Vjeran Vukašinović  

Provokacija društvenog konformizma

Jastog (The Lobster), r. Jorgos Lantimos, 2015.

U "savršenom" svijetu filma Jastog vlada zakon koji zabranjuje – samce. Režim pri tome nije toliko nasilan kao oni iz sličnih totalitarističkih vizija poput Orwellove ili Huxleyjeve, jer ovdje je riječ o redatelju Yorgosu Lanthimosu i scenaristu Efthimisu Filippouu, autorima niza filmova "čudnog vala" koji su, kao glavni nositelji te etikete, ponovo dali oduška mašti te stvorili svijet koji ne trpi luzere. Razlika je uglavnom u tome što se kod okrutnijih vizija totalitarizma često radilo o prijetećoj paraboli i subverzivnoj prodici na postojeće političko stanje, dok "mekši" čudnovati svijet Jastoga ostavlja dojam bajkovitog estetskog ostvarenja koji svojim morbidnim smislom za humor ostavlja distancu između gledatelja i ne toliko izvjesnog režima. 

Vesela inverzija basne Svijet Jastoga običnom se promatraču ne čini toliko neugodan, jer i onaj najgori ološ ovakvog društva, neizlječivi samac, dobije šansu za ljubavnu avanturu u rehabilitacijskom čvenk hotelu. Stimulativni i korekcijski program hotela provodi uhodano osoblje s ciljem da se njegovi gosti za vrijeme svog boravka opuste i odvaže na ples u dvoje. Ukoliko gost u roku od 45 dana ipak ne pronađe svoju srodnu dušu, hotelsko ga osoblje pretvori u životinju po njegovom izboru i pusti ga da luta šumom. Za razliku od Ionescovog Nosoroga u kojemu se svi stanovnici pretvaraju u naslovnu životinju, ovdje se čini da je slobode izbora mnogo više, no unatoč njoj gosti hotela najčešće nekreativno izabiru biti pretvoreni u čovjekovog najboljeg prijatelja, psa. Grčki autorski dvojac izveo je veselu inverziju basne pridavši ljudima životinjske osobine, što dokonom filmofilu otvara široko polje za interpretaciju likova kroz ključ filmskog bestijarija. Evo sheme: lisica je mudra i lukava, lav je tiranin, zec je naivan, mrav je marljiv, pas je podložan, jastog je dugovječan itd. (ako pretpostavimo da je životinjska osobina lika Kratkovidne, koju utjelovljuje Rachel Weisz, lukavost lisice, jer je opsesivna oko kuharskih receptura za pripremu zečeva, tada odnos nje i junaka filma Davida, jastoga, koji je također kulinarski specijalitet, dobiva jedan vrlo zanimljiv predatorski ugođaj). 

Protagonist David (Colin Farrell) bira, dakle, vrlo originalno, da ga u slučaju ljubavnog neuspjeha pretvore u jastoga, dugovječnu i reproduktivno iznimnu životinju, pa se odatle prepoznaje karakter junaka, naslov filma i nekoliko smiješnih razloga koji ljudi izgovore odgovarajući na pitanje koja bi životinja željeli biti. Neobavezno maštajući o reinkarnacijskim mogućnostima, nitko nikada ne pomisli biti pretvoren u gladnog i bijesnog psa, papigu s govornom manom, pregaženog ježa ili na tanjuru posluženog jastoga. No gosti tog posebnog hotela dobro će promisliti o svim mogućnostima njihovih životinjskih sudbina i pokazati da, bez obzira koliko napora morali uložiti da im se pobudi volja za plesom, nagon za preživljavanje malo kome nedostaje. U svakom slučaju, čak i ako si beznadni emotivni tulac, za preživljavanje imaš na raspolaganju barem dvije mogućnosti – hiniti ljubav naivnom gostu odnosno gošći hotela ili se prepustiti evolucijskoj regresiji i sreću pronaći u lajanju, kopanju, zakopavanju kosti i trčkaranju šumskim obroncima. U oba slučaja, u hotelu, turistički osvježenoj verziji zloglasnih koncentracijskih kampova, ljudskosti je sve manje kako se bliži vrijeme transformacije. 

Trauma samaca Točno je da slobode u svim zamislivim svjetovima uvijek nedostaje, no unatoč tome što Jastog tematizira totalitarističke režime i revolucije koje jedu, ili u slučaju ovog filma, osljepljuje svoju djecu, riječ je prije svega o fantastičnoj satiri ljudskosti i svojevrsnom reductio ad absurdum društvenih konvencija. Uobičajena društvena pravila ponašanja i ljestvice društvenih vrijednosti koje su u stvarnosti svedene tek na stvaranje društvenog pritiska razvrstavajući pritom čovjeka na uspjelog – reproduktivno sposobnog, i propalog – dokonog samca, u filmu Jastog dovedeni su do svojih krajnosti institucionalizacijom tog sustava vrijednosti i njegovim provođenjem pod pritiskom represivnog zakonodavnog i izvršnog organa. Za tu traumu samaca odgovoran je pored reproduktivnog nagona i Aristotel, graditelj zapadne civilizacijske filozofske kolijevke, opisavši čovjeka kao društveno biće koje svoju punu realizacije može ostvariti jedino u polisu – zajednici građana, dok je onome koji dane provodi samački mjesto u šumi među životinjama ili u brdima među bogovima. 

Filmski protagonist David otkriva da se podložnost sistemu u slučaju nužde može i glumački odigrati, pa ga nagon za preživljavanje navodi da se simulirajući duševno mrtvilo upari s gošćom hotela komplementarne monstruozne bezosjećajnosti. No u izvrsnoj glumačkoj bešćutnosti ipak biva razotkriven, pa ta crno-humorna ljubavna epizoda završi krvavom hotelskom razmiricom i prisili junaka na bijeg u šumu, na skrivanje s četom samaca alternativne ideologije. Kontraška revolucionarna skupina ironizirana je u svom sljepilu, nudeći tek besmisleno doslovnu političku opoziciju pa junaku dozvoljava masturbirati, ali strogo zabranjuje i fizički kažnjava sparivanje. 

Univerzalna i bezvremena filmska estetika Dva arhetipski prikazana režima u Jastogu aristotelovski se oštro odvajaju na onaj vladajući – reproduktivno funkcionalnog čovjeka smještenog u polisu, i onaj divljeg kontraškog čovjeka smještenog u "nepokorenu" šumu. U središtu filma i krutosti svih postojećih i izmišljenih sistema uvijek je neukalupljeni čovjek, onaj društvenom diktatu vječno problematični – neprilagođeni pojedinac. Odatle je dramaturška struktura filma Jastog identična dramaturgiji glasovitog filma istog "čudnog" dvojca, Očnjak (2009.), u kojem protagonist uz sav "junački" maksimum prilagodbi "dobronamjernoj" matrici (u Očnjaku je to obitelj), ne uspijeva obuzdati svoju originalnu – oblikovanju nesklonu – osobnost, što ga u finalu filma jednosmjerno transformira u tragičnog junaka. Ogriješivši se nekoliko puta o tabu šumske zajednice, junak Jastoga završava spektakularno – u pozi visokog stila grčkih tragičara – pred samosljepljivanjem – simboličkim činom autokastracije različitosti. Doduše, kraj filma je otvoren pa nije jasno je li junak doista oslijepio sam sebe, ali ako jest, odgovor na pitanje je li riječ o herojski uzvišenom činu ljubavi ili životinjskom činu adaptacije okolini, ostavit ću u ovom tekstom otvorenim i na zabavu gledatelju.

Alegorijska slika filma Jastog, zahvaljujući preciznim i uvjerljivim režijskim postupcima i iznimnoj glumi, uspješno je izbjegla upasti u moralizatorsku stupicu ili propovijedati o bilo kojem režimu. Mnogi će reći da je i Jastog poput Očnjaka provokacija društvenog konformizma, no ovaj je film otišao puno dalje ili dublje u razumijevanju ljudskih slabosti i ideala, stvorivši univerzalnu i bezvremenu filmsku estetiku, morbidno se keseći prije svega samom sebi i svojoj apsurdnoj fikciji u romantičnom plesu s dugovječnim mitskim junakom – čovjekom jastogom.

Tekst emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija.