Previsoko postavljene ambicije

Trima ovosezonskim naslovima Balet je HNK, čini se, htio postići dva cilja. S jedne strane, htjelo se zadržati kontinuitet naglaska na klasičnom repertoaru i visokoj tehničkoj razini uspostavljenoj u doba ravnateljevanja Dinka Bogdanića. No, istovremeno se htjelo ostvariti i određeni odmak, kojim bi se pokazalo kao taj ansambl i nakon Bogdanića može raditi jednako kvalitetno, ali i drukčije. U tom smislu, angažiranje Dereka Deana kao koreografa Trnoružice bilo je pun pogodak, dok je Maestro, u koreografiji Ljiljane Gvozdenović, bio signal da HNK nije zatvoren niti prema, vrlo uvjetno rečeno, suvremenijem plesnom izrazu. No, s najnovijim postavljanjem Adamove Giselle ambicije su ipak bile malo previsoko postavljene. Naime, ako je namjera bila “pobijediti” Bogdanića na njegovu vlastitom terenu, a to je onaj ruske koreografske škole, onda se u namjeri jednostavno nije uspjelo.

Varijacije na istu temu

Usporedba s Bogdanićem neizbježno se nameće, s obzirom na to da je upravo on isti balet postavio na pozornicu HNK prije samo tri godine. K tome, i on je, kao i Iraida Lukašova ovom prilikom, kao polazište uzeo standardnu koreografiju Jeana Corallija i Julesa Perrota u redakciji Mariusa Petipaa. Dobili smo tako u osnovi manje-više istu predstavu, koja se od prethodne razlikuje prvenstveno u detaljima. No, ti detalji, svidjelo se to nekome ili ne, ipak govore više u prilog prijašnjoj nego novoj postavi. Scenografija Dinke Jeričević bila je tako varijacija na istu temu, dok se kostimi Karla Klemenčiča ipak ostali u sjeni onih Ike Škomrlj.

U koreografskom smislu bitnijih promjena nije bilo, izuzmemo li tehnički prilično drastično smanjivanje zahtjevnosti uloge Hilariona. Stoga i jedina bitna razina na kojoj je moguće uspoređivati postave Dinka Bogdanića i Iraide Lukašove jest ona plesačke spremnosti ansambla. Lukašova, na žalost, nije autoritativna osobnost poput Dereka Deana, a još manje autoritarna kao Bogdanić, i to se jednostavno moralo osjetiti. Nije u novoj Giselle, doduše, bilo ničeg tehnički slabog, ali je zato itekako nedostajalo osjećaja težnje plesačkoj perfekciji, pa je tako u ansambl prizorima nerijetko dolazilo i do poremećaja u međusobnoj koordinaciji plesača.

Iznevjerena očekivanja

Što se solista tiče, glavni adut bili su i ovaj put gosti – već provjereni Friedemann Vogel kao Albrecht, te Dinu Tamazlacaru u malom, ali zahtjevnom pas de deuxu seljana u prvom činu. Domaće je pak snage i opet branila uvijek pouzdana, ali i prilično prohladna Edina Pličanić u naslovnoj ulozi. Ipak, stječe se dojam da bi, ako već ne u tehničkom aspektu, onda svakako u interpretativnom možda bolje bilo da je Pličanić zamijenila ulogu s Mihaelom Devald kao Kraljicom vila. U krajnjoj liniji, obje su kadre otplesati i jednu i drugu ulogu, a po karakteru bi ipak svakoj više odgovaralo da se našla u ulozi one druge.

Da ne bude zabune, i ova je nova Giselle i dalje sasvim pristojna predstava, čemu je bitno pripomoglo i vrlo kvalitetno glazbeno vodstvo gostujućeg dirigenta Alekseja Baklana. No, od Baleta HNK naučili smo očekivati više od onoga što se u ovoj predstavi moglo vidjeti. Svaka čast Iraidi Lukašovoj, ali niti s Dinkom Bogdanićem niti s Derekom Deanom ona se ipak ne može mjeriti.