24.2.2005.

Ivana Mance  

Razgovor s Danom Perjovschijem

arhitektura/urbanizam

Dan Perjovschi rumunjski je umjetnik koji u svom radu ne skriva traumatiziranost vlastitom nacionalnom prošlošću. Njegova osjetljivost za najšira društvena pitanja, međutim, ne ograničava se na geopolitički prostor iz kojeg sam dolazi, a umjetnički rad kroz koji se očituje obilježen je iznimnom duhovitošću i nekonvencionalnošću mišljenja, lakoćom koncepta i nepretencioznošću izvedbe, utjelovljene u formama privremenog, funkcionalnog i komunikativnog karaktera, poput karikatura koje bijelom kredom iscrtava po zidovima interijera i eksterijera.

Premda ste otvoreno kritični u pogledu čitavog niza političkih i društvenih tema, tu kritičnost iskazujete kroz vrlo anarhističku likovnu formu. Vaš umjetnički jezik temelji se na djetinjem, nepretencioznom, svjesno naivnom, ponekad čak brutističkom crtežu. Bi li se taj spoj progovaranja o ozbiljnim temama na komičan i neposredan način zapravo mogao smatrati izvjesnom taktikom – taktikom kojom se izbjegava pojava generalizacije i otupljivanja konfliktnih mjesta u političkom diskurzu, pa i u umjetničkoj produkciji, u kojoj se na isti način ona nerijetko pretvaraju u politički korektne, udobne metafore solidarnosti koje nas osobno ne pogađaju…

– Tu sam strategiju razvio s vremenom. Išao sam na dosadnu akademiju i počeo s vrlo konzervativnim slikarstvom. Trebalo mi je desetak godina da odbacim taj teret i vratim se na stupanj desetogodišnjaka – životnog uzrasta kada sam mogao vrlo neposredno komunicirati sa svojim kolegama i prijateljima, uglavnom crtajući karikature nastavnika u školi. Taj proces umjetničkog odrastanja svakako je ubrzan promjenom režima u mojoj zemlji, kao i činjenicom da sam bio angažiran u jakom opozicijskom časopisu. Ja jesam političan, ali ne isključivo. Razlog zbog kojeg koristim karikaturu jest taj što mi ona daje mnogo više prostora nego li neke druge forme koje bih mogao raditi kao umjetnik. Ako koristite neki respektabilni umjetnički medij ili neki koncept, automatski ste već u povijesti umjetnosti gdje morate biti poslušni. Ako crtate karikature, nikog zapravo nije briga što radite, ili kako radite. To mi pruža mnogo širu platformu, više mentalne slobode. I tu tehniku mogu svagdje inkorporirati, kao što sam to učinio i ovdje. Dobro se osjećam radeći na taj način, volim čavrljati s ljudima, pokušati usvojiti njihov pogled na stvari i inkorporirati to iskustvo u ono što radim. U Hrvatskoj ljudi imaju drukčiji pogled na komunizam nego što ga ja imam, iz vlastitog konteksta. To je nešto što još teško mogu progutati, jer za mene 1989. ipak predstavlja trenutak oslobođenja. U tom smislu, ovdje je značenje 1989. nešto složenije. Svoje se prošlosti sjećam kao doista katastrofalne, dok je socijalistička prošlost kod vas bila drukčija. Jedini način na koji se s time mogu nositi jest da radim ovu vrstu crteža. To možda izgleda kao anarhistični čin, ali ja nisam anarhist. Kad to kažem želim reći da nisam onaj koji će podizati revolucije, već samo netko tko će razmišljati o njima. Nisam tip koji ima potrebnu hrabrost, tek netko tko prepoznaje hrabrost oko sebe. Osobno sam prošao dugo vježbanje poslušnosti. Ući ću u neki postojeći okvir i tražiti u njemu rupe, ali ga nikad neću razoriti – to je za mene nemoguće, nepovratno sam tako odgojen.

Politička umjetnost/politika umjetnosti

Je li to i razlog zašto ste odabrali formu grafita kao tihe subverzije? Poruka koju grafit ostavlja u osnovi je u prvom licu jednine – ja sam bio tu, to napisao odnosno rekao. Grafit kao individualni trag u javnom prostoru, čini mi se, također pruža mogućnost da se zajednički problemi utjelove u radikalno pojedinačnoj, subjektivnoj gesti…

– Da, to je točno. Zanima me javni prostor, osvajanje, prisvajanje javnog prostora. Ne koristim ga za bilo kakvu vrstu osobnog probitka, ne stavljam svoj potpis po zgradama i, iskreno govoreći, ne volim takvu vrstu grafita, premda je prihvaćam kao oblik kulture koji je prisutan svuda oko nas. Više me zanimaju grafiti poput šezdesetosmaških. Tehnika koju radim sada – to zapravo i nije tehnika, to je nešto vrlo jednostavno, gotovo prirodno. Crteži koje radim, nadam se, obraćaju se različitim slojevima ljudi, bez obzira na njihovo obrazovanje. Iz tog razloga koristim i engleski jezik, premda su mnogi crteži zapravo nepopraćeni tekstom – svatko ih može razumjeti. Također, s obzirom na to da ih radim na arhitekturi, moji su crteži privremeni, pa nije problem ako ih ponovim… I ne paničarim ako ta četiri dana koliko sam ovdje ne rezultiraju jednim od najgenijalnijih momenata u mojoj karijeri. Uvijek mogu preuzeti nešto sa svog tekućeg repertoara, neke elemente za koje znam da su dobri, i zatim ih rekombinirati. Moj pristup se ne zasniva na nekoj do detalja isplaniranoj strategiji.

Stalno premještanje identiteta

Moglo bi se reći da ste političan umjetnik, dolazite iz prostora Istočne Europe. Doživljavate li svoju poziciju traumatično? Reflektira li se ona u vašem radu, pristupu? Mislim na poziciju istočnoeuropskog umjetnika od kojeg se očekuje da bude bezuvjetno političan – no, dok je političnost umjetnosti iz zapadne perspektive uvijek pitanje slobodnog izbora, iz istočnoeuropske perspektive često nije bilo tako – umjetnost je zamjenjivala političko djelovanje iz gole nužde i povijesne neminovnosti. Na jednom mjestu izbor, na drugom mentalno preživljavanje – osjećate li tu asimetriju?

– Baveći se karikaturom dobio sam slobodu da se ne moram nužno i isključivo baviti vlastitim, istočnoeuropskim problemima. Mogu otići u Pariz i crtati na francuske teme, i to tako da ih francuska publika razumije, mogu otići u SAD i raditi isto. Karikature mi pružaju mogućnost da se izvlačim iz ladica. Ali, slažem se s vama. Pritisak na umjetnika koji dolazi s prostora Istočne Europe je golem, traži se određeni tip umjetničke produkcije koja će imati nedvosmislen predznak geopolitičkog prostora iz kojeg dolazi, traži se da tematizira određene političke i druge tabuizirane teme, poput religije, seksualnosti… Ipak, ne bih svu krivnju prebacio na zapad. Postoji jasna potražnja, ali nitko vas ni na što ne prisiljava. Ljudi se sami, dobrovoljno, oblikuju prema takvim očekivanjima. Uostalom, zamislite obrnutu situaciju – pozovemo li ljude sa Zapada da dođu ovamo predstaviti svoju scenu, hoćemo li izložiti pejzažiste? Mislim da nećemo. Igra je uvijek zrcalna. Situacija je bila različita na početku devedesetih, različita sredinom devedesetih i apsolutno drukčija sada. Uvijek prepričavam, to nije šala, kako sam 1995. sudjelovao na izložbi u Chicagu nazvanoj Central East European Artists. Godine 1999. manifestacija se zvala East European Artists, a 2003. Artist from Balkans. Sudjelovao sam na svim tim izložbama a da se nisam selio iz Bukurešta. Moj posao, moja uloga, politička uloga onog što radim, moj identitet su se stalno premještali, a da me nitko o tome nije ništa pitao. U svakom slučaju na mene se gledalo s različite pozicije, a sâm sam cijelo vrijeme živio na istom mjestu i radio manje-više slične stvari. Onim što radim, na neki način sam stvorio prostor u kojem mogu funkcionirati u različitim okruženjima. Dakako, postavljen je određeni tip igraćeg terena u koji smo samo uskočili, i trebalo je proći neko vrijeme da možemo razlikovati stvari unutar njega. Vi ste ovdje u Zagrebu do određene mjere živjeli u internacionalnom kontekstu i prije, a ja nisam. Dolazim iz države čija je prošlost bila potpuno izbrisana. Posljednjih 10-15 godina bile su uistinu dramatične. Dolazim kao netko bez sjećanja. Nalazim se u poziciji da moram svladati pedesetak godina zapadne umjetnosti, o kojoj nisam imao pojma, i sad još, unatrag posljednjih nekoliko godina, i s umjetnošću u neposrednom susjedstvu moje zemlje, o kojoj također nisam ništa znao. Ako nešto priznajem Zapadu, onda je to upravo činjenica da sam zahvaljujući zapadnom novcu upoznao ljude od Sofije do Beograda i Ljubljane, Zagreba ili Vilniusa.