Iskustvo čitanja najnovijeg Pynchona je poput čitanja hipertekstualnog romana, u kojem smo mi, čitatelji, stavljeni u poziciju interpasivnih voajera
Thomas Pynchon, kroničar paranoidnog stanja SAD-a, u svojem novom romanu Bleeding Edge oknjižio je cyber-noir detektivsku priču u tradiciji Williama Gibsona i Neala Stephensona. Pynchonovo ocrtavanje iskrivljenog socio-političkog prostora uza sam rub traumatskih rastvaranja društvenog tikva, ali bez direktnog ulaska u njihovu nultu točku, prisutno je i u ovom romanu. Trauma uokolo koje piše je uništenje dvaju vampirskih zuba neoliberalnog kapitalističkog sistema – majka svih događaja koji se nisu desili, kako Baudrillard naziva događaj 11. rujna 2001. godine. No, ovaj roman nije (samo) o 11. rujna, događaju čija ga utvara nužno proganja, ali ga nikada u potpunosti ne dohvaća. Ono o čemu Pynchon bira pisati jesu posljedice “toksičnih” para koje je špekulativni dot.com mjehur ispustio svojim puknućem po Silikonskoj dolini i Silikonskoj ulici, u vrijeme sazrijevanja Weba 1.0 u Web 2.0. Glavni lik romana je Maxine, majka dvojice tinejdžerskih gejmera i privatna njujorška istražiteljica prevara – ne, po klišeju, onih ljubavnih, već financijskih. Njezini susjedi su “prebjezi” iz Silikonske doline: dvojica kompjuterskih programera i poduzetnika koji se još uvijek bore s ostacima tzv. kalifornijske ideologije (kombinacije libertarijanstva, hakerske hippy etike i cyber-kapitalizma). Ta dvojica financijski dobrostojećih hašomana trebaju odlučiti hoće li svoj izum, DeepArcher – 3D virtualni prostor u Deep Webu, sličan Second Lifeu i, idejno, Tristeru iz Dražbe Predmeta 49 – pustiti u slobodnu uporabu kao open source, ili ga prodati kompjuterskom oligarhu sumnjivih namjera Gabrielu Iceu. Pynchonova junakinja pokušava kroz cijeli roman otkriti što točno taj umalo bondovski negativac smjera. U procesu istrage, Maxine susreće plejadu stripovskih likova – ruske mafijaše koji švercaju sladoled, hakera Fuß-fetišista, olfaktorno osjetljivog detektiva, agente-spavače Mossada, neoliberalnog terorista Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) koji je imao svoje prste u ubojstvu Salvadora Allendea, ostarjelu blogericu anarho-ljevičarskog tabloida – s kojima obilazi njujorške karaoke i striptiz barove, tajne tunele ispod poluotoka Montauk, ulazi u seksualne odnose, ili jednostavno doručkuje, jer je ručak, ne zaboravimo, “izmišljotina kasnog kapitalizma”.
Pisac koji ne objašnjava Bleeding Edge prošaran je referencama iz pop i geek kulture s početka milenija te muzičkim interludijima izmišljenih country i disco hitova. Tako ćemo se pri čitanju prisjetiti pramenova Jennifer Aniston, Ally McBeal, Pokemona, Dragonball Z-a te igrica Doom, Metal Gear Solid, Quake, Deus X... Teško prevodive pošalice, čemu u prilog govore i Fahrenheit 451-ovski sentimenti pasioniranih pynchonovaca usmjerenih prema njegovim malobrojnim postojećim prijevodima, mogle bi osigurati Pynchonu, kada ne bi panično izbjegavao pojavljivanje u javnosti, nastup u novom komičarskom ciklusu u Lisinskom. U moru ekskluzivno njujorških referenci, čije se značenje često mora potražiti na internetu, neamerički poznavatelj slavenskih jezika mogao bi se obradovati ne osobito profinjenim doskočicama ruskih mafijaša koje se uglavnom sastoje od riječi “govno” i “kurva” (Pynchon je pisac koji ne prevodi i ne objašnjava).
Pynchon je na početku svoje spisateljske karijere rekao kako mu je najveća želja napisati realistički roman (“jedini tip roman koji kurca vrijedi”), a mogli bismo reći da je u svojoj 77. godini konačno i uspio u tome. No, nije se njegov stil pisanja toliko promijenio koliko se promijenilo poimanje stvarnosti. U jeku globalne epistemološke krize, gdje su “nepoznate nepoznanice” Donalda Rumsfelda poslužile kao legitimacija rata u Iraku, ili tzv. rata protiv terora – kojeg je Obamina administracija vješto preimenovala u “prekomorske kontingentne operacije” – Pynchonove paranoidne jezične igre djeluju više nego realistično. Slučajnost više nije “riječ iz bajke” kao u Gravity’s Rainbow. Bajke su, kao i sve fikcije i “slučajnosti”, zabranjene Patriotskim aktom i stavljene u domenu države. Većina teorija zavjera koje Pynchon iznosi u romanu Bleeding Edge, ako nam već nisu plauzibilne u ovom post-PRISM-ovskom i Wikileaks dobu, dobro su nam poznate iz dokumentaraca samoprozvanih hollywoodskih ljevičara. Staviti na glavu kapu od aluminijske folije, ili papirnatu vrećicu kakvu Pynchon nosi u Simpsonima, više se ne čini toliko suludom idejom.
Projicirati svijet Već pri pogledu na naslovnicu knjige s koje nam blješte svjetalca farme servera – smještene vjerojatno negdje u permafrostu arktičkog kruga, gdje će uskoro “živjeti” i Facebook – te naslov, koji upućuje na otkriće nove, ne sasvim benevolentne tehnologije, sugeriraju glavnu preokupaciju romana. Uistinu, uz uobičajenu pynchonvsku radnju koja se nikada do kraja ne raspliće, dobivamo poprilično koherentan ogled o suvremenoj tehnologiji. Pitanje s kojim se suočavamo staro je: može li mrežna tehnologija koja je začeta u “najgorem mogućem grijehu” unutar vojno-industrijskog kompleksa biti neutralna? Pynchon se priklanja, veoma oprezno i s dozom zdrave skepse, onoj hajdegerijanskoj: “Gdje postoji opasnost, raste također i ono spasonosno”. Golijat totalitarne kontrole i nadzora kooptirao je – nakon 11. rujna s još većom žestinom – Davida mikročipa. No, čini se da Pynchon ipak želi vjerovati da u bespućima interneta, daleko od svevidećih i sveznajućih Googlea i Yahooa, može postojati sakrivena enklava slobode. Pitanje Oedipe Maas iz Dražbe predmeta 49: “Trebam li projicirati svijet?” danas se postavlja kao nužnost, doduše provediva samo u značenjski nezasićenom i nikada sasvim dovršenom virtualnom prostoru.
Pynchon je akutno svjestan raslojavanja Mreže na dvije razine djelovanja i postojanja. Bleeding Edge kao high-tech paranoidni roman, kako bi ga možda okarakterizirao Fredric Jameson, narativno mobilizira duboku i površinsku Mrežu teorijama zavjera, no pritom ne umanjuje utjecaj neoliberalnog kapitalizma na samu formaciju i reprezentaciju globalne Mreže. Površinski sloj Mreže, u kojemu se većina nas kreće, po Pynchonu je komodificirani spektakl pop-out reklama u kojemu ima “sve više luzera i sve manje usera” ovisnih o “kupovini, gejmanju, drkanju i streamingu beskonačne količine smeća”. Pod tehno-utopističkim motom ispunjenja obećanja slobode i demokracije razvojem Mreže koja će svima time dati pravo glasa u globalnoj umreženoj zajednici jednakih, postignuto je stanje u kojem je “sve povezano” – stanje koje Pynchon 1973. u Gravity’s Rainbow vidi kao, ako ne i bolju, onda zasigurno utješniju alternativu od radikalne anti-paranoidne nepovezanosti. No jedno je povezanost informacija, a drugo povezanost ljudi, prema kojima je Pynchon uvijek imao gotovo fobično odstojanje. Oni koji pristaju na potpunu međupovezanost u “globalnoj nadzornoj Mreži”, dovoljno su očajni i usamljeni da povjeruju u jadnu simulaciju pripadanja globalnoj zajednici koju im prodaju korporativne sile. Rješenje predloženo u romanu jest neo-ludističko uništenje i demistifikacija utopističke ideje interneta. Poput sardoničnog Benjaminovog anđela povijesti, Pynchon “proriče” inkorporaciju Mreže u mobilne uređaje, kao krajnji čin uspostave potpune kontrole i nadzora. Svi ćemo uskoro moliti da nam se nataknu na ruke te sjajne i pametne “lisice budućnosti”.
Zaraza pynchonwareom Dubinski sloj Mreže (Deep Web), Pynchon pak vidi radikalno drugačije. Umjesto legla pedofila, dilera i plaćenih ubojica, kako većina neiniciranih zamišlja Deep Web, on ga koncipira kao liminalno područje “prije početka Riječi”, u kojem se još jedino možeš konstruktivno izgubiti – od samoga sebe i drugih. No i ondje “kolonizatori dolaze”, i normalizirat će i taj dubinski sloj prije nego li uspiješ izreći “kasni kapitalizam.” Problem pisanja fikcije o/u virtualnim prostorima uglavnom se rješava vizualnom konkretizacijom ili omesnjivanjem ethera, što je i Pynchon napravio osmišljavanjem vlastite ikonografije DeepArchera – gotovo transcendentalnog prostora u kojemu se kreću avatari cyber flâneura. Postmodernim putnicima-šetačima pruža se mogućnost situacionističke reinterpretacije virtualnog okruženja pronalaskom i odabirom skrivenih hiperpoveznica koje ih teleportiraju u nove podprostore i sadržaje. U toj vremenskoj i prostornoj izmještenosti i umrli uskrsavaju kroz botove – što i nije znanstvena fantastika, jer botovi već mogu stvarati nove individualizirane sadržaje (npr. statuse na Facebooku), na temelju naših dosadašnjih aktivnosti na Mreži. Na pitanje da li je DeepArcher raj ili pakao, Pynchon odgovora: oboje!
Iskustvo čitanja najnovijeg Pynchona je poput čitanja hipertekstualnog romana, u kojem smo mi, čitatelji, stavljeni u poziciju interpasivnih voajera. Promatramo kako se “kursor” kreće po ekranu, tj. stranici, kao da je roman zaražen malwareom – ili točnije, pynchonwareom. Nevidljivi (ko)autor odabire putove hipertekstualnog putovanja na koje će nas povesti sa sobom, i u kojem ćemo se, prije ili kasnije, izgubiti. A biti izgubljen je, danas, baš ono što nam ponekad treba.