Razgovor s Billom Dayom

Dakle, zašto ste željeli snimiti dokumentarac – koji nije ni zagovarateljski ni kritičan – o dvojici mladih, modernih, zgodnih kršćanskih svećenika koji se bore protiv pornografije?

– Poput većine ljudi koji rade dokumentarce, snimio bih gotovo sve što mi se ponudi. No, što se tiče filmova koje sam radim, volim one o aktivistima. Ima nešto fascinantno u osobi koja pokušava promijeniti svijet. Zanima me što nadahnjuje te ljude. Što ih potiče? Kako to da se ujutro ustanu iz postelje i izađu van gorljivo se boriti za nešto što nama ostalima izgleda kao izgubljen slučaj? Prvi dokumentarni film koji sam napravio s partnerom Terryjem Schwartzom zvao se Spasitelji šume. Tema su bili ekološki aktivisti koji pokušavaju spriječiti uništenje kišne šume u Ekvadoru. Nakon toga je slijedio film Gumena prašuma (Rubber Jungle) o brazilskom borcu za radnička prava. Snimio sam također pet, šest kratkih filmova o različitim aktivistima. Čak sam Ridleyju Scottu prodao projekt koji se temelji na životu jednog aktivista.

U slučaju Misionarskih položaja pročitao sam članak u Los Angeles Timesu o dvojici mladih pastora koji su postavljali štandove na pornografskim skupovima, kao dio svojega križarskog pohoda na pornografiju. Kad sam to pročitao, nije me zainteresiralo zato što me zanima rat protiv pornografije. Zainteresiralo me zato što su se ta dvojica mladih pastora uklapala u profil ljudi o kakvima volim raditi filmove. Nije mi bilo važno jesu li kršćani, muslimani, hinduisti ili budisti. Već dugo sam poklonik Josepha Cammpbella, mitologa koji je napisao Junaka s tisuću lica (Hero with a Thousand Faces). Mislim da u stvaranju filmova primjenjujem njegova načela. To se možda čini pomalo čudnim kad je riječ o dokumentarnim filmovima, no istina je da mitski obrasci o kojima piše Campbell postoje u svakodnevnom životu, ako znate što tražite. Čini se da se aktivističke priče uvijek uklapaju u mitološki model junaka.

Snimili ste mnoge uspone i padove u pokušajima te dvojice aktivista. Dobili smo vrlo cjelovitu sliku o njihovu putovanju.

– U radu na filmu o aktivistima ključni su usponi i padovi na njihovom putovanju. Priča u osnovi slijedi isti model kao i ona o junaku u klasičnom smislu. Junak je pozvan na akciju, prihvaća taj poziv i kreće kako bi ubio zmaja. Na tom putu nailazi na mnogobrojne poteškoće koje mora svladati. Rezultat, ili kraj priče, ovisi o tome je li naš junak uspješan. Redatelj dokumentarnog filma mora biti spreman uložiti vrijeme u snimanje tih uspona i padova i u preobrazbu glavnih likova. U ovom slučaju bile su potrebne tri godine da bi se snimilo dovoljno uspona i padova kako bi se zaokružila cijela priča. Srećom, snimanje filma o aktivistima ne mora biti posao s punim radnim vremenom. Njihovo putovanje je vrlo spor i zamoran proces. Možeš istodobno raditi na drugim projektima. Trik je u tome da svaki dan ostaneš u kontaktu sa svojim likovima i znaš kada se nešto događa.

Gledajući pastore Mikea i Craiga, imamo osjećaj da kršćanstvo nije puritansko oruđe osude i zataškavanje (white-washing), nego neka vrsta nježne, ranjive, čak “naivne” dobrohotnosti, no ona nikada nije snishodljiva.

– Možda se čini čudnim, ali tijekom cijeloga procesa nikada nisam razmišljao o kršćanstvu. Ono je bilo samo pozadina iz koje su iskrsnula ta dva arhetipska lika. Nisam čak bio svjestan da su Craig i Mike drukčiji, progresivniji tipovi kršćana, sve dok svi nismo sudjelovali u procesu. Samo sam znao da mi se ti tipovi dopadaju i mislio sam da će se svidjeti i publici.

Nikada se niste nadali da bi mogli “posrnuti” i pokazati svoje mračne strane?

– Jednostavno nisam tako razmišljao. Nisam tamo da bih ih “prešao”. To bi bilo kao da radim Zvjezdane ratove i tražim načine kako ocrniti Lukea Skywalkera. To sam prepustio ljudima kao što je Werner Herzog. Volim raditi filmove o uspješnim aktivistima zato što doista vjerujem da su oni junaci našeg doba. Za razliku od nas ostalih prilijepljenih za svoje postelje, to su ljudi koji ustanu i nešto rade. Meni nije važno je li to Majka Terezija ili Muhamed Atta. U njihovim glavama oni se bore za ono za što vjeruju da je ispravno. Jedina opasnost za filmskog stvaratelja jest to što – ako pratiš tipa kao što je Atta – postoji mogućnost da se on usred priče zaleti zrakoplovom u zgradu i ubije tisuće ljudi. U slučaju Craiga i Mikea moglo bi se dogoditi da se oni pretvore u perverznjake koji se koriste cijelom pastorskom pričom kao pokrićem za svoje pornografske interese. To bi bilo loše za mene jer ne želim snimati negativne aktivističke priče.

Je li vas ikada zabrinjavalo to da bi njihova opća smirenost publici mogla biti dosadna?

– Srž sukoba, prema mojem mišljenju, nije toliko između likova koliko u točki u kojoj se “idealno” sreće sa “stvarnim”. U tom filmu imate tipove koji misle da im se obratio Bog i da im je rekao neka iziđu van i oslobode svijet od pornografske pošasti koju je donio Internet. I tako su se raspalili i skočili u trbuh te zvijeri – pornografski skup. Odjednom su njihov idealistički križarski rat razorile te cure s velikim grudima koje trljaju svoje cice posvuda po njihovim neokaljanim kršćanskim vrijednostima. Mislim da je ono što je održalo zanimanje publike – osim sisa – želja koju svi imamo: gledati druge ljude kako pate i osjećaju bol. Također, želimo znati što će im se dogoditi. Hoće li ustrajati ili će se raspasti? Hoće li okrutni svijet preokrenuti njihove nerealistične ideale i pojačati naše mračne sumnje da je život beznadan? Ili će neka istinska čarolija prevladati sva ta sranja i dopustiti im da uspiju i ispune nas ostale nadom?

Bio sam impresioniran temeljitošću istraživanja koje su proveli prije nego što su otvorili svoju web stranicu. Proputovali su Sjedinjene Države i čak su otišli u Amsterdam, grad koji je postajao sve poznatiji kao svjetska prijestolnica pornografije. Upoznavali su ljude koji su na neki način patili od negativnih posljedica pornografije – i muškarce i žene – te su pokušavali odrediti kakvo bi im poslanje najviše pomoglo. Razvili su softver i ispitali ga na nekome koga su osobno poznavali, a tko je želio prestati gledati pornografiju. Susreti s mnogim ljudima koji traže pomoć jedan je od najfascinantnijih elemenata u filmu – a još je fascinantnije to što su ti ljudi bili voljni tako otvoreno govoriti pred kamerom.

– U Misionarskim položajima mislim da sam imao sreće što sam nagovorio ljude da pred kamerom govore o svojim pornografskim problemima, s obzirom na to da su većina kršćani. Za kršćanina, dio procesa očišćenja i iskupljenja temelji se na izlaganju grijeha pred skupinom ljudi. Ostali kruže okolo i mole se za tebe, tako da sve to postaje prilično “ugodno” iskustvo. U filmu postoji poseban dio u kojemu slijedim pastore do kršćanske ustanove za liječenje od pornografije. Unutra je bila skupina od tridesetak muškaraca liječenih od svih mogućih vrsta seksualnih ovisnosti. Kada smo se pojavili s kamerom, mislio sam da će nas spriječiti. Zato sam se jako iznenadio kada je glavni savjetnik rekao da su se skupila već desetorica momaka za slobodne intervjue. To su shvatili kao dio terapije te kao mogućnost da dokažu svijetu da u našoj kulturi postoje ozbiljni problemi povezani s pornografijom. Jedan tip kojega sam snimio negdje drugdje – no nisam ga stavio u ovaj film – imao je problem s dječjom pornografijom. Bio je jedan od najotvorenijih sugovornika, jer je želio da svijet dozna do čega vas može dovesti ovisnost o dječjoj pornografiji. U svojoj terapiji bio je prisiljen sjediti ispred kamere i masturbirati do orgazma bez vizualnog stimulansa. Terapeutska teorija je bila takva da je za njega prvi potez bio da razdvoji orgazmičko iskustvo od slika male djece. To je činio pred kamerom kako bi dokazao terapeutima da može postići orgazam bez tih slika. Ne samo da je želio govoriti o tome, nego je rekao kako mu ne bi bio problem ako bih ga snimao dok masturbira, no samo ako to dopusti terapeut. Očito, bilo mu je potrebno još terapije.

Kada sam vidio plakat za tvoj film, pretpostavljao sam da se radi o parodijskom dokumentarcu (mockumentary). Mislio sam da se nitko tko je doista ozbiljan, kada se radi o borbi protiv pornografije ili o kršćanstvu, ne bi odijevao u jezuitske halje s križevima egzorcističkih razmjera oko vrata i zaštitom od pogleda drugih ljudi iza kožne maske. Činilo se očitim da bi trebali sami sebe ozbiljnije shvaćati ako žele biti uspješni. Zašto ste se odlučili reklamirati na takav način i kako ste uvjerili Mikea i Craiga da sudjeluju?

– Korištenje tih halja bila je moja ideja, a “dečki” su se s tim složili, jer se uklapalo u stil cjelokupnog poslanja, koje je pomalo komično/neobično (pranky). Sva trojica smo vjerovali da se više može postići komedijom i ako izgledaš kao “amater”, nego pokušavaš li biti autoritativan. Publika je na početku manje defanzivna i nakon nekog vremena šale će se izgubiti, no ostat će poruka. I čini se da je to dio sve raširenijeg shvaćanja koje neki ljudi nazivaju “marketinški (plasirani) aktivizam”. Na primjer: Ted Turner, poznati borac za zaštitu okoliša, pokrenuo je TBS Superstation na kabelskoj televiziji. Programi ekoloških aktivista postoje godinama, no svi su vrlo ozbiljni i strogi. Od njih uvijek poželite otići u kuhinju i gurnuti glavu u pećnicu. Danas se emitira komična ekološka emisija Zemlja Americi (Earth to America) čiji je reklamni slogan: “Slavljenje Zemlje i najsmješnijih ljudi na njoj”. Evo, baš sam jučer čitao o skupini aktivista u Parizu – oni vode ekološku kampanju protiv terenskih automobila (SUVs). Nazivaju se “Ispuhanima” (“The Deflated”) i idu uokolo ispuštajući zrak iz guma terenaca. Duhovitost tog imena, koje se u Francuskoj prevodi kao “kukavice”, donosi im više potpore nego što bi je imali da se zovu “Anti-SUV koalicija”. Dakle, vidite, to su današnja pravila igre. A Mike i Craig su na tom tragu već godinama. Jednoga dana Mike je došao na ideju koju se nazvao “porno-brisač” (“porn eraser”). Bio bi to proizvod koji bi ponudio, a pomogao bi ljudima da obrišu porno-slike koje su zapele u njihovim mozgovima. Mnogo se ljudi žali na to. Rekao sam: “Ali ne možeš ništa učiniti što bi izbrisalo te slike”. Mike je tada odgovorio: “Znam! U tome i jest ‘kvaka’. Proizvod ne funkcionira. Ljudi bi trebali znati da te slike neće nestati ako se jednom pojave u mozgu”.

Mike i Craig su riskirali pokušavajući privući porukom i kršćane i nekršćane, no uglavnom ne uspijevaju istodobno privući ni jednu od tih dviju skupina – tijekom trajanja filma. Ponekad se čak čini da im se kršćani suprotstavljaju više nego nekršćani.

– Što se tiče toga tko se najviše suprotstavlja Craigu i Mikeu, sekularni je svijet u većini. Snimajući tu priču naučio sam mnogo o kršćanstvu i o tome kako mnogi ljudi jednostavno mrze kršćane bez nekoga posebnog razloga. Da sam se više bavio kršćanskim dijelom te priče, posegnuo bih za zločinima kršćana kroz povijest, no to me ne zanima. Jednostavno ih promatram i čudim se kako su slični, recimo, amazonskome indijanskom plemenu koje sam prošloga ljeta snimao za National Geographic. Baš poput tih primitivnih Indijanaca oni vole, smiju se, varaju, kradu… Ljubomorni su, zavide jedni drugima. Plaču kada umre netko koga vole. Kršćani su od krvi i mesa, baš kao i Indijanci i pornografi. Postoje oni dobri i oni loši. No, ako izgovorite riječ ‘kršćanstvo’ pred gomilom nekršćana, većina će podignuti nosove bez pravog razloga. Da budem iskren, pomalo sam zaprepašten netrpeljivošću nekih mojih kolega iz svijeta filma. Skupna zasljepljenost je tužna stvar...

Gledajući unatrag mislim da sam naučio važnu lekciju. Kada se igraš s mitom o junaku, moraš razumjeti da je taj mit toliko univerzalan da će privući gotovo bilo koju skupinu. No, važno je shvatiti ograničenja onoga što s mitologijom možeš napraviti u dokumentarnom filmu... Najvažnije je shvatiti da većina aktivista ne razumije vlastite priče. Oni samo znaju da pokušavaju promijeniti svijet.

Misionarski položaji sami po sebi nisu ni na čijoj strani – to nije kršćanski film, a nije ni na strani pornografije. Kakva je vaše osobno stajalište? Je li vam sve to samo smiješno?

– Da budem iskren, priznajem kako mislim da je život 99 posto budalaština. Sebe uvijek vidim kao turista. Da me Joseph Campbell nije uvjerio da se iza zavjese događa nešto magično, bio bih potpuni nihilist. Kao što sam već spomenuo, mene zanima sâm aktivist, a ne problem kojim se bavi. Mislim čak da gledatelju nije nužno predstaviti obje strane problema. U svijetu postoji toliko informacija, ljudi mogu uzeti njihove djeliće iz mnogobrojnih izvora i tako oblikovati mišljenje. Samo želim da doživite kako je to biti s nekim tko doista vjeruje da može promijeniti svijet i to čini sa strašću.

Kada se radi o tome što ja osobno mislim o pornografiji, mislim da sam shvatio da je pornografija s nama još od doba špiljskoga čovjeka i da će uvijek biti s nama. To se ne može izbjeći. Ljudski seksualni nagon je jednostavno prirodna sila koju nije moguće potisnuti. Je li pornografija dobra ili loša, to je pitanje svačije osobne procjene. Jedino u što vjerujem jest da pornografija ima moć i da tu moć treba poštivati. Jedna žena koju sam intervjuirao rekla mi je da je pornografija doista iskrivila njezin seksualni život. Kada je bila adolescentica pronašla je neki gayevski pornić u kojemu se seksaju dva tipa. Počela je redovito masturbirati na to i, nakon nekog vremena, kako tvrdi, to je promijenilo njezine seksualne sklonosti. Kad je počela izlaziti s dječacima nije se mogla potpuno opustiti, osim ako je bila s dvojicom muškarca koji su se seksali. To je bilo teško, jer su je privlačili heteroseksualni muškarci. Tako je bila prisiljena provesti opširnu kampanju kako bi uvjerila svoje momke da zbog nje trebaju spavati s drugim muškarcima. Rekla mi je: “I dalje mi je draže gledati i masturbirati nego se seksati”. Čujete mnogo sličnih priča kad s ljudima razgovarate o pornografiji. Ako netko dođe na ideju da na pornografske proizvode stavi etikete s upozorenjem, kao što ih stavljamo na cigarete, to ću svesrdno podržati.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević