Razgovor s Tomislavom Čadežom

Kako ste došli na ideju da recenzirate blogove?

– Shvatio sam naprosto da se nitko u nas time ne bavi. Mislim da je jedini prije mene ozbiljno recenzirao blogove Boris Ličina Borja, i to u jednom jedinom opširnom tekstu. No, glavni je razlog što sam tražio neki dodatni prostor za kritiku. Mislio sam, pratim kazalište, ali jednako intenzivno i književnu proizvodnju, zanima me dizajn, a zanima me i cijela ta internetska paradigma. Zašto, dakle, ne bih uplovio u nešto novo, a za što znam da me već dulje vrijeme vreba iza ugla. Uostalom, ja sam se za davnu preteču bloga, chat, zakačio još 1994.

Da, do prosinca prošle godine pisanje zaokruženih osvrta na blogove bila je sporadična pojava, tako da ustvari i niste imali konkurenta. (Zato je, mislim, dobro pogođen naslov rubrike Blog i batina.) S druge strane, baš se negdje u to vrijeme naglo povećao broj blogova; tako ih je samo na serveru www.blog.hr za Novu godinu bilo 55.000. S porastom broja blogova porastao je i interes šire javnosti za taj alternativni medij. Ukratko, radite primamljiv posao, na kojem vam zavide mnogi.

Tko može biti blogokritičar

– Na blogu.hr u međuvremenu je otvoreno još 30.000 blogova, no velika većina njih tinejdžerski su spomenari koji se brzo i pale i gase. Ipak, raste i broj onih ozbiljnih, sve je više pisaca, marketinških stručnjaka, šumara, fizičara, doktora i financijaša koji su otvorili blog. Ne vjerujem da su tome uvelike pridonijele moje recenzije. Prvo, u pitanju je globalni trend, nova anglosaksonska ludorija za sve generacije, a s druge blog je postao top tema u popodnevnim tv-emisijama za kućanice. Trend se najbolje čita po tome što je blog postao ozbiljna tema u školama. Djeca zbog bloga bivaju maltretirana u školi jer škola je ona suprotna, statična paradigma, gdje caruju papirnati autoriteti.

Ne znam koliko je taj posao primamljiv, meni je zabavan, pokušao sam eksperimentirati s vlastitim karakterom naumivši biti blag i pozitivan, sve i preko granice realnog. Ali, nisam dugo izdržao, začas sam oglašen kao zločest.

Vašu ideju o recenziranju blogova nisu baš svi objeručke dočekali. Naišla sam u komentarima i na uvrijeđeni otpor nekih blogera, povišene tonove, pitanja “Odakle sad taj Čadež” ili “odakle mu pravo da se bavi našim pisanjem” pa i na gorljive rasprave o tome treba li kritičar blogova proći posebnu edukaciju, kakve preduvjete treba ispuniti da bi stekao zvanje blogokritičara... Jesu li vas kad otvoreno napadali?

– Ovisi o tome što podrazumijevate pod otvorenim napadom. Mislim da je otvoreni napad kad vas netko prozove ne krijući se iza anonimnosti. Takvih ozbiljnih napada nije bilo. Oni anonimni, na blogu, obično su mi izvor veselja. Naime, ondje vježbam retoričke kate, pobjeđujem u virtualnim dvobojima, ili ih gubim, a to rjeđe.

Književnost na blogu kvalitetnija je od tiskane

Prema kojem principu odabirete blogove za recenziranje?

– Blog mora imati određenu društvenu težinu ili određenu literarnu kvalitetu. Kad kažem literarnu, morate to shvatiti uvjetno, jer pod tim ne mislim samo na fikciju nego na bilo koji oblik ciljanog diskursa. Tridesetogodišnjak Slobs koji se javlja iz Iraka, gdje radi za američku Demokratsku stranku, jednom ili dvaput mjesečno objavi reportažu koja bi isti čas, zajedno s fotkama, mogla biti objavljena u Timeu ili u Focusu.

Većina je blogova ustvari šund, bezvrijedna literatura i isprazni dnevnički zapisi tipa “za ručak smo jeli sarmu”, dok kvalitetni (formalno inovativni, sadržajno nekonvencionalni, zanimljivi…) blogovi čine samo mali postotak. Čine li vam se pretjeranim tvrdnje da na blogovima ima kvalitetnije književnosti od one ukoričene, na policama knjižara?

– Umnogome je književnost na blogu kvalitetnija od tiskane. No, u tome se krije jedna zamka. Naime, većinu tih literarno uzbudljivih blogova ljudi pišu anonimno. Na neki način, ta anonimnost je jamstvo njihove kvalitete.

I sami imate blog, otvorili ste ga na Božić. Zanimljivo je koncipiran…

– Moj je blog, koji sam posljednjih nekoliko tjedana privremeno zapustio, valjda nekovrsna društvena kronika. Društvo za zaštitu Filipa Šovagovića postoji dakako jedino u mojoj glavi, no događaji koji se kroz njega provlače vrlo su stvarni. Posrijedi je pokušaj da kažem nešto o umjetnosti, osobito kazališnoj, kroz priču o jednom nadarenom umjetniku kojeg slučajno poznajem. Budući da je blog u osnovi dnevnička forma, ona mora sadržavati aktualne, rekao bih novinarske, otponce a novinarsko je i to što ja Filipa Šovagovića zbilja gotovo svakodnevno intervjuiram, što je njemu nakon samo dva mjeseca postalo iscrpljujuće pa mi se sve rjeđe javlja na telefon. No, i to je dio projekta – kriza. Kriza u komunikaciji, kriza umjetničkog ega, kriza identiteta. Sve te krize nastojim procesuirati humorom i katkad gorčinom i lirikom.

Recenziranje blogova i pisanje kazališnih kritika čine se kao dijametralno suprotne aktivnosti. Imaju li one ipak zajedničkih točaka?

– Blog je na neki način virtualni teatar s tisućama pozornica. Ondje se, slično kao u teatru, izlaže svoje i posuđeno perje, galopiraju taštine i vlada propaganda.

Imam dojam da su vaši tekstovi u Blogu i batini čitaniji i od kritika kazališnih predstava koje objavljujete u novinama. Čini li se to i vama? Imate li povratnih informacija?

– Nemam nikakvih povratnih informacija, jer o tome se na webu Jutarnjeg lista ne vode statistike. Sumnjam da izazivaju pozornost koliko kritike, jer ipak u nas ljudi više čitaju novine negoli idu na web.