Najvažniji varaždinski hram božji već je godinama širom otvoren i za vrlo ovozemaljske glazbene (i izvanglazbene) sadržaje
Uz nastupe ansambala Le Concert Spirituel i Les Talens Lyriques na Varaždinskim baroknim večerima 18. i 19. rujna 2015.
Nakupina različitih i raznolikih programa raspršenih i prostorno i vremenski koja se kiti oznakom “festivala Francuske u Hrvataskoj”, a nosi zavodljivo ime Rendez-vous nekolicini je festivala koji to jesu ove godine poslužila kao jednokratna slamka spasa. Jer, novca je sve manje, a kontinuitet i “tradiciju” (što god i kakva god ona bila) treba očuvati kako se zna i umije, pri čemu porcija francuskog kulturnog opijuma može barem nakratko stvoriti i privid prestiža i ugleda koji takve manifestacije (s više ili manje osnova) misle da imaju. Rendez-vous tako nije zaobišao ni glazbene manifestacije. Reliquiae reliquiarum Zagrebačkih ljetnih večeri ovog su ljeta spašene gostovanjima ansambala Les Arts Florissants i Les Vents Français, a slično se dogodilo i s Varaždinskim baroknim večerima, koje su Francusku ove godine prigodice proglasile “zemljom partnerom” (zašto ne partnerskom zemljom?). Što je Francuska ponudila, to je Varaždin i prihvatio, pa se tako i zažmirilo na “sitnicu” da je jedan od gostujućih ansambala specijaliziran za srednjovjekovnu glazbu, te je, kao takav, promašio programsku koncepciju festivala za barem dva-tri stoljeća.
Plesovi zaštitnika vjere Dva udarna gotovanja, smještena u prve dvije festivalske večeri, 18. i 19. rujna, donijela su, međutim, nastupe sastava koji se uistinu bave baroknom glazbom – Le Concert Spirituel i Les Talens Lyriques – koji su u konačnici bitno podigli razinu ovogodišnjeg programa, posloženog uglavnom po načelu kol’ko para, tol’ko muzike.
Na svečanom otvorenju protor su varaždinske prvostolnice uglavnom proželi sve samo ne duhovni zvuci obilatog glazbenog obroka koji je sadržavao sve tri suite iz Händelove Glazbe na vodi kao glavno jelo i Glazbu za kraljevski vatromet kao desert, uz francusko predjelo u obliku dviju koračnica i jednog preludija (popularnog “eurovizijskog” iz Te Deuma) Marc-Antoinea Charpentiera. Srećom, Varaždinska biskupija susretljivija je od nekih drugih kad je riječ o tome što je primjereno svirati (i/ili pjevati) u crkvi, a što ne, pa je tako i najvažniji varaždinski hram božji već godinama širom otvoren i za vrlo ovozemaljske glazbene (i izvanglazbene) sadržaje. Doduše, u konkretnom bismo slučaju Händelovih suita mogli reći da su skladane za osobu koja je imala i titulu zaštitnik vjere (pa makar i anglikanske), iako bi se o pobožnosti i produhovljenosti Georgea II. dalo raspravljati.
Bilo kako bilo, Le Concert Spirituel ukazao se na rendez-vousu s varaždinskom publikom, predvođen svojim osnivačem, zagrebačkoj publici već dobro znanim Hervéom Niquetom, izvevši (citiramo službene stranice www.rendez-vous.hr) “sat vremena bogate, flambojantne (sic!) i grandiozne glazbe”. Kao ni u svojim ranijm nastupima s Hrvatskim baroknim ansamblom, Niquet ni ovoga puta nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim – jedne je njegova flambojantna interpretacija oduševila, dok bi nježne povijesno obavještene duše mogle ponešto reći o (pre)brzim tempima u kojima na Händelove plesne stavke nitko ne bi mogao plesati, i na kojima su se gostujući glazbenici (pogotovo u sekciji limenih puhača) višekratno spoticali.
Lijepo zvučeća istost Večer kasnije, na istom se svetom mjestu ukazao jednako ugledan ansambl Les Talens Lyriques, iako ne u punom, orkestralnom sastavu, nego u komornoj formaciji. Predvođen vrsnim čembalistom (inače i jednako vrsnim dirigentom) Christopheom Roussetom, sastav je za ovaj nastup odlučio gotovo do krajnosti biti glazbenim veleposlanikom zemlje iz koje dolazi – uz iznimku izvedbe jedne Scarlattijeve kantate (koju je, zbog možda i prebaroknog nastupa sopranistice Francesce Lombardi Mazzuli, bolje što prije zaboraviti), program su u cijelosti zauzeli ulomci iz sonata i (ponovno!) suita iz ciklusa Les Nations Françoisa Couperina.
I dok je večer ranije problem s Niquetom bio što je provocirao previše, Roussetov je problem bio dijametralno suprotan – on nije provocirao uopće. Paradoksalno, njegova je izvedba Couperinove glazbe pala upravo na svojoj dosljednosti načelima stilske izvedbe, u kojoj se, uza svu neupitnu izvrsnost i sâmoga Rousseta i njegovih suradnika (posebica flautista), niz u teoriji kontrastnih stavaka pretvorio u jednoličan tijek lijepo zvučeće, ali stalno manje-više iste glazbe. Na Niquetove se plesove ne može plesati. Na Roussetove se može, iako bi i najstrastvenijeg plesača vjerojatno prije motivirali da slatko – zadrijema.