Koje su vrline i okolnosti omogućile da Zoran Milanović postane predsjednik SDP-a i premijer?
Kada je premijerova žena Sanja Milanović nedavno predložila građanima da režu kruh na tanje šnite, nije bilo potrebe za brigom. Njena izjava jest iritantno neosjetljiva i neinteligentna, štetna je za imidž njenog muža, ali na kraju krajeva, to je izjava premijerove žene - marginalne osobe u državnoj politici. Isto kao što ne očekujemo da Zoran Milanović zna baratati skalpelom jer je njegova žena liječnica, nema potrebe ni očekivati da ona daje suvisle političke komentare.
Međutim, kada je Zoran Milanović u Saboru popratio tu izjavu svojom tezom da “ljudi u Hrvatskoj ne gladuju, nego jedu lošu hranu”, trebali smo se istinski zapitati što taj čovjek radi na ovoj poziciji. Premijerski posao je stresan, čovjek može uslijed pritiska izvaliti kojekakve nebuloze, ali Milanovićeva višegodišnja dosljednost u plasiranju socijalno neosjetljivih, neutemeljenih, netaktičnih, politički štetnih izjava upućuje na njegov potpuni manjak kompetencije, upućenosti, socijalne brige i političke lukavosti. Dok nam Bandićeva proračunatost i korumpirana povezanost s političkim i ekonomskim moćnicima mogu objasniti uspon (i pad) ovog makijavelističkog političara, Milanovićev slučaj teže je shvatiti. Kako je taj čovjek uspio postati predsjednik SDP-a i hrvatski premijer?
Najlakše bi bilo zaključiti da su sami birači demokratski odabrali takvog premijera i predbaciti im da su si sami krivi. Međutim, glasanje nije utemeljeno na informiranom odabiru između ravnopravnih kandidata. Konkretno, Milanović je postao premijer jer je bio kandidat SDP-a. Unatoč tome što su birači nezadovoljni najjačim strankama, većina drugih stranki naprosto nema dovoljnu marketinšku moć, a ni birači nisu dovoljno organizirani (niti mogu biti) da bi sustavnim glasanjem na izborima pogurali neku istinski drugačiju opciju. Stoga razočarani birači ili ne odlaze na biralište ili glasaju za opciju koja se čini kao “manje zlo”, tj. za HDZ ili za SDP. Čak i naizgled nova opcija poput ORaH-a svoju popularnost temelji koliko na odmaku od SDP-a i HDZ-a, toliko i na simboličkom kapitalu predsjednice stranke koji je dotična stekla dok je bila članica SDP-a.
Ukratko, jednom kad se osoba nađe na višoj poziciji u SDP-u ili HDZ-u, na konju je. Birači tako nisu birali Milanovića, nisu čak birali ni SDP, nego su glasali protiv HDZ-a. Stoga pitanje nije zašto su birači zaokružili Milanovića za premijera, nego zašto su ga zaokružili njegovi kolege za predsjednika stranke.
Gubitnik i dobitnik Da bi došli do odabira Milanovića za predsjednika SDP-a, trebamo se ipak vratiti u nešto raniju prošlost, za što će nam poslužiti Bajrušijeva knjiga “Zoran Milanović – Politička biografija” (Jesenski i Turk, 2011.) Premda je teško vjerovati u nepristranost i pouzdanost autora, knjiga je korisna kao izvor osnovnih biografskih podataka.
Milanović je rođen 1966. u Zagrebu, nakon osnovne škole završio je Centar za upravu i pravosuđe (uglednu srednju školu smještenu u Gundulićevoj i u sadašnjem Mimari), potom je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Počeo je karijeru u diplomaciji i 1996. postao savjetnik u hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u u Bruxellesu. Nakon tri godine u Belgiji, odlučuje se vratiti u Hrvatsku i baviti se politikom. U Zagreb dolazi u prosincu 1999. i učlanjuje se u SDP.
Već šturi podaci nam otkrivaju važne stvari. Prije ulaska u stranku Milanović se nije bavio političkim aktivizmom ili društvenim angažmanom, što u kombinaciji s njegovim izjavama i liberalnim stavovima dodatno pojačava sumnju da je upućen u socijalne probleme većine stanovništva. Stranka poput SDP-a rado je prihvatila pravnika koji ima iskustvo s europskim pravom i diplomacijom. Naposljetku, činjenica da je odlučio napustiti Bruxelles i započeti političku karijeru u Hrvatskoj, i to uoči HDZ-ovog silaska s vlasti, pokazuje njegovu političku ambiciju (a ne tek želju za bogaćenjem) i osjećaj za trenutak.
Već 2000. postao je nacionalni koordinator za NATO, a 2002. ministar vanjskih poslova Tonino Picula uzeo ga je za pomoćnika. Ipak, Milanović se nekoliko godina nalazio unutar istog područja i na relativno niskoj razini stranačke hijerarhije. Prvi ključni događaj za njegov kasniji uspjeh bio je poraz SDP-a na izborima 2003. Riječima samog Milanovića, “da je SDP ostao na vlasti, vjerojatno ne bi došlo do tektonskih promjena u kadrovskoj strukturi, a ja bih završio kao veleposlanik, i definitivno izgubio šansu baviti se politikom.“ (Bajruši: 39) Tadašnji predsjednik stranke Ivica Račan zbog poraza je dobio snažnu opoziciju unutar stranke u liku Željke Antunović. Vjerojatno da bi oslabio opoziciju i pridobio lojalan kadar, Račan je odlučio pogurati mlađe članove stranke na više pozicije. Mladog, ambicioznog i poslušnog kolegu uzeo je za savjetnika početkom 2004., a u travnju iste godine Milanović je postao član Izvršnog odbora SDP-a. Račanovo pokroviteljstvo omogućilo mu je relativno visoku poziciju u stranci (ne previsoku!), ali i loše odnose s Račanovim unutarstranačkim protivnicima. Pod Račanom je mogao očekivati polagano napredovanje, a pod vodstvom Željke Antunović ili Milana Bandić stagnaciju ili nazadovanje.
Zavodljivost novog lica Drugi ključni događaj za Milanovićev uspjeh je nesretna bolest tadašnjeg predsjednika SDP-a. Račan je krajem siječnja 2007. objavio da ima rak, a preminuo je već u travnju. Do kraja života nije preporučio nasljednika, a u posljednjem pismu javnosti poručio je kolegama da “novu snagu pronađu na izbornoj konvenciji”. Očito nije imao povjerenje ni u jednog kolegu – ni u starije oponente, ni u mlade sile.
Izbor Račanovog nasljednika odvio se nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora i popis kandidata doista nije ulijevao povjerenje u pobjedu SDP-a. Milanovićevi konkurenti bili su Željka Antunović (tada iznimno nepopularna u javnosti), Milan Bandić (nepopularan unutar stranke) i Tonino Picula.
Račanov sin Ivan podržao je Milanovića, iz dva razloga koja je rekao Bajrušiju: prvo, jer javnost traži svježe novo lice na političkoj sceni. Drugo, jer novi predsjednik ionako nije imao dovoljno vremena za preustroj stranke i kvalitetnu predizbornu kampanju, pa je izborni poraz bio skoro izvjestan. U tom smislu, bolje je odmah 2007. započeti smjenu generacija (i poraz pripisati neiskustvu predsjednika), nego raditi velike promjene tek 2008. nakon poraza (pri čemu bi poraz označio neadekvatnost iskusnih SDP-ovaca).
Tako se Milanović našao kao kandidat za vrh SDP-a prvenstveno zato što je mlad i javnosti nepoznat kandidat, za razliku od ostalih starijih kandidata s kojima su glasači i stranački kolege i predobro upoznati. Ipak, zaslugu treba pripisati i Milanoviću: osim što je prepoznao trenutak i istaknuo se kao kandidat, sklopio je suradnju s vanstranačkim ekonomistom Ljubom Jurčićem koji je namjeravao postati premijer. Kroz suradnju s Jurčićem, dobio je podršku Linića i Vujića koji su trebali biti važni Jurčićevi ljudi u vladi. A opet, Jurčić je surađivao s Milanovićem jer je bio u lošim odnosima s drugim kandidatima.
Ukratko, članstvo je bilo podijeljeno na frakcije, a potencijalni nasljednici toliko neupečatljivi da je Milanović isplivao kao jedino novo rješenje. Stoga je, na užas iskusnijih i “zaslužnijih” SDP-ovaca, pobijedio na unutarstranačkim izborima i postao predsjednik SDP-a već 2007. , tek sedam godina nakon učlanjenja. Još sedam godina kasnije i nalazimo se u 2014: SDP je pod Milanovićevim vodstvom izgubio izbore 2007. i osvojio vlast 2011. Potpora SDP-u rasla je i opet pala na razinu iz 2007. Milanović više nije tako mlad, nepoznat i popularan, a nisu ni njegovi potencijalni nasljednici. Javnost opet traži – novo lice.
Alternativa strankama? Milanovićev primjer pokazuje prilično crnu sliku trenutnog stranačkog sustava. I prije je bilo jasno da se na najvišim položajima u stranci ne nalaze najplemenitiji, najpametniji i najmarljiviji predstavnici naroda. Međutim, izgleda da je konkurencija u jednoj od dvije najveće hrvatske stranke toliko slaba da se i bez naročite lukavosti može doći do najviših pozicija. Bez upućenosti u društvene prilike, bez socijalnih vještina, ambiciozni pravnik se uz malo sreće i snalažljivosti uspio u manje od 8 godina vinuti do vrha SDP-a. Milanović ovdje služi tek kao primjer teorije koja se može primijeniti i na ostale SDP-ove i HDZ-ove istaknute članove i mlade lavove. Stoga problem ne leži u samom Zoranu Milanoviću, nego u stranačkom sustavu koji propušta ambiciozne poslušnike zbog čega pri vrhu stranke nedostaju sposobni akteri koji bi mogli privući i opravdati povjerenje birača.
Ipak, bilo bi pogrešno smatrati da je odgovor na probleme stranačkog sustava preferencijalno glasanje. Naime, da bi pojedinac uspio dobiti adekvatan medijski prostor za privlačenje javne pozornosti, predstavljanje programa i stvaranje imidža, potrebni su mu novac, suradnički tim, popis budućih suradnika i druge društvene veze. Ukratko, potrebna mu je politička organizacija koja se možda neće zvati “strankom“, ali će funkcionirati na isti način (osim što se neće sakriti iza imena političke opcije, nego iza imena pojedinca). Glasanje za konkretne pojedince stoga bi se svodilo na odabir između stranačkih aduta (jer bi stranke podupirale svoje kandidate, i to ne sve jednako nego ovisno o hijerarhiji) i dovoljno imućnih ili povezanih pojedinaca koji bi mogli priuštiti probijanje u javnost (npr. Željko Kerum).
Čini se da se spontano stvara drugačije rješenje, kroz širenje političke moći na druge političke organizacije, najčešće orijentirane na specifični društveni problem. Doima se i da će upravo iz tih pokreta proizići politički akteri budućnosti, bilo tako što će sami pokreti dobiti još veći značaj u političkoj areni, bilo tako što će pojedinci ući u postojeći parlamentarni sustav. Naizgled, to se čini kao povod za optimizam jer će u političko polje ući i novi ljudi iz posve drugog konteksta. Međutim, kao što su SDP-ovi članovi (i svi drugi) naučili nakon 2007., nova lica sama po sebi ne garantiraju promjenu nabolje. Uvijek može gore.