Razgovor s Draženom Katunarićem

Mediji danas sustavno i učinkovito zamračuju mozak i raskidaju veze između čovjeka i prosvjetiteljskih ideala razuma i kritičke svijesti, kaže Dražen Katunarić. Argumente za tako smjelu tvrdnju naš je sugovornik – pjesnik, prozaist, esejist i urednik Europskog glasnika i časopisa Relations – prikupio u višegodišnjem proučavanju medijskih mehanizama, a njihovu je okultnu snagu osjetio nedavno i na vlastitoj koži. Zbog toga, naime, što nije dobio šansu da se obrani u žestokoj prepisci koju je u Jutarnjem listu vodio s Miljenkom Jergovićem, a potom i zbog toga što ga je u PEN-u umjesto očekivane podrške dočekala nova, još dalekosežnija polemika sa Zvonkom Makovićem, duboko razočaranom Katunariću ideja o vlastitom samoukidanju u društvenom smislu čini se primamljivijom nego ikad.

Totalitarizam medija

Na simpoziju Totalitarizam medija, što ste ga organizirali u sklopu obilježavanja Dana Europskog glasnika, brojni su se domaći i inozemni intelektualci pokazali kao dosta oštri kritičari medija. Čini se ustvari da je kritika medija dosegla gornju amplitudu, a da je oponiranje medijskoj industriji postao svojevrstan trend. Zašto je to tako?

– Svaki sustav moći izaziva i sustav pobune. Zasada je ta pobuna prilično izolirana i događa se na razini pojedinih autora, knjiga ili tematskih cjelina časopisa, ali trend nije. Možda je samo sazrela svijest da se nešto bitno s medijima promijenilo, primjerice, da televizija nije više “prozor u svijet” kako se prije mislilo nego obični dućan koji prodaje lošu robu i definira taj zajednički svijet onako kako on želi. Medij je poruka u drugom smislu nego u mcluhanovsko vrijeme.

Je li opasno danas govoriti protiv medijskih mehanizama?

– Nije opasno jer više ne idete u zatvor kao što je to nekad bilo, nema ni verbalnog delikta i svemoćne partije, ali postoji nešto drugo. Strah od vlastite slike u medijima. “Medijski osviješteni ljudi” neće se zamjerati medijima jer su svi upućeni na njih. Svi žele biti dobro “medijski pokriveni” i praćeni, svima je bitna samopromocija ili promocija njihovih tekstova, glazbenih točaka ili proizvoda, bilo čega što ide preko medija, a danas je to praktički sve.

Kolike su šanse da se iz kritike medija izrode praktično primjenjivi zaključci, odnosno da se intelektualna elita zbilja odupre medijskoj industriji?

– Vi možete napadati medije koliko god hoćete i njihove tajne mehanizme, ali ne možete osporiti ono što medije čini tako moćnim a to je interes potrošača koji je posve slobodan da upali televiziju kad god hoće, i da kupuje novine-smeće ako to hoće. Svo je lukavstvo i perverzija medija u tome. Oni daju pojedincu dojam da postupa po svojoj slobodnoj volji kad pali televiziju, a zapravo se ponaša u skladu s onim programom koji je za njega unaprijed predviđen i smišljen.

Fašizam razonode

Koliko su hrvatski mediji udaljeni od totalitarizma?

– U Hrvatskoj postoji očigledni nedostatak demokratske tradicije. Oni isti ljudi koji su prije bili u komunističkim redakcijama i servisirali tekuću vlast ili čak radili prljave poslove vrlo su spretno izveli kapitalistički obrat i postali veliki vlasnici. Oni su imali iskustvo kako se godinama laže i skriva istina. Prave činjenice. I znali su da su nakon tih godina ljudi gladni istine. I čim je u Hrvatskoj osvanula demokracija, oni su osvanuli s velikim masnim slovima i uskličnicima kao da otkrivaju velike tajne koje su godinama sakrivali. Bile su to sve neke političke ili komercijalne denuncijacije i skandali s kojima su krenuli. Ponašali su se kao koćari koji pogode poziciju, profani ribari ljudskih duša, dobro su zapasali i ulovili jata ljudi. One druge novine koje su zadržale stari prijelom, bez velikih boldova, napadnih fotografija i senzacionalnih vijesti previše su podsjećale na “staro vrijeme”. Zato su i nestale kao da ih nikad nije bilo. Ti novopečeni medijski magnati, a bivši socijalistički poslušnici shvatili su da se u našim uvjetima kapital najbolje oplođuje na kombinaciji napumpane političke, kriminogene afere i društvene ispraznosti. Na voajerstvu i općenito svim vrstama beznačajnosti, besramnosti, na onome što Sloterdijk naziva “fašizmom razonode”. Oni su ga nametnuli publici i zavladali njome.

Rekli ste jednom prilikom da su totalitarni mediji bolje tretirali umjetnost i kulturu općenito, nego što to današnji demokratski mediji čine. Možete li to pojasniti?

– Taj trend se ne vidi dobro bez navođenja primjera. Idemo gledati evoluciju kulturnih rubrika u hrvatskim dnevnim novinama. Večernji list je ukinuo svoj kulturni dodatak i u početku se mislilo da je to presedan. I skandal. Branimir Donat je najglasnije prosvjedovao. Međutim, to je svima postalo normalno. Taj zlatni primjer slijedila je Slobodna Dalmacija koja je ukinula kulturni dodatak Forum otkako je promijenila vlasnika. Nije bilo glasnijih prosvjeda. A sam Jutarnji list koji je u svojim počecima imao izvrstan kulturni dodatak gdje su pisali intelektualci kalibra Žarka Paića, s nazivom Bestseler sve više sliči na oglasni prostor kao što je to nedavno primijetio na svom blogu Božidar Alajbegović. On se pretvorio u nešto što više sliči Pevecovom katalogu za prodaju artikala po nižim cijenama: pretežu reklame i sve se tu nudi kao neka roba. Knjiga je tretirana isto kao DVD ili novi album nekoga rock sastava, premda valja istaći da su vanjski suradnici koji o njima pišu kompetentni i dobro odabrani. I Vjesnik koji je kao tradicionalno “utočište” intelektualaca najviše pisao o kulturi u zadnje se doba reducirao, pa se u njemu ne objavljuju ozbiljne recenzije knjiga kao nekada. Jedino je Novi list sa svojim dodatkom zadržao kontinuitet u prezentaciji kulture iako je našem najuglednijem kritičaru Zvonimiru Mrkonjiću ukinuo rubriku o poeziji, jer su ga, kao što sam čuo, stavili u penziju, što nije za povjerovati kao razlog, ali je tako. Tako danas ni u jednoj hrvatskoj novini ne možete objaviti kritiku nove knjige poezije.

U komunističkom sistemu je kultura bila stavljena pod relativno strogu ideološku kontrolu, ali njezine vrijednosti nisu bile dokinute. Ovo je sada nešto drugo: postoji sloboda, ali je ta sloboda izgovor za poništenje centralnog-nervnog sistema i krvotoka kulture shvaćene kao tvorevine vrednota.

Houellebecq u medu

Što vi, kao intelektualac s bogatim iskustvom u uređivanju kulturnih časopisa, radite da se oduprete onome što vas najviše smeta u prevladavajućim medijskim mehanizmima?

– Današnja moć medija ima manje veze s demokracijom a više veze s nekim perverznim i čudovišnim režimom koji je instaliran, a nitko mu ne može ništa. Vlast u medijima nije izborena glasačkim listićima nego financijskim, pozicijskim i okultnim igrama, a ona je često presudna u borbi za određivanje političke, izvršne vlasti. U odnosima politike i medija igra se sudbina demokracije. Čovjek koji to shvati, lako će shvatiti i činjenicu da su mediji iznutra, u smislu odnosa moći, kopija brutalnih, političkih odnosa. Mediji su organizirani kao političke stranke sa strogom hijerarhijom i kastinskim sistemom. Tu su pokornost, licemjerje, laž, niski moral, odnos prema vođi glavne vrline. Mediji su izgradili i svoju moć tako što mogu ucjenjivati političare, jer masu oblikuju kako god oni žele u smislu političkih i drugih afiniteta. Postoji doista nova verzija Platonove špilje, medijska špilja, a mediji doksa a ne istina, u kojoj su ljudi zatočenici čije misli oblikuju reflektori koji osvjetljavaju zidove proizvodeći sjene različitih kontura i s različitih strana. To su tih petsto kanala svjetskih tv postaja čiji su programi manje više isti ili slični ali im je zajedničko to da zamračuju mozak i otupljuju sve ono što je ostalo od kritičke svijesti pojedinca. Naravno, u svemu tome postoji i dobrih i časnih iznimki i sjajnih emisija, urednika i programa ali u smiješno malom postotku u odnosu na opće gibanje.

Problem je što se današnji filozofi, sociolozi premalo bave medijima, a oni nam određuju život. Postoji filozofski prezir i distanca intelektualaca prema sadašnjosti kao vremenu medija. Ili kao što to dobro kaže Geraldine Muhlmann, u filozofskoj je tradiciji potraga za “skrivenim bićem” i “ontološkom dubinom”, dok sociolozi nastoje razviti svoju disciplinu kao “znanstvenu” u raskidu s medijskom svakodnevnicom i površnim, žurnalističkim pogledom. To je greška. Trebalo bi danas pokrenuti i obnoviti prosvjetiteljske ideje u odnosu na medije. Jer kao što je nekoć u europskoj povijesti 18. i 19. stoljeća presudno bilo da se svijet obrazuje prema prosvijećenim, klasičnim idealima razuma i kritične svijesti, tako je danas presudno da se riješi svoje ovisnosti o medijima koji raskidaju njegovu vezu s tim istim idealima. 

Iako ste urednik ugledne izdavačke kuće, svoj ste najsvježiji naslov, zbirku pripovijesti Tigrova mast izdali u vlastitoj nakladi. Zašto?

– Pa s jedne strane mi se nije baš dalo obilaziti izdavače jer se i sam bavim tim poslom, a s druge strane nisam sebe htio objektivizirati kroz kuću Litteris koju sam pokrenuo jer u njoj nema drugih urednika osim mene. Odlučio sam se na vlastitu nakladu ali sam sigurno pogriješio jer su neki to protumačili kao da nisam mogao sebi naći nakladnika pa sam prisiljen na taj korak.

S dovođenjem Michela Houellebecqa u Hrvatsku pala vam je sjekira u med; bio je to izvrstan i plodonosan potez za vašu izdavačku kuću. Sprema li Litteris kakve nove projekte koji se važnošću smiju usporediti s Houellebecqom?

– Litteris je više neka vrsta kućne radinosti nego prava izdavačka kuća. U njoj nema drugih zaposlenih osim mene, a i ja sam tek djelomice zaposlen jer paralelno radim i druge stvari izvan firme. Houellebecqa sam otkrio kad nije bio komercijalan pisac kao danas. Sad se dobro prodaje u našim okvirima, ali ja imam i druge pisce koje izdajem i volim iako se dobro ne prodaju kao što su, recimo, Huysmans ili Artaud. Sve je uvijek nepredvidivo.

Polemika s Jergovićem

Prepiska između vas i Miljenka Jergovića dosegla je razinu pravog skandala, koji je već nekoliko tjedana vruća tema. Možete li prokomentirati to što se dogodilo? Sudeći prema gorljivosti prepiske, čini se da bi ona mogla potrajati...

– Ovo sve što sam dosad rekao o okultnoj snazi medija osjetio sam ovih tjedana najbolje na vlastitoj koži. Vi znate kronologiju toga slučaja. Surađivao sam kao nakladnik Litteris u svojstvu partnera s Jutarnjim listom oko dolaska Michela Houellebecqa u Zagreb. Usred tih priprema dolaska objavljen je u Jutarnjem članak u kojem ga Jergović kvalificira “Kretenom, bilmezom, balkanskim kamiondžijom” itd. a mene eksplicitno napada bez navođenja mog imena i prezimena. Suorganizator njegova dolaska, Jutarnji list, taj je članak objašnjavao demokratskim pravom na različito mišljenje iako sam im se potrudio objasniti da baš nije u redu niti fair play da domaćin prethodno izvrijeđa gosta koji mu dolazi u kuću. Razumije se, da sam Houellebecqu išao prevesti taj članak, on ne bi nikad došao u Hrvatsku. Problem je nastao kad sam poslao tekst odgovora na Jergovićev članak. Oni ga prvi tjedan nisu objavili u Magazinu a urednica mi je rekla da nemam pravo reagirati jer se u tekstu ne navodi moje ime i prezime. Zamislite situaciju, urednici, novinari objavljuju tekstove koji su odvratni po onoga kojega napadaju, ali se pokrivaju time da su sudski besprijekorni jer ne navode njegovo ime i prezime pa je onda i svaka obrana u moralnom i sudskom smislu unaprijed izgubljena. Kad opisujete jednu osobu čak i fizički, rugate joj se i blatite je ne navodeći pritom njezino ime, onda je to besramnije negoli pošteno reći koga i zašto napadate. A oni su se uhvatili te lažne anonimnosti i podmuklog načina komunikacije jednog pisca kao više pravne istine u trenutku dok su već i vrapci pjevali da se Jergovićeve objede tiču mene osobno. Uostalom, on u svome tekstu i ne demantira činjenicu da je postojala nekakva tv-emisija na koju je bio pozvan, a nije htio doći i da je u onome glavnom ideološkom dijelu svoga teksta o islamu mene iz te iste tv emisije citirao i napao.

Unatoč zaprekama na koje ste naišli, taj ste tekst ipak uspjeli objaviti.

– Da, sa zakašnjenjem, možda najviše zahvaljujući Davoru Butkoviću koji je jedini relevantno novinarsko ime među njima. Međutim, sada dolazi na red Jergovićev drugi tekst koji su poslije Houellebecqova odlaska objavili i u kojemu više nema igre skrivača. Ako se prvi tekst može okvalificirati kao Jergovićev ljubomorni ispad u odnosu na pisca puno većeg formata koji će ga dolaskom u Hrvatsku zasjeniti, što se i dogodilo, ovaj drugi je zapravo odstreljivanje mene kao ljudskog bića, pisca, urednika, a tako je primitivno napisan da je boljelo i papir a ne samo mene. Čim su urednici kulture objavili taj kriminogeni zov na moje samoubojstvo i time zaključili polemiku, bilo je eksplicitno na čiju se stranu svrstavaju. Kao da je na njih prenio svoje ubilačko ludilo a oni izgubili razum i pratili ga do kraja. Tu se vidi profil i duboka iracionalnost osoba bez identiteta koji uređuju kulturu u Jutarnjem listu. Razmišljao sam o njihovim razlozima. To su i inače ljudi bez posebne kompetencije i stava, pomalo bezlični, bez boje, okusa i mirisa, oni traže kulturne informacije i dobivaju ih, prelamaju, tretiraju ih kako znaju i umiju, ali kao obični prenositelji mišljenja drugih kulturnjaka ili građanina xy. Možda im je upravo zato i potreban jedan Miljenko Jergović kao izrazita ličnost koji im daje karakter i prepoznatljivost, njima i njihovim novinama, pa su mu bezuvjetno odani, potreban im je opinion maker da pokrije tu njihovu prazninu, beznačajnost i opskurne radnje iza zavjese. Jer netko bi se mogao i zapitati koje su njihove kvalitete da uređuju kulturu u jednom tako važnom listu kao što je Jutarnji, i da za to nije samo dovoljno biti dobar aparatčik koji će poslušno izvršavati naredbe odozgo. Utoliko prije što sljepilo njihove pokornosti ide i onkraj ludila onoga koga štite. Neću im namjerno navoditi imena jer su, braneći Jergovića, sami uveli tu opscenu i moralno degutantnu metodu maskiranja lica, identiteta koja je izvorno Araličina, i mene uvjeravali da je posve legitimna. Važno je znati da su mi upravo ti ljudi uskratili pravo na odgovor i da sam ja otada oklevetan kao “jugoslavenski nakot”, “kulturni sinekurac”, neka vrst plaćenika jugoslavenskog Berije, uostalom i sam fašist “od oca rankovićevca, majke Srpkinje, u braku s inovjerkom koji ima sina s alijenom”, a nula kao pisac.

Gnjev prema PEN-u

Utrošili ste dosta energije u uvjeravanje urednikâ u Jutarnjem da objave vaš odgovor na napade. Iz te je situacije proizišao i raskol u P.E.N.-u, o kojemu se prošlog tjedna dosta pisalo. Dio javnosti vidi u vama kamen smutnje. Kako se zbog toga osjećate?

– Utrošio sam toliko energije u uvjeravanje tih urednika da im je dužnost objaviti mi odgovor na tako teške klevete, ali bez rezultata, doduše, oni su mi to čak i obećali u jednom trenutku, ali su me na koncu prevarili. Na koncu, figurativno rečeno, meni je došlo da si pucam u sljepoočnicu, ali ne u trenutku kad je to zaželio Miljenko Jergović, nego poslije, kad sam vidio reakcije PEN-a, udruge koja bi po samoj svojoj definiciji i člana 4. svoje Povelje morala vršiti pritisak da se moj odgovor Jergoviću objavi. Osim časnih iznimaka poput Zdravka Zime, Tee Benčić Rimay koji su se otvoreno suprotstavili cenzuri Jutarnjeg lista i Jergovićevoj tanatomahiji, osjetio sam potrebu za samoukidanjem u nekom društvenom smislu, da ukinem sebe u tom tipu društva kao što je Makovićev PEN koje je neutralno kao Švicarska u Drugom svjetskom ratu, s nacističkim blagom i novcima na računima banaka, i da se bavim nekim svojim privatnim stvarima.

Gnjevni ste na P.E.N. jer, kako kažete, primjenjuje dvostruka načela u analizi ove polemike. 

– Na tu odluku o istupanju iz PEN-a navodila me dvostruka blokada. Jedna je obliteracija Jutarnjeg lista a druga blokada je ta da institucije poput PEN-a koje bi morale kontrolirati stupanj demokratičnosti i slobode tiska provode ekvidistancu i govore o niskoj civilizacijskoj razini naše, a ne Jergovićeve polemike kao da je ona završena dok ja istovremeno nisam dobio pravo da obranim svoj ljudski, moralni, književni i bilo kakav integritet. Zar to nije za ubiti se? Zar nije za ubiti se kad jedan Zvonko Maković kao predsjednik PEN-a koji je branio Predraga Matvejevića za upotrebu riječi “taliban” u sudskom slučaju Mile Pešorde, i s pravom prozivao naše sudstvo za sramnu odluku o petomjesečnoj kazni, sad stavlja tu riječ u emisiji Pola ure kulture u isti rang s riječi “fašist” kako me je nazvao Jergović. Jedan je aršin dakle kad Matvejević upotrebljava riječ “taliban”, a drugi u mom slučaju, kad je upotrebljavam funkcionalno i pozivajući se na Matvejevića. Prvi je civiliziran a drugi nekulturna uvreda. Ili možda ipak trebam pojasniti razliku u uporabi tih dviju riječi koja se inače podrazumijeva? “Talibani” su etimologijski islamski seminaristi i poslije predstavnici režima poznatog po islamističkom teroru i rušenju budističkih spomenika u dalekom Afganistanu. Za razliku od nje riječ “fašist” odnosi se na europsku pa i hrvatsku stvarnost i pokriva ne samo ratnu djelatnost talijanskih fašista nego i svakog pripadnika pronacističkog svjetonazora i prakse koja je u Europi i u Hrvatskoj skrivila koncentracijsko- logorsku i drugu mučku smrt milijuna ljudi. Ispada po Makoviću, a na žalost i po većini članova upravnog odbora PEN-a, da Jergović i ja podjednako kršimo Povelju PEN-a i da smo se samo međusobno izvrijeđali, ja njemu da je “taliban”, a on meni da sam “fašist” i da smo kvit. Na taj način proizlazi da je i moj demanti Jergovićevih navoda sasvim suvišan kao i dokazni dio moga teksta u kojemu pokazujem kojim se sve bezočnim neistinama služio Jergović da bi bacio ljagu i klevetu na mene. Za njih je naša polemika završena i prije mog odgovora i za nju moram snositi istu odgovornost kao i Jergović, i to, što je najciničnije od svega, za godinu dana, kad je redovna godišnja skupština. Međutim, mogu im već sada reći da mene na toj skupštini neće biti. S obzirom da je u ovom našem razgovoru riječ o medijima, moglo bi se reći da Makovića i Jergovića ne povezuje samo mržnja kao izvorna motivacija i demonska taština, kako je to dobro uočila Tea Benčić Rimay, u ime kojih gaze civilizacijske postulate na koje ih obvezuje ne samo povelja PEN-a nego i elementarna ljudskost, već ih vezuje i ugovorni odnos s nakladnikom istoga medija, EP Holdingom, za koji obojica pišu.

Priča se, složit ćete se, zagrijala do usijanja. Iščekuje se njezin epilog. Kakav scenarij predviđate?

– Sad se samo želim povući iz ove neravnopravne a gladijatorske borbe do istrebljenja, u kojoj oni imaju iza sebe najmoćniji medijski sustav a to što govorim ja nema više veze s realnošću nego samo s vjetrenjačama i nije u tim kućama objavljivo. Istina je samo jedna: Ono što danas mediji hoće da postoji – postoji, a ono što neće, odlazi u tamu.