniku Politika, Đurić ukazuje na bit kulturne i životne paradigme Roma i podvlači: “Okosnicu filozofije romskog života čine tri osnovne misli: budi odgovoran za sve što živi i spreman da pomogneš bespomoćnom biću; nipošto ne poriči život ni u čije ime i jedina stvar koja se dvostruko uvećava kada se deli jeste – sreća”. Dakle, u zaključku svog historiografskog djela o Romima, Đurić napominje kako su Romi uvijek bili žrtve, bez ogleda na to jesu li se u mijenama značajnih povijesnih događanja nalazili na strani pobjednika ili gubitnika jednostavno stoga što je upravo spomenuta kulturna paradigma (biti, a ne imati) bitno odudarala od dominantnih vrijednosti i društvenih i kulturoloških obrazaca, koje su nametale vladajuće državne, partijske ili crkvene institucije u Europi. Tek onda, ako i kada se Europa, pa i svijet, odluče na istinsko uključivanje Roma u život zajednice; ako i kada budu sposobne autentično rješavati tzv. romsko pitanje, osigurat će društvo kao uljuđenu zajednicu ravnopravnih naroda, o čemu se već stoljećima nadahnuto govori, ali je još samo isprazna floskula i pusti san.

Rajko Đurić, predsjednik Unije Roma Srbije, danas zastupnik u parlamentu Republike Srbije. Bivši predsjednik Svjetskog kongresa Roma, doktor sociologije, koji je godinama predavao na Slobodnom sveučilištu u Berlinu i na Inalcu u Parizu. Svojedobno urednik kulture u listu Politika i autor nekoliko knjiga o Romima: Seoba Roma, Cigani sveta, Zagonetka Roma i Gramatika romskog jezika