Bojan Krištofić  

Prostori nisu opne

Sve do početka studenog u prizemlju Galerije Klovićevi dvori na zagrebačkom Gornjem gradu vladat će sasvim osobita atmosfera, koja se proširila u atrij zgrade, ali i sve do obližnjeg izložbenog prostora Gradec, koji Klovićevi dvori većinom koriste kao skladište. Riječ je o izložbi Arhivi, preraspodjele i premjeravanja, posvećenoj aktualnoj austrijskoj fotografiji, odnosno onim austrijskim umjetnicima koji u svom multimedijalnom i interdisciplinarnom radu fotografiji prilaze iz konceptualnog ugla, zanemarujući uobičajenu metodologiju fotografskog rada. Izložba je realizirana zahvaljujući intenzivnoj suradnji između časopisa i udruženja Camera Austria, središnjeg subjekta lokalne fotografske scene te Hrvatskog fotosaveza pri Hrvatskoj zajednici tehničke kulture, kao i Instituta za povijest umjetnosti. Koprodukciju izložbe potpisuju Austrijski kulturni forum u Zagrebu, Galerija Klovićevi dvori, gdje je izložba smještena ljubaznošću ravnateljice Marine Viculin te Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku gdje izložba putuje nakon što bude okončana u Zagrebu. Kustosi izložbe su Reinhard Braun iz Camere Austrie i povjesničarka umjetnosti, kritičarka i spisateljica Sandra Križić Roban, inače i autorica iznimne knjige Na drugi pogled – pozicije suvremene hrvatske fotografije, objavljene 2010., koja do danas najbolje predstavlja uvid u njezin specifični teorijski pristup fotografiji. Taj se pristup, dakako, ogleda i u koncepciji aktualne izložbe. Poimence, na izložbi su zastupljeni umjetnici Sabine Bitter i Helmut Weber, Heidrun Holzfeind, Michael Hopfner, Kruger i Pardeller, Tatiana Lecomte, Christian Mayer, Karina Nimmerfall, Nicole Six i Paul Petritsch, Michael Strasser i Anita Wiek. Zamolili smo Sandru Križić Roban da nam ukratko predstavi projekt i vratili se s vrlo zanimljivim odgovorima.

Nove točke značenja

Kako je došlo do suradnje između Camere Austrije, Klovićevih dvora i vas kao kustosice ove neobične fotografske izložbe, uz kolegu Reinharda Brauna?

Izložba je dio projekta koji je prije dvadeset godina pokrenuo Predrag Bosnar iz Hrvatskog fotosaveza. Radi se o godišnjim izložbama fotografije, pri čemu se izmjenjuju nacionalne i međunarodne koncepcije. Davno sam započela suradnju s Bosnarom i realizirala nekoliko projekata, od kojih mi je osobito važna Nulta točka značenja – istraživanje konceptualne i eksperimentalne fotografije u Hrvatskoj, a koja je bila prikazana u Zagrebu 2011. i zatim 2013. u Cameri Austriji u Grazu. Na temelju toga ravnatelj Austrijskog kulturnog foruma, gospodin Lack, zapitao me da nešto slično napravim s austrijskom fotografijom u Zagrebu. Prihvatila sam uz uvjet da to bude u suradnji s Camerom Austrijom. Izložbu smo zatim ponudili Klovićevim dvorima, uglednoj galerijskoj instituciji gdje smo konačno dobili garanciju da će trajati dovoljno dugo. Ne smatram prikladnim da se na projektu radi godinu dana i više, a njegov finale završi s tri i pol tjedna izložbe, koliko smo prosječno vremena dobivali u Umjetničkom paviljonu, i drago mi je da ćemo u ovom malo dulje ‘’guštati’’.

Koji su bili kriteriji izbora umjetnika i njihovih radova i jesu li oni na neki način sudjelovali u koncepciji izložbe?

Rekla bih da je temeljni kriterij znanje. Dakako da Reinhard Braun situaciju na ‘’svom’’ području poznaje mnogo bolje od mene, no s druge strane proteklih sam desetak godina pozorno pratila događanja na području fotografije. Camera Austria nam je blizu, a radi se o izvrsnoj galeriji i časopisu koji od 1980. promovira suvremene tendencije, istraživanja, teoriju i kritiku fotografije. I u sklopu njihovih programa moguće je odlično se informirati. Obišli smo niz atelijera umjetnika čije sam pojedine radove vidjela u sklopu drugih projekata, dok sam dvoje umjetnika upoznala prvi put. Kad smo odlučili koje autore želimo pokazati, unutar njihovih opusa nastojali smo pronaći radove koje je moguće izdvojiti u jedan labav izložbeni kontekst. Sabine Bitter i Helmut Weber boravili su u Zagrebu koji poznaju zahvaljujući svojim prijašnjim angažmanima, kako bi u izložbenom prostoru odlučili što je najbolje pokazati. Michael Strasser s druge strane svojim je nenametljivim inzistiranjem na kraju uspio otvoriti vrata Gradeca, mjesta u kojem je mogao ostvariti svoju prostornu instalaciju koja uključuje i fotografiju.

Izložba je relativno čvrsto koncipirana, a kod umjetnika se primjećuje više linija mišljenja – jedni putem fotografije proučavaju kolektivnu memoriju, mehanizme prisjećanja, fenomene osvješćivanja i zaboravljanja, dok se drugi na također analitički način bave pejzažom, nerijetko šireći fotografiju u multimedijalnu instalaciju. Kako su te specifičnosti proizašle iz austrijske fotografske scene i kako se odnose prema međunarodnim gibanjima u fotografiji?

Nespretno je davati generalne ocjene prema nacionalnom ključu, jer on zapravo nije relevantan. Važno je napomenuti kako je austrijska scena otvorena, kako na njoj ravnopravno sudjeluju umjetnici i iz drugih sredina koji za svoje projekte dobivaju potporu, jer ocjenjuje se kvaliteta projekta čijom realizacijom svi dobivaju. Ovo ističem stoga što sam nedavno imala prilike pročitati komentar kako se s hrvatskim sredstvima ne treba više financirati jedan orkestar, jer u njemu svira previše stranaca. Austrija za razliku od toga ulaže znatna sredstva u produkciju radova, knjiga i kataloga, pomaže umjetnicima – pa i ‘’strancima’’ – da barem dio školovanja provedu u nekoj drugoj sredini, i brine da mogu izlagati u doista relevantnim izložbenim prostorima. Osim toga, Austrija ima tržište, ima privatne galerije i nekoliko važnih institucija posvećenih fotografiji. Bez dugogodišnjeg ulaganja nema scene, a na njoj fotografija je posljednjih desetak godina jednako važan dio kao i bilo koji drugi medij. Integracija fotografije u svim njezinim različitim oblicima u umjetnost karakteristika je međunarodnih gibanja.

Ne samo gornji, nego i Grad

Na izložbi susrećemo čak dvije ‘’site-specific’’ instalacije s korijenima u fotografiji, od kojih je jedna postavljena u nekadašnjem izložbenom prostoru Gradec i mogla bi se promatrati i kao izdvojena, samostalna izložba. Kako su umjetnici reagirali na gornjogradske prostore Klovićevih dvora i što ih je u njihovoj arhitekturi, povijesti i atmosferi posebno zaintrigiralo?

Izmještanje šezdesetosmaške situacije u atrij Klovićevih dvora i način kako dijelovi instalacije Sabine Bitter i Helmuta Webera egzistiraju u specifičnom okruženju, stavlja nas u poziciju razmatranja odnosa koji nastaju u javnom prostoru i njegova značenja. Pomična konstrukcija koju je projektirala Ana Dana Beroš vizualno je dojmljiva; ona je prostorna prepreka istodobno iskoristiva za sjedenje, mijenja vizure i aktivno se odnosi prema povijesnoj strukturi. Michael Strasser je Gradec temeljito istražio, zanimala ga je povijest, od odluke o izgradnji ove rijetke, posve devastirane gornjogradske interpolacije koja je potencijalno iskoristiva za mnoga događanja, do današnjeg ‘’izgorenog’’ stanja. Sviđa mi se da su nas umjetnici potaknuli na preispitivanje onog što imamo, prostora koji ‘’su nam dani’’, da smo na kraju uspjeli u realizaciji i da će možda jednom netko drugi te iste prostore doživjeti i uklopiti u svoje buduće radove. Jer prostori nisu opne, ne možemo ih percipirati kao prazne kutije u koje nešto stavimo, zatim to izvadimo i odemo svojim putem. Ako sam dobro shvatila Marinu Viculin, njihova je namjera da se Gradec aktivira, a sad su ‘’dobili’’ i zaštićen ulaz koji čuva posjetitelje od staklenih fasadnih ploča. Drvene stepenice već su iskorištene za grafite, a na njima su se prošlog vikenda fotografirali budući mladenci. Stalno govorimo kako je Gornji grad ‘’mrtav’’, pa recimo da smo ga barem privremeno uspjeli u jednom segmentu oživjeti i iskreno se nadam da taj ugao više neće biti prepušten propadanju i zaboravu.

Možete li nam reći nešto o časopisu Camera Austria, segment čijeg je arhiva također jedan od eksponata? Kako se s godinama mijenjala uloga tog časopisa na austrijskoj fotografskoj sceni?

Camera Austrija osnovana je 1980. i od početka promovira poseban odnos prema mediju i autorima. Mnogo toga zadržali su do danas, na primjer strukturu časopisa u kojem objavljuju nekoliko velikih priloga o umjetnicima, dok je ostatak časopisa namijenjen teoriji, kritici i promociji mlađih autora ili manjih serija. Njihov je interes negdje u ‘’procijepu’’ između medija i politike, oni promoviraju društveno angažirani pristup, ali ne zanemaruju estetski. Izuzetno su precizni, posvećeni poslu koji rade, surađuju s autorima tekstova, neprekidno istražuju i zanimaju se ne samo za najrecentniju praksu nego i za događanja koji su joj prethodila. Društvena relevantnost jedan je od ključnih pojmova, i ne zanima ih ‘’samo’’ slika ako iza nje ne postoji stabilna ideja.

Hoće li se suradnja između hrvatskih umjetnika i kustosa i Camere Austrie nastaviti i kako? Kakvi su budući planovi, pripremate li već neke nove projekte i kakva je budućnost ove izložbe?

Izložba će u nešto promijenjenom obliku, na žalost bez prostornih instalacija, u studenom biti prikazana u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. Izložbu prati sjajan katalog koji je dizajnirala Rafaela Dražić, koji će joj omogućiti daljnje trajanje. S Camerom Austrijom surađujem od 2004.; objavila sam više tekstova o našim i stranim umjetnicima, kao i niz kritika. Ovo je treći izložbeni projekt na kojem radim s njima, i s užitkom neprekidno učim. A o budućim projektima koje planiramo razgovarat ćemo kad za to dođe vrijeme.