Cjelovit i intiman pogled u svijet mladih slavenskih bogova
Putem ulomaka autentičnih tekstova dobivenih minucioznim lingvističkim radom na rekonstrukciji praslavenskog sakralnog pjesništva, koji su potom postavljeni u cjeline, Radoslav Katičić poklonio nam je jedinstvene i iznimno vrijedne radove predstavljene u stručnoj trilogiji pod nazivima Božanski boj (2008.), Zeleni lug (2010.) i Gazdarica na vratima (2011.). Sve tri knjige pružaju nam jezgrovitiju i jasniju slavensku mitsku sliku svijeta.
Zeleno i crveno Knjiga Radoslava Katičića Zeleni lug u središtu zanimanja ima Jurja i Maru, odnosno Jarila i Moranu, božansku djecu/božanski par/brata i sestru. Knjiga počinje s pojavom Jurja/Jarila, nastavlja svoj pregled kroz susret i svadbu s Marom/Moranom, neposredno objašnjavajući simbole, jezik i elemente narodnih predaja te završava s mitskom nužnošću žrtve za kraj jednog ciklusa i pripreme za početak novog.
Služeći se filološkim metodama Katičić ukazuje na brojne slavenske i indoeuropske paralele koje se provlače kroz blago narodnih obrednih pjesama. Na taj način posredno otkriva i važnost mitske predodžbe i shvaćanja svijeta starih Slavena, čime i ova knjiga, kao i preostale dvije, nudi pogled u komplicirane slojeve kulturne baštine – iste one koju još dan danas živimo i uživamo s tako malo vrijednoga znanja o njoj.
Kroz Trudan hod, početno poglavlje, Katičić nas uvodi putem izvornih tekstova u proljetno pojavljivanje Jurja/Jarila, koji sa sobom donosi vlagu i zelenilo te rodnost zemlji i stoci. Napominje da ime “Juraj” ne potječe iz praslavenskoga jezika, već je nastalo preuzimanjem grčkog imena “Georgios”. To ime je glasovnim promjenama postalo Juraj, no mladom je bogu, često prikazivanom kao jahač ili pak kao konj, izvorno ime najvjerojatnije bilo Jarovit/Jarilo/Jarila. Naime, pouzdano je utvrđeno, ističe Katičić, što osnova jar- znači u božanskim imenima. To je mlada životna sila, sila uzrujana i žudna, sjajna i vruća, upravo “jarka”, što označava proljetno buđenje. Njegov “trudan hod” odnosi se na ono prvo razbuđivanje prirode, smjenjujući crveno i zeleno, vatru i vodu, blato i iskre te na taj način prikazuje posredništvo između sfera dvaju velikih bogova, Peruna i Velesa, za poticaj plodnosti koju on, Jarilo, kao mladi bog posrednik, donosi na površinu.
U objašnjenju para crveno/zeleno, Katičić prikazuje tekstove koji jasno naznačuju Jurja/Jarila u “zelenom”, i koji hoda, dolazi i prolazi, a prije njega hodao je, dolazio i prošao i “Vuzem” (Uskrs) koji se obilježava crvenom bojom, jer je ta boja dominirala pisanicama. Drugim riječima, običaj koji se navodi, a vezan je za bojanje pisanica, pretkršćanskog je karaktera i u pažljivom istraživanju teksta jasno se pokazuje da običaj nije ni crkven ni kršćanski, već je dio starijih običaja Slavena. Još jedan od pokazatelja izmjene crveno/zelenog odnosa pojavljuje se u daljnjim tekstovima kroz prizmu vatre i vode, gdje prikazani tekstovi navode stihove poput: “Ispod desne noge voda se i mulj ižima, ispod lijeve noge oganj s iskrama izlijeće”. Voda i mulj tu predstavljaju nisko, vlažno zemljište, sklono mahovini i izrazitom bujnom zelenilu, odnosno Velesovu sferu, dok oganj i iskre, kao predstavnice suhog žara, ukazuju na povišeno suho područje, dakle Perunovu sferu.
Plodni krevet U poglavlju Zeleni lug vidimo da se plodni krevet božanskoga para, Mare i Jurja, odnosno Morane i Jarila, nalazi u vlažnom zelenilu luga, dakle pored vode, smještenoga ispod suhog zemljišta. Na tom zemljištu nalazi se stablo, a u njegovim granama stoji nebeski dvor u kojem Mara živi. Ime “Mara”, smatra Katičić, vjerojatno proizlazi iz praslavenskoga imena Morena/Morana/Marena. Praslavensko ime božice s velikom se vjerojatnošću veže uz praslavensku leksičku porodicu određenu s “moriti”, korijenom mer- “umirati”, a kraći oblici Mara/Mora pojavljuju se u mnogim predajama.
U tumačenju riječi “lug”, Katičić jasno navodi sva značenja te riječi koja se javljaju u raznih slavenskih naroda i povezuje je s riječi “luka” po osnovi indoeuropske leksičke porodice. Na taj način dobivena su značenja “luga” poput “vlažna šuma od drveća visokih stabala”, “otvorena ravan među snježnim planinama”, “močvarna livada” itd.; te “luke” poput: “močvarna livada u dolini”. U kašupskom izrazu, navodi Katičić, “luguovata loka” znači “močvarna livada”.
U daljnjem tekstu Katičić nas vodi do lingvističkih temelja ovih dvaju naziva i daje na znanje da su u osnovi značili zapravo pokret i to aktivan pokret, što u daljnjim analizama naziva dolazi do “plesati”, “igrati”, što poprima jasna obilježja veselog i bučnog događaja, kakve svadbe obično jesu.
Štoviše, vrlo bitan prikaz jest da se taj lug nalazi ispod “suhog druga”, a na suhom drugu se nalazi nebeski dvor, odnosno Perunov dvor (ponekad u tekstovima prikazivan kao vrt/ograđen vrt, odnosno grad). Suhi drug obično je opisivan kao suha motka od rakitina ili borova drveta. Značajna razlika, napominje Katičić, nalazi se u tome što rakita raste na vodi, na niskom i vlažnom zemljištu, dok praslavenski naziv od kojega se razvila riječ “bor” označavao je suhu uzvisinu – pa se i preko toga opet nalaze dvije trajno sučeljene sfere Velesa i Peruna, koje ova svadba spaja u najbliži i, u tom trenutku, prijeko potreban odnos.
Zlatna jabuka U poglavlju Zlatna jabuka Katičić nam otkriva također dvojnu prirodu Jarilove odabranice Morane. Tekstovi prikazani u ovom poglavlju jasno navode da postoji više prosaca uz Jarila i da će onaj, kojeg Mara odabere za svog muža, biti nadaren “zlatnom jabukom” iz njezinih ruku. Upravo ta zlatna jabuka, svojevrsna igračka s kojom se Mare poigrava u rukama, pokazuje njezinu dvojnu prirodu – privlačnu i plodnu te opasnu i razornu. Tu zlatnu jabuka, koju Morana daje Jarilu, Jarilo zakotrlja po poljima i time još više potakne plodnost. Priče o zlatnoj jabuci koja se daruje i kotrlja, navodi Katičić, nemaju samo Slaveni, već ona postoji i u baltičkim predajama (npr. u latvijskim dainama – kratkim ženskim pjesmama) i njezino ishodište trebamo tražiti u zajedničkom baltoslavenskom sakralnom pjesništvu. No, iako jabuka potiče plodnost tla pa tako i ljudskog braka, također je sposobna uništiti, što je jasno vidljivo iz daljnjih tekstova koji pokazuju da su te zlatne jabuke ujedno i okrugle ubojite munje, jer je djevojka Mara kći gromovnika Peruna, dakle gromovita kći, koja jabukama razara vrata grada. U drugim varijantama jabuku zamjenjuje neko drugo zlato poput zlatnih resa, zlatne kore, zlatne rose, zlatno granje, zlatno lišće, itd. koje se nosi zlataru da od tog zlata napravi zlatni ključ kojim će se otvoriti vrata nebeskog grada, obično smještenog na grani u oblacima. Motiv zlata vezan je za žetvu, koja jasno pokazuje učinak plodnosti ova dva para pa je zato vrlo često korišten motiv u narodnim tekstovima.
Božanski lovac U poglavlju Hrt i sokol Katičić nas vodi kroz čvrsto integrirane predaje o Jarilu koji vodi hrta i sokola. Napominje da ta slika nije tek slučajno nabačena kao ukras, jer nastupa kao snubok, a u mitskom poretku svijeta ovi atributi ukazuju da nastupa i kao lovac. Hrt i sokol, napominje Katičić, u usmenom pjesništvu jasno stoje kao pojmovi za lovačke životinje. Po tome Jarilo je lovac. I lovi kunu. Loviti kunu znači loviti prastaro sredstvo plaćanja oca djevojke koju se želi oženiti, a taj oblik plaćanja jest skupocjena kunovina. S tim u vezi je i često navođena Jurjeva kapa od kunovine koja ga obilježava kao božanskog mladoženju.
Kao što je to slučaj s konjem i Jarilom, tako je to ponekad slučaj s kunom i nevjestom, gdje je ponekad kuna sama nevjesta. Analizom riječi “kuna”, Katičić pokazuje njezino bitno svojstvo – zlatni sjaj. Na taj način opet imamo zlato, koje se ponovo provlači kao motiv svadbe te također jasnost kape od kunovine, koju nosi sam Jarilo – zlatne kape. Zato kapa pokazuje njegov božanski karakter. Tako je kapa prenesena i u ljudsku svadbu, kao prikaz mladoženje. Ponekad je ta kapa prikazana toliko velikom da zasjenjuje svijet i drveće, a pod njom plodno rodi ječam i raž što opet jasno govori i plodnosti. Ponekad se hrtovi zamjenjuju s vukovima ili imaju to značenje pa se u tekstovima koje Katičić navodi i analizira, Jarilo pojavljuje kao gospodar vukova, dakle divljih zvijeri, i kad dolazi na svadbu, dolazi s vukom te se time sfera Velesa ponovo prepliće sa sferom Peruna. No, u ovom poglavlju Katičić posredništvo, utkano u Jarilovu narav, razjašnjava kao mnogo dublji ljudskiji razlog – spajanje dviju obitelji, tuđeg roda sa svojim rodom, pa preko svadbe tuđ rod postaje svojta. A kad je tuđe, onda se smatra i dalekim, jednako kako su Velesov i Perunov svijet daleko jedan od drugog. Tako se najčešće Jarilo pojavljuje kao konj, Morana kao kukavica ili kuna, Perun kao sokol ili orao, a Veles kao zmija/zmaj ili medvjed.
Smrt, preobražaj i kraj ciklusa U zadnjem poglavlju knjige, Jurjev konj, a ponovo kroz analizu sakralnog pjesništva, daje se pregled tekstova koji tumače koliko su Juraj i konj neodvojivi, i to na način da se postavlja kako je zapravo sâm Juraj konj. U daljnjem predstavljanju tekstova vidi se što se s konjem/Jarilom događa nakon što, kao Moranin muž, postane uznosit i nevjeran. Povrijeđena i izdana, Morana naređuje svojoj braći da ga ubiju, a načini opisani u raznim predstavljenim tekstovima su strašni: “Ja ću narediti bratcima da te ustrijele, da te ustrijele, da ti potrijebe dušu. Iz kostiju ću sagraditi trijem, iz rebara popločit ću podove, iz ruku i nogu izradit ću klupicu, iz glave izlit ću vrč, iz zglavaka izlit ću čašice, iz jasnih očiju kupe za vino, iz tvoje krvi svarit ću piva…”. Morana i njezina braća (a ponegdje i njezin ljutiti otac Perun) ranjavaju Jurja kao konja do polusmrti, oduzimajući mu time svu snagu, onako kako priroda gubi snagu ujesen, a plodovima njegova tijela opskrbljuje se kuća, onako kako ljudi ujesen opskrbljuju zimnicama i popravcima svoje kuće u iščekivanju zime. U tekstovnim predajama, Katičić napominje, prepoznaje se indoeuropska ustanova konjske žrtve, vrlo dobro opisane u vedskim tekstovima.
Nakon što pokopaju Jarila, pokapa se i Morana, također bez životne snage, koja se zbog tuge pretvorila u ubojitu i staru božicu zime. Time završava jedan ciklus, da bi se otvorio novi krug godine, s njima obnovljenima.
Zeleni lug nam je pružio cjelovit i intiman pogled u svijet mladih slavenskih bogova, i to putem najjasnije i nama najbliže metode – vlastitog jezika, a kroz povučene jezične paralele otkrio je i korijen tog svijeta.