Uz 9. Festival novog cirkusa, Mišolovke za kapitalizam i posebno predstavu Il PaRRaiso grčke skupine Ki Omos Kineitai
Izuzmemo li raskoš kompanija kao što je Cirque du Soleil, novocirkuske kompanije u pravilu donose sa sobom iskustvo uvažavanja sve dublje oskudice svijeta koji nas okružuje. I rekvizita i scenografija mnogo češće naglašavaju težinu materijalnih uvjeta, gole okomice s kojih se cijedi tijelo izvođačica ili sučelja vožnje koja završava zapletajem crijeva crvenih kablova na pustoj utrobi pozornice, negoli starocirkusku iluziju male nomadske kupole sa šarenim lampicama na rubu šatre i divljim životinjama koje u pozadini izvedbe čuvaju posvećeni krug igre. Teme novog cirkusa u proteklih su devet godina obuhvatile nasilje u obitelji (francuska skupina Makadam Kanibal s predstavom Le Cirque des curiosités), socijalnu marginu psihičkih bolesnika (u djelu Angele Laurier, ali i niza domaćih umjetnika), besmislenost svakodnevnog obavljanja mehaničkih zadataka (australska skupina Acrobat s predstavom Manje, oskudnije, jeftinije) ili pak pobunu glazbenih instrumenata i inzistiranje na tome da je “podpartitura” svirke kompletni kaos alternativnih zvukova (čemu je bilo posvećeno čitavo jedno izdanje novocirkuskog festivala u Zagrebu). Svejedno rade li s okomicom zračnih vještina ili horizontalom klaunerije, novocirksuski umjetnici razumiju Kierkegaardovu perspektivu prema kojoj je tjeskoba veoma važan (ako ne i krucijalni) dio svake slobode, zbog čega smo na sceni prvenstveno zato da istražimo koliko nestabilnosti, gubitka kontrole, neimaštine, nelagode i straha možemo podnijeti oko neke sasvim “obične” akcije.
Vrt otvorenog tipa Možda bismo kao odrednicu ovog izvedbenog žanra čak mogli smatrati tekst Miltona Friedmana Capitalism and Freedom (1962), u kojem stoji: “Naša je bazična funkcija razviti alternative postojećim politikama, održati ih živima sve dok politički nemoguće ne postane politički neizbježno”. Zato je važno da smo na tom Festivalu novog cirkusa dosad imali prilike susreti žene s bradom (Oda dlaki Jeanne Mordoj) i muškarce koji su se otvoreno bavili fluidnošću svog spolnih obilježja (Philippe/Phia Menard), kao i performere koji su doslovce ni iz čega stvarali magijske, antigravitacijske objekte, kao u djelu Etienna Saglioa. Ove godine, središnje mjesto festivala zauzela je grčka skupina Ki Omos Kineitai s predstavom Il PaRRaiso (u prijevodu: Za raj). Služeći se predloškom Božanstvene komedije Dantea Alighierija, osporili su ideju raja kao mjesta privilegiranosti. Umjesto toga, raj je mjesto ritma, započinjanja, prekidanja i nastavljanja igre, fizičke podrške, sna i fantazije. Nije ni po čemu različit od cirkuske arene, plesnog podija ili gimnastičke dvorane. Suprotno velikim povijesnim freskama rajske iznimnosti, divljih ptica i romantičnih gajeva s prepelicama u pozadini, to je vrt otvorenog tipa, sa šumom ljestvi i krošnjama hulahupova. Na kraju predstave, pozornica nudi i jabuke, velikodušno prosute drvenim daskama bez ikakvih tragičnih posljedica po ljudsku vrstu. Il paRRaiso nije predstava naročite akrobatske vještine ni posebne vizualne izbrušenosti. Dapače, prije bismo mogli reći da je rezultat pomalo sklepan, mjestimično kičast i otvoren “tumbanju”, s mnogo neizbrušene, ali tehnički solidne improvizacijske vještine šestero izvođača i jednog glazbenika, združenih oko evokacije prostora igre. Ali baš je u relativnoj opuštenosti čitave priredbe, u načinu na koji se izvođači, poput tuljana, trbuhom penju svilenim zastorom kako bi jedan drugome dodali obruč za žongliranje, sadržan šarm koji nemaju savršeno uvježbane i usklađene cirkuske manifestacije. Jaki oslonac na ritam kretanja, stalna pozornost poklonjena plesnim figurama koje plesači oprezno započinju, odmah zatim zaustavljaju, pa polako “ispravljaju” i vlastitim rukama “vraćaju” u nultu poziciju zagledanosti u publiku, stalno nas podsjeća na gramatiku pozornosti poklonjenu detaljima permanentne pokušajnosti, podržavane sustavom simultanih i paralelnih akcija. Riječ je o teatru koji stalno radi protiv “fiksne slike” događaja, tematizirajući istovremenost i nedovršenost.
Dramaturgija kružnice Obruči za žongliranje u ovoj su predstavi pokretne aureole, atomi i kotači neprekinutog kotrljanja objekata i tijela. Balansiranje na nekoliko valjaka postavljenih jedan na drugoga (rola-bola) korespondira s hodanjem na cirkuskim ljestvama, ali i sa simbolikom Jakovljevih ljestvi, koje možda, prema biblijskoj predaji, omogućuju promet između svjetova, a možda mogu biti i štule na kojima se, kao na kakvim pokretnim promatračnicama, ljuljaju parametri “uzemljenih” tijela. Vrtnja oko vlastite osi na cirkuskom krugu ili na tlu također održava kružnu putanju kretanja, bitno povišenog u odnosu na uobičajenu funkcionalnost vrtnje, ali ne posve lišenog svakodnevnih akcija međusobne podrške na ovom ili onom rubu kružnice. Nakon sat vremena izvedbe kotrljanje postiže gotovo hipnotizirajući učinak. Tu i tamo pozornicom promiče figura bijelog lica s izrazito crvenim usnama, možda meštra ceremonije, a možda scenskog radnika u plavo-crvenoj odori neke neodređene cirkuske ili hotelske vrste, koji svaki put na dugoj uzici vuče drugačiju dječju drvenu figuricu: zbor patkica, neobične letjelice, drvene ptice. Prilazi prvom redu gledališta, traži pogled publike, odlazi. Igračke koje donosi sa sobom nisu samo relikvije djetinjstva, već “živi”, lutkarski sudionici izvedbe. Time dolazimo do parametra vremena kao važne dimenzije ove izvedbe: ne samo da je tekstualni predložak Danteov spjev, dakle tematski je na djelu zagledanost unatrag, nego i osobni rajevi grupe izvođača sadrže elemente pomalo nostalgične improvizacijske i gimnastičke dječje igre, s time da je i čitava predstava lagano usporena, kao da se istovremeno osvrće za sobom i polako nastavlja kotrljati, orfejski prizivajući i gubeći vrijeme za kojim traga. Krug vremena, krug lopte, krug jabuke i krug obruča kao da pripadaju istom spiritualnom ciklusu, u kojem nema ničeg složenijeg od geometrije, a opet je baš ta geometrija monade dakako više od forme; njezino djelovanje može se usporediti s nekom vrstom pitagorejske spiritualnosti.
Nevolje s kružnom logikom Kapitalizam je religija, smatrao je još 1921. godine Walter Benjamin. I to ne bilo kakva religija: cilj joj je produkcija stalne zaposlenosti oko kultnih predmeta trgovine, kao i stalne krivnje zbog nemogućnosti da steknemo sve ono što nam kultna radnja stjecanja obećava. Kapitalizam je poput Tantalovih muka: radimo da bismo jeli, ali nikad se ne nauživamo rezultata svog rada. Što je također neka vrsta začaranog kruga. Cirkusa. Može li se novi cirkus, shvaćen kao neskriveno politični žanr izvedbenih umjetnosti, promatrati upravo kao zrcalni dvojnik kapitalističke ideologije? Mjesto koje ponavlja temeljne pokrete ideologijskog polja (redukcija, prisilan rad, ponavljanje represije), ali već ih samim svojim (nimalo naivnim) udvajanjem izobličuje i izvrgava neugodnoj sumnji, da ne kažem poruzi? Čak je i stari cirkus djelovao subverzivno kad bi zaustavio uobičajenu protočnost ulice ili trga i zahtijevao da na mjestu domaloprijašnjeg trgovišta odjednom promatramo “plave ptice” posve nesvrhovitih, larpurlatističkih akcija. Novi cirkus odlazi korak dalje: njegova putanja više nije kratkotrajna, nomadska šatra podignuta na zajedničkom dobru ulice i trga, već prostor kazališnih ili izvedbenih institucija, unutar čijih zidova možemo nešto pomnije istražiti svu besmislenost života suvremenih graditelja piramida. Sav umor prekariteta, kao klase koja postaje sve brojnija i sve ogorčenija. Svu prisilnost “preživljavanja” i svu monotoniju kompulzivnih gubitaka socijalne stabilnosti. U tom je smislu novocirkuska izvedba surovija kako od dramskog teatra, tako i od suvremenoplesnih izvedbi. Jer koliko god da latica prospemo njezinom golom pozornicom, susret ćemo izvođača kao svjedoka rastuće neimaštine, a ne obilja. Naravno, uvijek se možemo pozvati na čuvenu Saint-Exupéryjevu maksimu prema kojoj je savršenstvo proces koji pokrećemo samo onda kad smo proveli toliko temeljitu redukciju svega što se može oduzeti, da nam je preostalo samo ono najosnovnije i najnužnije. U toj bi jednadžbi samoizabrane oskudice Tantalove muke konačno prestale, jer više ne bismo željeli ni jesti ni posezati za hranom. Pa i u grčkoj će predstavi rasute jabuke jednostavno ostati ležati na podu. Nitko od publike neće posegnuti za njima. Raj prekariteta kao da nema svoju hranu, nema svoje konačište, nema ništa osim kotrljajućih tijela (Dylanovih rolling stones) diskretne i zaigrane ironije. Je li to dovoljno za iscrpljivanje kapitalističkog obruča? Preostaje li nam išta djelotvornije od zakrivljenosti tog kritičkog zrcala?