Žene koje žive drugačiju seksualnost, kako lezbijke tako i seksualne radnice, podvrgnute su patroniziranju i nerazumijevanju svojih eventualnih suborkinja
Roxanne Dunbar, karizmatična liderica radikalno feminističke grupe grupe Redstockings (bostonski ogranak, u kojem je djelovala, zvao se militantno revolucionarno "Ćelija 16") bila je otvoreno homofobna i nije se libila nazvati lezbijstvo "neprirodnim". Grace Atkinson, osnivačica utjecajnog njujorškog ogranka moćne sveameričke Nacionalne organizacije žena (NOW) objasnila je pak svoj negativan stav, to jest homofobiju, ustvrdivši da se "lezbijstvo ideološki temelji na premisama muške opresije: na dinamici seksualnog odnosa. Lezbijke, po definiciji uzimaju da su ljudska bića primarno seksualna. Ako je tako, iz toga onda proizlazi da su žene na neki način ipak inferiorne". Atkinson je naravno smatrala da žene nisu inferiorne, ali da lezbijke jesu.
Betty Friedan, ikona feminizma, autorica knjige Feminine Mistique, koju se smatra rodnim mjestom Drugog vala feminizma, na konferenciji ujedinjenja žena koju je organizirala NOW u New Yorku novembra 1969. godine, opisala je lezbijke kao "lavanda gnjavažu" (ironično aludirajući na boju lavande koja je pak postala univerzalni znak LGBT populacije). Bila je snažno protiv lezbijki u feminističkom pokretu, argumentirajući da one delegitimiraju ženski pokret dok je on "razuman, umjeren, heteroseksualan, onaj koji voli obitelj i ne želi je razoriti, koji voli muškarce a ne mrzi ih". Neprijateljstvo i prezir feministkinja prema lezbijkama, osobito radikalnih, bilo je ranih sedamdesetih otvoreno i temeljilo se, prije svega na konformizmu i zadržavanju u tradicionalnim okvirima ali i na uglavnom prikrivenoj no i vrlo otvorenoj homofobiji. U tom je smislu najveća, sveamerička organizacija NOW ignorirala brojne i teške slučajeve homofobije i diskriminaciju lezbijki u društvu, smatrajući da ih ionako treba odvojiti, to jest, izbaciti iz pokreta, temeljeći to na uvjerenju da, u stvari, lezbijke nisu žene. Onemogućujući lezbijkama da se pridruže pokretu, samim time definirale su ženu kao isključivo heteroseksualnu.
Sve se to, pa i mnogo više od navedenoga, odigravalo krajem 1960-tih i tijekom 1970-tih. Lezbijke su u međuvremenu postale integralni dio feminističkog pokreta i danas je sve to što se tada događalo ako ne povijest, pa onda svakako prošlost. Usprkos razumljivoj nelagodi, pa onda i otporu da se vlastitu prošlost, ma kako ona ponekad neugodna bila, uzima povijesno, upravo to treba činiti da bi se, kako znamenita sentencija govori, iz povijesti nešto i naučilo. I kako se greške ne bi ponavljale. No, sentencija je jedno, a realni svijet nešto drugo, pa se iz povijesti najčešće ipak slabo što nauči i greške se, dakako, ponavljaju.
Lezbijke devedesetih
Već se mnogo godina u svijetu feminističkog razmišljanja nešto razvijenijeg od onoga u našem okruženju vode brojne, ponekad i žestoke debate o prostituciji. U mnogim od tih sredina i sam termin prostitucija je zamijenjen terminom seksualne radnice (sex workers), a rezultat je to zalaganja i argumentiranja samih seksualnih radnica. No prije no što pokušamo prikazati neka ključna mjesta u diskusiji, pogledajmo zbog čega su se danas seksualne radnice, kao što su se decenijima prije njih lezbijke, okrenule feminizmu. Najjednostavnije rečeno, kredo feminizma jest zalaganje za svijet u kojem žene trebaju imati ista prava i istu moć kao muškarci. Lezbijke u sedamdesetima bile su društveno slabije, izložene i nezaštićene od homofobnog nasilja, kulturno stigmatizirane i psihološki i kulturno prezrene, neusporedivo više no što su to bile heteroseksualne žene, i logično je da su u navedenim zalaganjima feministkinja vidjele osnovu savezništva.
Seksualne radnice u, grubo rečeno, devedesetima i nadalje, unekoliko su "lezbijke devedesetih", s gotovo istim repertoarom animoziteta iz glavnog feminističkog toka. I jednima prije i drugima danas, zajedničko je: da ih se preziralo, stigmatiziralo, da su bile izložene nasilju, da ih se objektiviralo, to jest, govorilo se o njima ili u boljem slučaju u njihovo ime ali im nije dano da govore u svoje ime i iznose svoje razumijevanje, razloge i argumente za vlastitu poziciju. I na koncu, svodilo ih se na njihovu seksualnost, gubeći iz vida njihove pojedinačne osobnosti i ljudske totalitete. Tako se za lezbijke tvrdilo da one razumijevaju ljudska bića kao primarno seksualna bića, čemu je slijedilo "razumijevanje" lezbijstva isključivo kroz seksualiziranu percepciju, čime se jednostavno izgubilo iz vida da je biti lezbijka samo jedan aspekt ljudskosti te da se radi o mnogo više aspekata od seksualnog odnosa s drugom ženom. Kad je pak riječ o seksualnim radnicama, radi se o gotovo identičnom svođenju cijelog spektra ljudskih obilježja na jedno. U tom smislu ovdje valja citirati blogericu Molly, i samu seksualnu radnicu, koja kaže: "Ja prodajem uslugu, ne sebe samu. Nema ničega tako mizoginog kao što je sugestija ili čak tvrdnja da prodajem sebe, kad prodajem seks. Ja sam mnogo više od moje vagine i onoga što činim u krevetu, stoga očekujem od feministkinja da to razumiju."
Radikalne feministkinje, a one su se pokazale osobito netolerantne prema prostituciji, vide prostituciju povezanu isključivo s mračnim svijetom seksa, iskorištavanja i nasilja. Radikalnu feminističku perspektivu s obzirom na prostituciju Laurie Shrage sumira naizgled sasvim plauzibilno, tvrdeći da je "ženska prostitucija ... opresivna za žene ne stoga što neke od njih pate u očima društva, već stoga što organizirana praksa prostitucije potvrđuje i perpetuira vladajuće društvene stavove koji su opresivni za žene u mnogim domenama njihovih života."
Ovome se, međutim, mora prigovoriti suvišnu – ili pak nedovoljnu – apstraktnost, budući da se ovaj stav može, tek malo modificiran, aplicirati na bilo koju društveno podređenu grupu ljudi ili klasu. Recimo: "(otuđeni) rad je opresivan ne stoga što neki radnici/ce pate u očima društva, već stoga što organizirana praksa rada potvrđuje i perpetuira vladajuće društvene stavove koji su opresivni za radnike u mnogim domenama njihovih života."
Kathleen Barry u knjizi The Prostitution of Sexuality uglavnom opisuje svijet prostitucije kao nasilan i nezahvalan, prostituciju kao žaljenja vrijedno bavljenje koje degradira ne samo seksualne radnice već i cijeli ženski rod. Prigovori od autorica/autora koji se zalažu za drugačiji pristup seksualnom radu svode se ukratko na prigovor da Barry, analizirajući ih, objektivira seksualne radnice, dehumanizira ih te im oduzima svaku ljudsku osobnost. Tvrde da radikalne feministkinje time u moralnom pogledu reduciraju seksualne radnice na isti način kako to čine muškarci, to jest, da objektiviraju i reduciraju žene, za što ih (muškarce) sama i optužuje.
Seksualne radnice ulaze u svoj posao iz cijelog niza različitih razloga, i prije ikakvog suda treba te razloge sagledati, i to ne samo u svjetlu "objektivne" analize, koja u pravilu isključuje akterke, već je nužno uključiti i njih same, kako bi se dobilo (i) one činjenice, uvide i osobne stavove spram prostitucije koje "objektivni" istraživač ne poznaje. Također, za bilo koju analizu osobito je važno njihovo (samo)razumijevanje, to jest razumijevanje vlastite pozicije unutar posla kojim se bave unutar šireg društvenog konteksta. Dobro je što se od, grubo rečeno, sredine 1990-tih stvari u nekoliko mijenjaju, pa se osim rasprava o seksualnom radu počinju u javnosti oglašavati i same seksualne radnice, organizirati se i nametati se kao ravnopravne sugovornice.
O kojim ženama vi to govorite?
Za radikalne feministkinje, prostitucija je produžetak politike moći koja upravlja društvenim odnosom između muškaraca i žena. One podrazumijevaju inherentnu nemoralnost prostitucije, definirajući (po)grešnost njezinim koruptivnim utjecajem na dignitet svih žena. Kad feministkinje kažu da bi većina prostitutki napustila posao, samo kad bi mogla, to je vjerojatno istina. Osobito kad se ima u vidu niz razloga koji primoravaju ili “samo” navode žene na prostituciju, siromaštvo na prvom mjestu (često same žene uzimaju vlastito prostituiranje kao tek prelazno razdoblje dok ne nađu neki posao ili egzistencijalnu sigurnost), pomanjkanje ili izostanak bilo kakvog obrazovanja, nasilnu prinudu na prostituciju...; žene koje se ne mogu uklopiti u moralna pravila društva često postaju lak plijen društvenih predatora koji im nude “zaštitu” sa svim negativnim implikacijama (postaju njihovo vlasništvo/radnice, često još i preprodavane) i sl .
No što s onim ženama koje se ne može ugurati u te kategorije, ženama koje nisu iskusile niti siromaštvo, niti nasilje, koje su intelektualno razvijene i socijalno kompetentne? Što s obrazovanim, često i dobrostojećim ženama (česti su slučajevi u umjetničkom svijetu, koji na taj način testiraju granice društva), koje se niti približno ne uklapaju u sliku prostitucije na način kako se uvriježilo o njoj misliti? Klima se u svijetu, kad je u pitanju seksualni rad, ipak ponešto izmijenila u posljednjih nekoliko godina, pa su i feministkinje (jednim dijelom) počele revidirati svoje stavove. Tako se osim debata o prostituciji vode razgovori s akterkama na ravnopravnoj osnovi. Objavljuju brojni intervjui sa seksualnim radnicama, ne samo u alternativnim medijima već i u velikom broju mainstream glasila. Nedavno je jedan od posljednjih brojeva njemačkog časopisa Missy objavio cijeli temat u kojem glavnu riječ imaju seksualne radnice. Liad Hussein Kantorowicz, suosnivačica obrazovnog projekta Hydra e.V., projekta seksualnih radnica za seksualne radnice, u svojem prilogu postavlja problem ovako: “Seksualne radnice se u javnom diskursu prikazuje ili kao bespomoćne žrtve ili kao egzotična, preseksualizirana stvorenja koja žive na rubu društva i povezuje ih se s ilegalnim aktivnostima. Oboje, kako slika ‘žrtve’ tako i ‘kriminalke’, stereotipne su i površne.” Marleen, seksualna radnica iz Berlina, pogađa bit moralizirajućeg stava radikalnih feministkinja, kazavši: “Kad se kaže da seks ne bi trebao biti na prodaju jer se time profanira, onda se u stvari seks postavlja na jednu višu vrijednosnu razinu gdje ga se mistificira i propisuju mu se stroge norme, kako bi se time osobitu pažnju društva moglo ponovo posvetiti upravo seksu!” Jednako tako ruši i druge tabue, pa na pitanje, da li se zalaže za prostituciju kao jedno normalno zanimanje, odgovara: “Pojam ‘normalan’ smatram problematičnim. Kažemo li ‘zanimanje kao i svako drugo’ previđamo da su sva zanimanja različita; neće sve raditi kao peračice leševa ili kao odvjetnice.”
I doista, mnogo problema izvire iz nerazumijevanja etičkih koncepata kao što su moral, degradacija, vrlina i sličnih. Spomenuto pranje leševa ili pranje starijih, inkontinentnih osoba, napokon zanimanje čistača ulica i slično, sigurno ne spada u privlačne i poželjne poslove, a k tome su još ponajvećma prezrena kao zanimanja. Lako je pretpostaviti da velik broj ljudi smatra takve poslove degradirajućima. Što, međutim, ako se čistačica ulica, peračica leševa, seksualna radnica ne osjećaju degradiranima? Neće im mnogo pomoći jer je na djelu društvena stigma koja će ih, neke manje, neke više, praktički segregirati pa će tako i dalje ostajati samo u sebi sličnom društvenom okruženju, u stvari getu, s vrlo slabim šansama da se ih njega izađe. Pa ipak, postoji razlika u stupnju stigmatizacije. Razlika u daleko većoj stigmatizaciji seksualnog rada naspram bilo kojeg drugog rada ima za osnovu činjenicu da se za novac razmjenjuje seks. Kopanje po otpacima i smeću koje ljudi proizvode, pranje leševa i inkontinentnih ljudi i brojne slične zamislive i zasigurno nikome ugodne i poželjne poslove smatra se očigledno ipak društveno prihvatljivijima. Teško je zamisliti ijedan drugi razlog za takav stav osim moralnog.
Darby Hickey, seksualni/a radnik/ca, transrodni/a aktivist/ica za ljudska prava, u intervjuu za RH Reality check: Reproductive and Sexual Health and Justice (31. listopada 2013.) kaže: “Neke radikalne feministkinje tvrde da je prostitucija inherentno štetna i eksploatirajuća, bez obzira na okolnosti u kojima žene ulaze u seksualnu trgovinu. Equality Now, radikalna feministička organizacija čiji je fokus na ‘okončanju nasilja i diskriminacije žena i djevojaka diljem svijeta, upravo vodi kampanju protiv preporuke Ujedinjenih naroda da se dekriminalizira seksualni rad. Istovremeno, druga strana, intersekcionalne feministkinje naglašavaju važnost djelovanja i dubljeg razumijevanja kako se u prostituciji prožimaju klasni, rasni i rodni identitet i otvoreno se zalažu za prava seksualnih radnica. Ovaj je razgovor vrlo važan, mada i nadalje previše ignorira glasove i perspektive zbiljskih seksualnih radnica.” Manje uvijeno intervenirala je i demantirala navode iz knjige Alice Schwarzer Prostitucija – jedan njemački skandal Milena, seksualna radnica; učinila je to upravo na predstavljanju knjige u Berlinu, studenoga 2013., ravno u lice autorice. Uzela je mikrofon i rekla: “Bugarka sam i radim već 17 godina kao prostitutka u Njemačkoj – o kojim vi to ženama govorite? U sve to vrijeme upoznala sam svega dvije bugarske prostitutke koje su bile u opasnosti. Bijesna sam! Nisam zloupotrebljavana niti zlostavljana i ne trebam nikoga tko bi odlučivao za mene – osobito ne ovu ženu!”
Svakako, problem je ovdje i nije mali, osobito u Hrvatskoj, jednako kao i u cijeloj regiji, gdje debata nije niti otvorena, gdje se ne traže argumenti i ne objašnjavaju stavovi, tek se poneki rijetki glasovi pozicioniraju na pojednostavljenoj razini “za” ili “protiv”. O samim seksualnim radnicama da i ne govorimo, njih u svemu tome ne samo da nema, već kao da ih nitko niti ne želi kao sugovornice, tek možda kao žrtve, na što, čak ako bi one same to učinile, feministkinje ne bi smjele pristati.