Prvi sustavniji pregled domaćih prozaika rođenih nakon 1980. godine
Nakon podosta vremena napokon smo na jednom mjestu dočekali ukoričenje autora rođenih nakon 1980. godine. Andrea Milanko i Robert Perišić uredili su knjigu Bez vrata, bez kucanja s ciljem prezentiranja autora koji su tek debitirali knjigom proze ili se čeka njihov prozni prvijenac. Riječ antologija namjerno je u podnaslovu knjige izbjegnuta, što Andrea Milanko i napominje u pogovoru knjizi. Kako je već poznato, raznorazne antologije i zbornici zadnjih dvadesetak godina izrastaju poput čireva na mladoj koži hrvatske književnosti. Kome takve knjige služe i jesu li uspjele naglasiti nekakav kontinuitet ili pomak, u većini slučajeva ostaje nejasno.
Post-tranzicijska generacija Afirmacija romana kao tržišno najuspješnije književne forme najviše je zakinula pisce koji tek čekaju na objavljivanje svoje prve knjige. Ako retrospektivno pogledamo književnu produkciju zadnjih dvadesetak godina, primijetit ćemo kako je kod većine pisaca debitantska knjiga bila ili zbirka kratkih priča ili knjiga poezije. Nezainteresiranost izdavača za takvim oblicima književne produkcije opravdava se nezainteresiranošću tržišta (čitatelja) ili nedovoljno zanimljivim autorima. Osim par novčano izdašnih natječaja, za koje ne možemo reći da kontinuirano donose snažna autorska imena, i nekoliko natječaja koji prvonagrađenim autorima garantiraju objavljivanje knjige, debitanti imaju poprilično sužen put do ukoričavanja svojeg prvijenca. Stoga ne čudi da je u knjizi Bez vrata, bez kucanja većina zastupljenih autora regrutirana iz zbornika nagradnih natječaja, internetskih portala ili blogova, prelistavajući svezak možemo se uvjeriti da samo manji dio uvrštenih autora ima objavljenu knjigu, a većina njih još čeka debitantski naslov.
Ono što je konsenzualno nazvano “iskustvom tranzicije”, tj. poslijeratno vrijeme u hrvatskoj prozi, trebalo bi biti premošćeno upravo autorima rođenima 80-ih, zato ne čudi urednička odluka o godini rođenja kao granici uvrštavanja autora. Preraspodjela književne scene koju je napravio FAK krajem 90-ih i početkom nultih, na neki je način odredila prozno stvaralaštvo početka dvijetisućitih, a njegovi protagonisti postali su više ili manje cijenjeni romanopisci. Dakle, na generaciji autora uvrštenih u ovu knjigu ostao je nezahvalan zadatak “preparcelacije stvarnosti”, tj. pisanje nakon što je rat, kao jedna velika i književno plodonosna tema polako iščezla iz aktualnog književnog stvaralaštva i zasluženo postala dio kolektivne memorije. U godinama koje slijede sigurno će se trebati kritičnije postaviti prema prozi koja se bavila ratnim temama, da se uspije utvrditi što je od te proze zaista relevantno za našu književnost.
Tematski odmak Knjiga Bez vrata, bez kucanja sadrži 24 priče ili preciznije četiri ulomka iz romana i dvadeset kratkih priča. Mimetizam stvarnosnog registra i dalje je dominantna pripovjedačka strategija. Priče su to mahom ispričane u prvome licu, linearnom naracijom i s minimalnim brojem likova. Tematski okviri tih priča su određeni društveni fenomeni (npr. Sana Perić s pričom Na sinoćnjem plenumu), priča o spoznavanju homoseksualnosti (Goran Duhaček: Plivanje slobodnim stilom) ili svakodnevnica sakupljača boca (Franjo Janeš: Duh iz boce). Treba izdvojiti priču Mesožder Asje Bakić i Kreditni overdrive Zorana Janjanina koje ostvaruju dovitljivi pomak u pripovjedačkoj perspektivi. Tako priča Z. Janjanina prikazuje superjunaka čije misije spašavanja razaraju grad i tjeraju glavnog lika priče na kreditno zaduživanje. Iako naizgled banalan zaplet, priča je duhoviti odmak od stvarnosti i ne nedostaje joj kritike na aktualni fenomen kreditnog zaduživanja. Namjerno izdvajam te dvije priče jer ukazuju na odmak od fenomena prisutnog kod zatupljenih priča, fenomena koji nije nužno problematičan ali zaslužuje određenu pažnju. Dočitavajući nekoliko puta knjigu ne možemo osporiti kvalitetu priča, njihovu zanatsku izbrušenost, ali ne možemo se oteti dojmu kako većina autora igra na sigurno. Priče su duboko uronjene u socijalni kontekst, ispričane s velikom dozom realizma, što naravno ne mora biti nužno loše, ali možda bi ovakve knjige trebale otkrivati upravo autore koji su izvan trenutnog književnog horizonta.
Najveći problem neorealizma s kraja 90-ih i početka nultih bio je taj što ga je naizgled bilo lako kopirati i na to je upozorilo nekoliko književnih kritičara. Tako su se pod egidom stvarnosnih pisaca često uvaljivali autori koji su samo vješto zajahali val stvarnosnog pisma, iako nisu nužno zasluživali nikakvu čitateljsku pažnju. Jednako tako pojedine knjige autora, kao što su Aljoša Antunac (Poslije zabave) ili Rade Jarka (Crna svila), ostale su nepravedno zanemarene. Od generacije rođene poslije 1980., kod kojih balast rata (ratno razdoblje nekako je obilježilo formiranje onoga što nazivamo stvarnosna proza) nije dominantna silnica njihove stvarnosti, očekivao se odmak od generacijskih prethodnika. Taj odmak dijelom naslućujemo kod ovdje prezentiranih autora, ali samo u tematskom smislu. Makar i paušalno, za to su moguća barem dva objašnjenja. Prvi bi bio da su regrutirani pobjednici iz natječaja koji ustaljeno preferiraju određena prozna stilska obilježja i manipulativni prostor u takvoj situaciji je minimalan, a rezultati natječaja gotovo u pravilu predvidljivi.
Zaokret u književnom polju? Drugo, možda i logičnije objašnjenje, bilo bi da je ipak prerano očekivati da će se uskoro dogoditi zaokret u književnom polju, jer je trenutno izdavaštvo pretromo da bi moglo sukreirati pomake na književnoj sceni. Od šezdesetak domaćih proznih naslova, koliko ih se otprilike godišnje objavi, gotovo je nemoguće očekivati da će veći dio njih biti (tržišno) rizičan debitantski naslov.
Svakako ne treba osporavati generacijski značaj i potencijal koji nudi ova knjiga, autori su to koji pišu i pisat će, nadamo se, još dugo vremena. Uz već prije spomenute autore, trebalo bi izdvojiti i do sada neobjavljene autore V. Kovljanića, M. Leko i R. Aščić koji solidno pariraju iskusnijim kolegama.
Ako nam i nisu još u potpunosti jasne koordinate po kojima će se razvijati nova hrvatska proza, ova knjiga barem otvara generacijsku kartu koja će se još neko vrijeme docrtavati i prekrajati. Oni će pisati, na nama je da čitamo.