24.3.2005.

Iva Grgić  

Pravopis je konvencija

tema broja

Smatrate li recentne rasprave oko upotrebe jednog ili drugog pravopisa (Anić –  Silićevog ili Babić – Finka – Moguševog) ujedno i politički intoniranima, na relaciji lijevo – desno?

 –  Uopće ne. Možda nekome odgovara da se te rasprave politički oboje (a i ja bih sada rado, kao što čine mnogi, esejizirala na temu što danas znači “lijevo” a što “desno”). Ili da se emotivno oboje, kao što je učinila moja draga prijateljica Julijana Matanović u svojoj kolumni u Vjesniku, kad je rekla “neću ne ću”. Međutim, u konkretnom slučaju držim da je riječ prvenstveno o osobnim taštinama, a potom  i o zaradi na broju tiskanih primjeraka. Emocija ni ideologije na tom planu nemam – pravopis je konvencija, dogovor; o onome što je “iza njega” neka pišu jezikoslovci u svojim znanstvenim radovima, a ja ću ih sa zanimanjem čitati. A mi krenimo konačno dalje.

Kako po vašem mišljenju treba riješiti taj tzv. pravopisni rat?

 –  Operativno, nehajno, sa stilom, alla grande kao Talijani koji ne bilježe svoje otvorene i zatvorene samoglasnike, brzo kao Amerikanci koji sve prisvajaju (pa ih baš briga što im se jezik zove “engleski”, a ne “američki”). Nipošto suštinski kao Francuzi, koji se, očito, ne znaju nositi s vremenom, premda u jeziku, književnosti i kulturi uopće imaju slavnu prošlost. Ali slavna prošlost, dobar odgoj i istančan ukus nešto je što samorazumljivo nosite, nikako nešto čime vijorite kao zastavom. To u pravilu rade skorojevići.

Kojim se pravopisom vi osobno služite?

 –  Da li da po prvi put na ovo mnogo puta postavljano pitanje odgovorim iskreno i hoće li to loše utjecati na moje studentice? Naravno da kod kuće imam odgovarajuće priručnike. Pritom ipak pišem kako najbolje znam (kako da sada ukratko ispišemo sve slojeve izobrazbe?), a u trenucima panike konzultiram svoj ultimativni autoritet, osobu koja živi s hrvatskim jezikom: Nives Opačić.

matrate li recentne rasprave oko upotrebe jednog ili drugog pravopisa (Anić –  Silićevog ili Babić – Finka – Moguševog) ujedno i politički intoniranima, na relaciji lijevo – desno?

 –  Uopće ne. Možda nekome odgovara da se te rasprave politički oboje (a i ja bih sada rado, kao što čine mnogi, esejizirala na temu što danas znači “lijevo” a što “desno”). Ili da se emotivno oboje, kao što je učinila moja draga prijateljica Julijana Matanović u svojoj kolumni u Vjesniku, kad je rekla “neću ne ću”. Međutim, u konkretnom slučaju držim da je riječ prvenstveno o osobnim taštinama, a potom  i o zaradi na broju tiskanih primjeraka. Emocija ni ideologije na tom planu nemam – pravopis je konvencija, dogovor; o onome što je “iza njega” neka pišu jezikoslovci u svojim znanstvenim radovima, a ja ću ih sa zanimanjem čitati. A mi krenimo konačno dalje.

Kako po vašem mišljenju treba riješiti taj tzv. pravopisni rat?

 –  Operativno, nehajno, sa stilom, alla grande kao Talijani koji ne bilježe svoje otvorene i zatvorene samoglasnike, brzo kao Amerikanci koji sve prisvajaju (pa ih baš briga što im se jezik zove “engleski”, a ne “američki”). Nipošto suštinski kao Francuzi, koji se, očito, ne znaju nositi s vremenom, premda u jeziku, književnosti i kulturi uopće imaju slavnu prošlost. Ali slavna prošlost, dobar odgoj i istančan ukus nešto je što samorazumljivo nosite, nikako nešto čime vijorite kao zastavom. To u pravilu rade skorojevići.

Kojim se pravopisom vi osobno služite?

 –  Da li da po prvi put na ovo mnogo puta postavljano pitanje odgovorim iskreno i hoće li to loše utjecati na moje studentice? Naravno da kod kuće imam odgovarajuće priručnike. Pritom ipak pišem kako najbolje znam (kako da sada ukratko ispišemo sve slojeve izobrazbe?), a u trenucima panike konzultiram svoj ultimativni autoritet, osobu koja živi s hrvatskim jezikom: Nives Opačić.