21.4.2005.

Suzana Marjanić  

Razgovor s Vlastom Žanić

U životopisu obično navodite da performanse izvodite posljednje tri godine. Što vas je potaklo na performans i, konkretno, što je iniciralo vaš prvi performans? U intervjuu za Književnu reviju (broj 4-6, 2003.) navodite: “Nikada prije nisam vjerovala da ću raditi performance. Dosta sam veliki tremaš i svaki performance koji izvodim za mene je, osim što me veseli i ispunjava (a i prazni!), prilično traumatično iskustvo.”

– Prvi put kad sam osjetila potrebu sama biti protagonisticom jednog izvedbenog čina, mislila sam da je to nešto što će s vremenom iščeznuti. Međutim, motiv za njezino postojanje bio je preintenzivan i scenarij mi se stalno vraćao u mislima. To je bio performans Svijeća za Editu, potreba da se drastično reagira na drastično stanje, smrt prijateljice. Izvela sam ga nekoliko godina kasnije; trebalo mi je vremena da se priviknem na ideju sebe u performerskoj ulozi. Kasnije, ponovo suočena s traumatičnom životnom situacijom, opet sam osjetila potrebu reagirati na isti način, cijelom sobom. Kao da su svi ostali mediji u tim trenucima bili nedostatni, preposredni, spori, dosadni. No više mi nisu trebale godine provedbe od ideje do izvedbe. Odonda sam ih izvela desetak, dobila valjda iskustvo, osjetila slobodu, pa sad više nije nužno da mi se dogodi trauma, iako je trema i dalje ostala prisutna, i performans osjećam kao svoj oblik izražavanja, medij u kojem, čini mi se, najtočnije mogu prenijeti ono što osjećam i mislim da vrijedi prenositi. Možda je to faza, a možda je trajno – ne znam, a i nije bitno.

Neponovljivost performansa

Zanima me vaše shvaćanje performansa. Naime, u spomenutom intervjuu za Književnu reviju navodite da se performansom pokušavate “približiti onoj spontanosti koju ste imali s pet godina”.

– Prethistoriju performansa zamišljam kao najprimarniji oblik čovjekovog izvedbenog izražavanja, prije nego što se stigao uobličiti u bilo što, npr. u ples, ritual ili bilo koju formu koja ima svoja pravila i zadatosti. Proizašao je iz najiskonskije potrebe da se prenese emocija, podijeli misao… Gola poruka, čista improvizacija, pokušaj izražavanja cijelim bićem, bez unaprijed utvrđenih postupaka i recepata.

Što je meni performans? Pokušaj izoliranja čiste potrebe za umjetničkim izražavanjem, lišene bilo kakvog konteksta zanata, tradicije, školovanja, pravila ponašanja. Naravno da svaki performans koji radim ima svoja pravila i slijed i scenarij, ali ona vrijede samo za tu priliku. Neponovljiva su. I čak i tada nisu isključiva; više su to smjernice, putokazi, usmjeravanja s obzirom na koncept ili ideju koju nastojim predstaviti. Draž je upravo u određenoj neizvjesnosti, u praznom prostoru ostavljenom slučaju, reakciji ili svemu zajedno da ga ispuni. Svaki trenutak izvedbe određuje njezin daljnji tijek, a tenzija koja se stvara miješanjem adrenalina izvođača i publike nužan je građevni element performansa.

Na otvorenju izložbe Nemoć (Galerija Karas, Zagreb, 2002.) izvodite svoj prvi performans Zatvaranje u kojemu izlazite pred publiku odjeveni u bijeli kombinezon s rupama na koje ste zalijepili navoje od staklenki, nakon čega ste poklopcima zatvorili rupe, te navlačite preko glave kapuljaču i na njoj također zatvarate slične otvore. Što vas je potaklo na propitivanje izvedbenoga zatvaranja?

– Zatvaranje je bilo simbolično “samoukinuće”. Javno samoubojstvo. Mnoštvo otvora na mom kombinezonu simboliziralo je ranjivost, otvorenost, prepuštanje. Zatvarajući rupe poklopcima htjela sam ukazati na potrebu obrane od takvog stanja, ali ne zbog obrane, jer za nju kao da je već bilo prekasno. Cilj je bio potpuno prekinuti protok energije u bilo kojem smjeru. Postojati – ako uopće – isključivo sama sa sobom, usmjerena samo prema unutra.

O hrabrosti i Ogoljavanju

Isto tako, obično se navodi kako ste u posljednje vrijeme navodno odustali od izrade materijalnih skulptura i ostvarili prijelaz na konceptualnu umjetnost, kao što, primjerice, navodi M. Zec (usp. Novi list, 20. ožujak 2005.) u prikazu “Od promatrača do promatranog – i natrag” u povodu vaše nedavne izložbe. Koliko je navedeno točno, s obzirom na to da neke svoje performanse određujete kao sinteze performansa i skulpture, kao što ste odredili, primjerice, hommage, komemorativan rad Svijeća za Editu, ili kao što savršeno dijagnosticira Iva Körbler, koja navodi da ste ostvarili radove graničnoga područja “između konceptualnog razmišljanja, ambijenta i instalacije, nešto blisko pojmu space art, čak light and space works” (Vijenac, 6. rujna 2001.).

– Hrabrost za izvedbu prvih performansa sigurno mi je dala i opća pobuna što je u to vrijeme sazrela u meni. Pobuna protiv bilo kakvog sistema, načina, postupka, protiv bilo čega usvojenog, preuzetog, naučenog, protiv stereotipa bilo koje vrste, a nadasve – pobuna protiv definicije. Na početku, naravno, svrstavana sam u ladicu “mladih kiparica”. Nakon što sam rodila troje djece, možda se i nije očekivalo da ću u životu biti i još nešto osim majke, a sad me se proglašava “performericom koja je odustala od izrade materijalnih skulptura i prešla na konceptualu”. Stalno naglašavam da kiparica u meni nije nestala i da se i dalje bavim skulpturom. Gotovo svaki moj performans sadrži u sebi elemente kiparstva, doslovno ili na razini ideje problematizira pitanja trodimenzionalnosti i percepcije prostora dovodeći ih u kontekst drugih medija i propitujući odnose među njima. Upravo je u tom međuprostoru fokus mog trenutačnog interesa. Jedina definicija na koju pristajem je eksperiment, a jedina konstanta – mogućnost promjene.

U performansu Udaljavanje (Galerija Ghetto, Split, 2004.) osigurali ste “rekvizite” za posjetitelje – slušalice za zaštitu od buke i neobične naočale, točnije, konstrukciju za gledanje načinjenu od naočala za varenje i dječjeg dalekozora s obrnuto postavljenim lećama. Kako je nastala ideja za realizaciju performansa u kojemu ste doista postigli osjećaj udaljavanja s obzirom na to da slušalice poništavaju postojeći zvuk prostora, a naočale umanjuju sliku, i zanima me kako ste oblikovali navedene naočale?

– Svi moji performansi, kao uostalom i drugi radovi, kroz neku su osobnu prizmu prelomljen djelić moje stvarnosti. U vrijeme kad je nastalo Udaljavanje, taj djelić moje stvarnosti odnosio se na jedan pomalo sjetan osjećaj udaljavanja, koji mi se, opet, dovoljno dugo zadržao na površini svijesti da bi postao motivom za rad. Zaintrigiralo me kako jedan tih i suptilan osjećaj, intiman i okrenut prema unutra, podijeliti s drugima i javno izložiti, a da pritom ne uništim njegovu strukturu i finoću, da ga sačuvam od banalnosti i patetike. Osim rekvizita koje ste spomenuli, bio je prisutan još jedan element koji je pridonosio dojmu udaljavanja. To je bila tiha, jedva čujna glazba ljetnih terasa nekih davno minulih ljeta. Naime, slušalice nisu potpuno poništavale zvuk, nego ga stišavale, udaljavale. Naočale sam konstruirala… Naime, postojala je ideja da moraju stajati na nosu i sliku činiti udaljenom, pa sam kupila plastični dalekozor i naočale za varenje i prčkala, rastavljala, sastavljala sve dok nisam bila zadovoljna, a onda napravila još petnaestak istih konstrukcija.

U okviru manifestacije Periferije (MM centar SC-a, 2002.) prikazan je vaš videoperformans Ogoljavanje u okviru kojega ste iščupali pincetom obrve sve do njihovog potpunog nestanka. Koji je kontekst navedenoga rada?

- Ogoljavanje je bio performans izveden pred kamerom i istovremeno projiciran u kino dvorani MM-a. Čupanje obrva vrlo je uobičajen čin uljepšavanja ženskog lica. Čupajući obrve do kraja, htjela sam pod znak pitanja dovesti granicu između uljepšavanja i unakazivanja; pitati se postoji li uopće i što je određuje. Dakle, opet kiparske, ali i životne dvojbe: gdje prestaje pozitiv a počinje negativ.

Videoperformans o destrukciji

Koliko eksperimentalni film Ukidanje jabuke (2004.), što ste ga prikazali u okviru One Take Film Festivala, a riječ je o snimci zamatanja glave bijelim zavojem što je projicirano na jabuku koja se guli, određujete i kao videoperformans?

- Ukidanje jabuke smatram eksperimentalnim filmom i videoperformansom, kao i još neke svoje radove. Osim što su neki neusporedivo sugestivniji projicirani na velikom platnu nego izvedeni uživo (npr. Ogoljavanje), neke bi bilo nemoguće realizirati bez kamere. Kod Jabuke vrlo je važna upravo simultanost zamatanja glave zavojem i guljenje jabuke. Te se radnje projiciraju jedna preko druge i vremenski tijek jedne sinkroniziran je s drugom. Te dvije, prema kiparskoj terminologiji, suprotne radnje – jednoj se forma oduzima, a drugoj dodaje – na mentalnom nivou rezultiraju istim: ukidanjem, destrukcijom. Jabuka se guli dok ne nestane, a glava zamata dok joj se ne ukine dovod kisika. Takav vizualni i mentalni dojam nemoguće bi bilo postići bez korištenja video tehnike, iako se u osnovi sastoji od dva performansa.

Kao poveznicu između vaša tri performansa Čestitanje, Rožata i Prelaženje, koje ste izveli kao triptih performans ove godine, a na temelju kojih ste osmislili izložbu Prelaženje, osim što ste ostvarili mogućnost povezivanja nekoliko različitih medija – kiparstva, performansa i videa te odnos između vas kao autorice i publike/posjetitelja, zanima me koja vam se reakcija publike učinila posebno intrigantnom? Osobno, čini mi se da je tijekom prvog performansa Čestitanje – pri čemu ste na pozivnici, među ostalim, ispisali tekst “Pozivam Vas na sudjelovanje u ovom performanceu, dođite i čestitajte mi. Ni na čemu.” – bilo zanimljivo kako vam je Predrag Raos, inače medijski performer-Diogen, prišao četveronoške u traženom izvedbenom čestitanju.

– Reakcija publike na Čestitanju bila je iznenađujuća utoliko što nisam očekivala da ću stajati skoro deset minuta a da mi nitko ne priđe, iako je na pozivnici bilo jasno napisano što se očekuje. Nisam unaprijed imala konkretnu pretpostavku što će se događati, ali nije mi bilo na kraj pameti da će se dogoditi takav jaz, da se tako dugo nitko neće odvažiti i prijeći prazan prostor koji je odvajao publiku i mene. Atmosfera je na trenutke bila teška i napeta, i bez obzira što mi nije bila namjera postaviti je takvom, ispostavilo se da je performans predstavio dijagnosticirao stanje takvo kakvo jest. I baš je ta nepredvidivost ono što performans kao umjetnički oblik čini živim.

Gospodin Raos možda nije bio upućen o čemu je riječ, pa je stoga u tom nedogađanju osjetio potrebu napraviti nešto efektno. No, upravo je efekt, priča, sadržaj ovdje suvišan. Sve je ogoljeno, nema ničeg što bi moglo odvući pažnju u krivom smjeru; u pitanju je simbol koji postavljamo publika i ja. Tema je čestitanje, ništa drugo.

Na pozivnici za Čestitanje, između ostaloga, ispisujete pitanje: “Kada je ono iskreno priznanje, potvrda, a kada se prima ili daje kao izraz bontona?”. U kojim ste slučajevima kao umjetnica čestitanje doživjeli samo kao izraz bontona?

– Mnogo je situacija u kojima se od čestitanja i ne očekuje drugo nego da bude gesta, izraz bontona. Kakva je npr. nečija zasluga za to što je nekog određenog datuma njegov rođendan i što se tu zapravo čestita? Kod čestitanja na izložbi ili bilo kojem autorskom ostvarenju stvar je bitno drukčija. Naime, tu su senzori za detektiranje iskrenog od lažnog, stvarnog od onog “reda radi” mnogo izoštreniji. Autor je svjestan uloženog, očekuje priznanje, bar mu se nada. Kao da se pita, ima li još nekog osim njega samog kome je važno to što radi. Je li to prepoznato, uvaženo? Koji je radijus emitiranja energije njegova rada?

Prvi izlazak u javnost nakon rođenja moje druge kćeri bio je otvorenje neke skupne izložbe na kojoj sam sudjelovala. Bilo mi je zabavno i neobično primati čestitke zbog rođenja kćeri u ambijentu otvorenja izložbe. U sebi sam se zabavljala zamišljajući da se čestitke odnose i na moj eksponat. Isto kao što za svoj rad nikad nisam dobila toliko iskrenih komplimenata kao za rožatu koju povremeno radim prijateljima.

Umjetnica rožate

Jeste li doista napravili sve one prekrasne rožate za izložbu Rožata? Je li vam ih bilo žao podijeliti (razrezati) s publikom s obzirom na to da su bile prekrasni izložbeni, umjetnički primjerci na bijelim postamentima? Ili kao što navodi Leonida Kovač u katalogu vaše izložbe: “Iskazom s pozivnice Vlasta Žanić uvjerava nas da je umjetnica rožate. I ne laže, niti se pravi važna: okus je, definitivno nezaboravan. I miris i oblik i boja i svjetlo.”

– Naravno da sam napravila sve rožate, uz pomoć dobrih prijatelja, a razrezati i podijeliti ih ne samo da mi nije bilo žao nego mi je bilo žao što ih je na kraju nekoliko ostalo nepojedeno. Na sreću, opet su se tu našli prijatelji i spasili rožate odnijevši ih kući. Rožate su zaista prvih pola sata u Galeriji djelovale kao izlošci, ali bit je ipak bila u dijeljenju i konzumiranju. Nikada nisam imala potrebu čuvati svoje radove ili misliti o vijeku trajanja materijala od kojeg su napravljeni. Možda je to neodgovorno prema sebi, ali me odbija svijest o veličini i značenju nečijeg rada do te mjere da se unaprijed misli o trajnosti materijala u kojem se radi. Iskreno, za mene je neki umjetnički rad ili čin završen kad se zatvori krug: ja – djelo – prezentacija; nakon toga obično sve završi u nekom podrumu ili tavanu. Svakako vrlo nepraktično, jer kad ponovo zatreba zbog neke dokumentacije, onda se potroši enormna energija ne bi li se našao dotični mini DV ili sl.

U performansu Prelaženje preuzimate ulogu skulpture našminkana (bjelilom) kao “živa skulptura”, nepomično stojeći na rotirajućem postamentu unutar zastorom ograđenog kružnog prostora, snimajući posjetitelje videokamerom. U pozivnici navodite kako je riječ o prelaženju “iz uloge u ulogu, iz medija u medij, iz prostora u prostor, iz vremena u vrijeme – neprestano u krug”. O kakvu je prelaženju riječ kada spominjete prelaženje iz uloge u ulogu?

– Od svih prelaženja, upravo ovaj iz uloge u ulogu sadrži najviše elemenata na nekoliko različitih planova. U svakodnevnom, privatnom životu, prelazim iz uloge u ulogu gotovo neprestano. Intenzitet tog prelaženja je tolik da me ponekad hvata panika. Kada mi je neku situaciju teško prevladati i nositi se s njom, prevodim je na kreativni jezik, pretvaram u umjetnički rad. Neprestana promjena uloga u životu povezala se, pridonijela jasnijoj svijesti o promjeni mojih autorskih uloga. Tako ovdje, vrteći se na kiparskom postamentu, istovremeno predstavljam model za kip, kiparicu u koju je usađen zakon kruženja i sagledavanja skulpture sa svih strana, kao i skulpturu samu. Također, tu sam i kao performerica koja stoji na sceni, primajući sve energetske silnice pogleda publike, jednako kao i videoumjetnica koja cijelo to vrijeme kamerom snima tu istu publiku.

U drugom dijelu rada, koji se odvija u identičnom kružnom prostoru, ali u drugoj prostoriji, puštam projekciju maločas snimljene publike tako da kruži po stjenci prostora. Posjetitelji pojedinačno bivaju puštani unutra. Da bi mogao pratiti projekciju, gledatelj se mora okretati oko sebe. S projekcije ga gleda on sâm iz uloge publike od maloprije. Dakle, smještam ga u poziciju eksponata i pružam mu mogućnost osjetiti kako je biti viđen kad si izložen, odnosno kako se vidi očima izloženog. Ispada da je i ovaj rad preslika sadašnjih životnih okolnosti u kojima je bitna konstanta upravo neprestana promjena uloga.