2.6.2005.

Višnja Rogošić  

Retrospektiva lopovluka i perspektiva nesigurnosti

Ljubljanski festival suvremenih izvedbenih umjetnosti, Exodos, povezavši izvedbe s njihovim teorijskim promišljanjima, ponudio je zaista veliki program – od nastupa svjetskih kazališnih imena te suvremene nezavisne slovenske scene do performera i koreografa prepoznatljivih stilova ili predavanja teoretičara izvedbenih umjetnosti iz Slovenije i (uglavnom) susjednih zemalja. U takvom programskom rasponu, kojeg je lakše odrediti vremenski, kao suvremenog, nego na bilo koji drugi način, početni udarac dao je proslavljeni Robert Lepage čije predstave gotovo redovito bivaju nagrađene, otvaraju velike festivale i fasciniraju i publiku i kritiku.

Opereta iz polusvijeta

Pisati o Lepageovoj predstavi The Busker’s Opera, svježoj verziji Prosjačke opere Johna Gaya, izgleda mora biti komparativne prirode – što zbog slave predloška koji je Brecht obradio kao Operu za tri groša, što zbog dojmljivog zagrebačkog poslijepodneva uz Zmajevu trilogiju na prvom Festivalu svjetskog kazališta, koje se još prepričava. No, spomenute bi asocijacije bile dobre početne točke za niz antiteza jer je jedno od posljednjih djela trupe Ex machina, kojim je započeo 11. Exodos, različito i od Brechtove društveno-političke prvolinijske oštrine i od dobro čuvanih tajni jednog parkirališta.

Prema varljivim internetskim podacima, Gayevo djelo iz 18. stoljeća o korumpiranom predstavniku vlasti, gospodinu Peachumu, koji želi iskoristiti naprasni brak svoje zaljubljene kćeri i raskalašenog uličnog razbojnika, bilo je pravi blockbuster. Sam autor zaradio je više od 600 funti, vlasnik kazališta odlučio je investirati u gradnju nove scene, predstavu su redom odgledala 62 prepuna gledališta, a kao poseban uspjeh navodi se udaja proslavljene gospođice Fenton, koja je tumačila ulogu Polly, za vojvodu od Boltona. Kanadska varijanta sasvim pouzdano slijedi komercijalni uspjeh britanskog pretka. Priča se iz polusvijeta sitnih lopova i uličnih razbojnika seli u vode glazbeno-kapitalističkih moćnika s istim osobinama, a kombinacija ljubavnog zapleta, krimi-priče i povremenih aktualnih političkih aluzija izlaže se gotovo isključivo kroz songove koji su djelomično preuzeti od Gaya , a djelomično dopunjeni i prilagođeni (trupa ih je uglazbila). Dramaturško-žanrovska odluka rezultira dinamičnim mjuziklom s laganom pričom koja se, poput songova, zaustavlja na ključnim slikama i glavne likove iz scene u scenu transportira iz Londona u New York , New Orleans ili Texas . Naglašeno nejedinstvo mjesta radnje omogućava praćenje niza glazbenih stilova karakterističnih za pojedini prostor od ska hitova i pop melodija do jazza i countryja, i iako se povremeno čini da je to i jedina svrha izrazite mobilnosti dramskih lica, glazbeno nam bogatstvo ipak omogućava divljenje izvođačima. Naime, vješti pjevači i glazbenici Ex machine (od kojih neki sviraju i više instrumenata) izveli su i nekoliko zaista virtuoznih točki. Pri tome su pjevanje Frédérike Bédard (u ulozi gospođe Peachum) i improvizacije perkusionista Frédérica Lebrasseura (u ulozi Flicha) izvedene na priboru za jelo ili kombinaciji kartonska kutija – limenka – lonac – felga zaista teško prepričljive. Prepričavanje je, pak, glavno obilježje političke i društvene satire ove predstave koja je bila proglašavana i utjelovljenjem političke nekorektnosti, ali ista ostaje na razini vica koji se priča iz sigurne pozicije nakon što su slični već mnogo puta ispričani. Tako su kritiziranje američke pasivnosti (misli se na naciju) i agresivnosti (misli se na one koji vladaju) ili aluzije na izraelsko-palestinska neslaganja prisutni više kao duhoviti intermezzo nego kao ozbiljan stav, a kapitalistička džungla koja protagonista Macheatha vodi u smrt kako bi iskoristila njegovo bogatstvo, okrutna je, ali još zabavlja. Naravno, i ova verzija Prosjačke opere ima sretan kraj – prema tumačenju financijskih pobjednika – pa će kći moćnog producenta Peachuma, Polly, umjesto ljubljenog dobiti bogatog supruga.

Ingenioznost zabavljačkog kazališta

Usprkos vrhunskim izvođačima, u operi uličnog svirača glavnu ulogu ipak igra ingenioznost redatelja. Robert Lepage vrlo zanimljivo koristi jednostavno i nevjerojatno maštovito rješenje, pokretni ekran s kamerom koji se pomiče po cijeloj dubini, visini i širini pozornice, najavljujući time i neočekivanu mobilnost u sferi scenskih znakova. Tako projekcija na ekranu pripada čas scenografiji (kao snimka kamina, punjene životinjske glave ili gradskih ulica koje promiču), čas kostimografiji (kao aureola anđela), kao plakat najavljuje mjesto zbivanja, a igra i cijele sporedne uloge – špijunskog oka koje šeta od rupe do rupe ili kućnog ljubimca kojem je dodana samo uzica. Uz to, živa snimka dinamizira gotovo praznu scenu omogućavajući začudne kutove iz kojih su registrirana zbivanja na pozornici, izdvajanje i naglašavanje pojedinih scena ili vrhunsko karikiranje likova. Osim neočekivanog obogaćivanja scenskog jezika, Lepage je ovim uspješno riješio i svoje višegodišnje nastojanje da prevlada jezičnu barijeru u kazalištu, pa je prijevod pjevanog teksta projiciran na opisanom ekranu tako manje nametljivo i iznimno korisno uveden u sam prostor predstave. Uz još samo nekoliko komada scenografije, poput niza spojenih ploha kojima se vješto manevrira kako bi ih se pretvorilo u zidove zatvora, telefonske govornice, peep-show ili nešto treće, predstava je ipak zadržala relativnu scenografsku nenametljivost i prepustila izvođačima i autoru koncepta najveći dio posla. Nažalost, dramaturška jednoslojnost velikom glazbeničkom i redateljskom kapacitetu ostavila je uglavnom područje zabavljačkog teatra, pa je demonstracija ovog kazališnog bogatstva na neki način kontraefektno bivala što smješnija, to tužnija jer je, naime, propustila priliku da svojim postojanjem bilo što promijeni. Usprkos nevjerojatnim preduvjetima za stvaranje umjetničkog remek-djela, Lepageova je predstava odustala od bitnih poruka, emocija ili općenito bilo kakve snažnije intervencije u gledateljevu svijest. The Busker’s Opera pokazala je i redateljsku i izvođačku i financijsku moć, zadovoljivši se iz nekog razloga titulom jednovečernje zabave koja je vrhunska, ali nije važna.

Verbalni jazz

Misaono mnogo izazovnija (i financijski samozatajnija) izvedba dogodila se sredinom festivala. Forced Entertainment, čijem je Užitku svjedočila publika Eurokaza 1999., izveli su šestosatni performans Quizoola! za koji statistički opis iz programske knjižice navodi vrijeme trajanja i broj od 2000 unaprijed pripremljenih pitanja Tima Etchellsa (redatelja i voditelja trupe) na koja će odgovore improvizirati tri izvođača. Za razliku od performera stjeranih u kut izvedbenog prostora i razgolićenih kružnim osvjetljenjem na tvrdim stolicama za informativne razgovore, publici je ostavljena ugodna mogućnost tihog napuštanja i vraćanja u prostoriju u bilo kojem trenutku, zavijena u polusvjetlo. Performans, koji je prvi put izveden 1996., podijeljen je u tri ciklusa u kojima se dvoje ljudi izmjenjuje u funkcijama ispitivača i ispitivanog, dok se treća osoba nakon dvosatnog ispitivanja pojavljuje kako bi odmijenila jednog od izvođača… i proces se nastavlja. Forced Entertainment, koji su u svojim dugotrajnim performansima na sceni znali provesti i 24 sata, pokazali su tako zašto ova izvedba temeljena na nekoj vrsti suvremenog sogetta, prema Etchellsovim riječima, zahtijeva igrače a ne glumce. Igrači, naime, žongliraju nizom upita od banalnog Kako se na francuskom kaže 20? do kontroverznog Kojim bi trima savjetima poboljšao djelovanje nacističkog logora?, razvijajući emocionalno snažnije dijelove razgovora improviziranim potpitanjima i vraćajući se matrici nakon što se tema iscrpi. Proces rezultira nevjerojatnim dijaloškim kolažima u kojima sugovornici odabiru koje bi svoje prijatelje prve usmrtili, igraju se jezikom (What is clear in the word nuclear?), prepričavaju bolne životne situacije i nabrajaju zemljopisne podatke kližući među važnim i nevažnim stvarima u potrazi za novim skrivenim trenucima briljantne improvizacije. Lucidnost Etchellsovih pitanja koja se igraju s rasnom diskriminacijom, taštinom glumca (Misliš li da bi se o tvom životu trebao snimiti film? Tko bi igrao tebe?), obiteljskim odnosima i zdravstvenim problemima, izvođači hrabro rastežu do krajnjih granica. Dovode se u emocionalne škripce, prisiljavaju se na nelagodna priznanja, upuštaju se u morbidna razmišljanja, razotkrivajući i sebi i publici mnoge utješne laži. Odbacivanje glume (izvođači predstavljaju sebe), ukrašeno jedino razmazanom klaunovskom šminkom na licima igrača, pronalazi novu dilemu kojom će zabrinuti gledatelja, jer na postavljena pitanja izvođači mogu odgovoriti lažno ili istinito. Tako umjesto kazališne maske gledamo životnu ili više njezinih verzija, otkrivajući iskrenost glumaca pravom životnom praksom – dugim promatranjem. Upravo se ovom tehnikom otkrivaju i najzanimljiviji elementi performansa – odnosi između izvođača – pa tako svjedočimo ljubavničkom razgovoru u kojem sugovornici postavljaju pitanja na koja već znaju odgovore ili opuštenom prijateljskom nasmijavanju. Ispitivački odnos koji je sugeriran i scenografijom i povremenim (uglavnom neopravdano) povišenim tonom postavljača pitanja gubi se pred stvarnim privatnim odnosima između izvođača, a konceptualno ograničenje pitanje-odgovor-pitanje-odgovor sve je teže poštivati. Performans gotovo prelazi u običan razgovor, a  slika o odnosu između dvaju osoba kao kontinuiranom istraživanju, ispitivanju, upoznavanju s jedne strane i pokušavanju da se približi, objasni, pokaže s druge, postaje sve oštrija do trenutka kad izvedba naglo završava jednostavnim pitanjem: Jesi li spreman prestati?.

Utjeha nesigurnosti

Slijedeći Etchellsovu fascinaciju manjkavošću jezika, Forced Entertainment izveli su tako nastojanje bez kraja – pokušati o drugome doznati što više i istovremeno precizno objasniti sebe, donoseći pred strpljivu publiku niz pokušaja čiji se uspjeh pojavljuje između redova, u neizrečenome i krnjem. Istovremeno duhovit i dirljiv rad ukazao je na mogućnost saznavanja i nemogućnost jezika ponudivši pravi egzodus iz ustajalosti razgovora koji se zadržava na očitom i izgovorenom u nagoviješteno, približno i poluistinito. Pronašavši tako područje krajnje nesigurnosti kao jedino sigurno, Quizoola! se pokazala utješnijom od mnogih suvremenih zavaravanja i u šest sati očekivanja odgovora doista ponudila pravo olakšanje.