Futurističke tendencije u Rijeci u 1920-ima nastale su pod utjecajem revolucionarnih avangardnih manifesta, no nisu ostavile značajno izravno nasljeđe
Za futurizam, pokret koji je bio usmjeren širokim masama i inaugurirao avangardna propitivanja umjetnosti s ciljem potpune obnove ljudskog senzibiliteta, 1919. godina politički je bila najuspješnija. Težnje pokreta od početka su jasno i detaljno elaborirane kroz izdašno publiciranje manifesta, eseja, letaka, knjiga, zbirki i novina kao i aktivnom ulogom u društvu. Manifesti i eseji, osim očekivanih tema slikarstva, kiparstva, glazbe ili filma, obuhvaćali su i one o politici, matematici, tehnologiji, kuhanju, modi, žudnji, spolnim odnosima i dr., sve u svrhu obnove univerzuma.
Najkonkretnija realizacija futurističkih društvenih promjena, tj. ultimativne težnje za spojem umjetnosti i života, koincidencijom se odigrala u Rijeci u vrijeme D’Annunzijeve vladavine između 1919 i 1921. Kratka riječka politička avantura kameleonskih smjerova proizvela je fenomen koji se dogodio među pridošlom talijanskom vojskom, od kojih su mnogi bili pristaše futurizma, te intelektualcima, umjetnicima i avanturistima iz raznih dijelova svijeta. U Rijeci je tako nakratko nastala koncentracija mladih entuzijasta avanturističkog duha pod utjecajem revolucionarnih avangardnih manifesta, koji većinom nisu bili vojnici niti su bili u ratu, ali su željeli biti protagonistima nečeg velikog. Ova riječka epizoda pokazala je jedan zreli i promišljeniji futurizam koji je nadogradio i revidirao svoje ideje o destrukciji svega i svačega te mržnji prema ženama i kultu stroja, što je doduše imidž koji je do danas ostao najpoznatiji. Školsko pojednostavljivanje futurizma najčešće donosi samo ovu spomenutu dimenziju, no vrijedno je pogledati i ostale koje su dobro reprezentirane u D’Annunzievoj Rijeci.
Grad novog života Riječko futurističko društvo Fascio Futurista Fiumanese (Fijumanski futuristički “snop“) bilo je sačinjeno od Ardita, talijanskih vojnih jurišnih trupa. U veljači 1920. godine osnovali su svoje službeno glasilo La Testa di Ferro, koje je nosilo podnaslov „Talijanska Rijeka – grad novog života – oslobođenja svih potlačenih (naroda, klasa, individua) – disciplina duha nasuprot formalne discipline – uništenje svih hegemonija, dogmi, konzervativizma i parazitizma…“ Glavni urednik i pokretač bio je pisac, diplomat i futurist Mario Carli. Carli je bio i urednik tjednika Roma Futurista, službenog glasila futurističke političke stranke Partito Politico Futurista koju je Marinetti osnovao 1918. godine. Tjednik je bio prekretnica u povijesti futurizma, transformirajući ga iz umjetničkog u politički pokret. Svoju političku angažiranost Carli je nastavio i u glasilu La Testa di Ferro. Novine su pokrivale teme u skladu s klasičnim futurističkim vrijednostima: destrukcijom konzervativizma i tradicija, protiv dogmi, muzeja i hegemonija. Raspravljalo se o lokalnoj i globalnoj politici i umjetnosti. Donosili su se planovi riječkih futurista, među kojima i stvaranje novog poretka oformljivanjem Sovieti u Italiji, gdje bi se uspostavio novi politički sistem baziran na komunističkom modelu i suradnji umjetnika i proletarijata. Novinska aktivnost riječkih Futuro-Ardita, radikalizam glavnog urednika i sve češći sukobi s lokalnim fašističkim frakcijama postali su nedopustivi. Donesena je odluka da svako izdanje mora proći komisiju i dobiti odobrenja za tisak. Ovakav oblik kontrole i cenzure učinio je izdavanje novina potpuno besmislenim te je Carli rješenje našao u premještanju uredništva u Milano, još uvijek s podnaslovom Riječke novine.
Dioniz ispred discipline U proljeće 1920. godine osnovano je kontroverzno i heterogeno društvo te istoimena publikacija Yoga, na čelu s Guidom Kellerom, koji je prema Marinettiju bio jedini pravi futurist u Rijeci. Neka od centralnih pitanja za grupu bila su odbacivanje novca i zatvora, institucionaliziranje slobodne ljubavi, pravo glasa za žene te spajanje politike i umjetnosti. U grupi je tzv. dionizijevski individualizam bio ispred potrebe za disciplinom, što je bilo kompatibilno s futurističkom idejom elastične discipline. Odmah po osnutku dobivena je snažna potpora berlinskih dadaista, a stvorene su i veze s futurističko-komunističkom grupacijom u Turinu te ruskim i mađarskim boljševicima, kao i individuama iz raznih dijelova Europe i SAD-a. Grupa je izdala i publikaciju Cittá di vita – Il ballo di San Vito koja je s jedne strane ismijavala riječku malograđanštinu i sentimentalnost, a s druge strane apelirala na rušenje buržoaskih vrijednosti i odbacivanje postavljenog poretka. Posebno je interesantan dio adresiran ženama, gdje ih se poziva na odbacivanje pasivnih i tradicionalnih uloga, zauzimanje jednakih pozicija kao muškarci, oslobođenje od starih stereotipa i sl. Treba spomenuti da je Rijeka u to vrijeme bila jedino mjesto koje je imalo ženu, Margheritu Incisu di Camerana, u vojnoj službi na poziciji poručnice.
U Rijeci je nakratko stvoren mikrokozmos u kojemu je neorganizirana masa vojnika, umjetnika, idealista i sanjara mogla rukovoditi gradom. Futuristički ideal spoja umjetnosti i života realizirao se u kazališnim predstavama, koncertima, izložbama, večerima poezije, festivalima i slobodnom tisku. Stvorena je praksa javne umjetnosti koja je aktivno sudjelovala i oblikovala politički prostor. Rijeka, grad života, kako ju je Marinetti nazivao, postala je katalizatorom palete seksualnih sloboda, nudizma, transvestizma, prostitucije i droge. Istovremeno, saznajemo preko dnevnika, radilo se o sigurnom mjestu bez nasilja. Okupljani su futuristi, komunisti, boemi, ljevičari i avanturisti, uz sve češću participaciju žena u javnoj sferi i rodnim raspravama. Razmišljanja su se artikulirala i bilježila preko navedenih publikacija, koje ujedno služe i kao glavna službena dokumentacija atmosfere i raspoloženja u gradu. No, ova futuristička djelovanja ostala su unutar jedne mikro-zajednice sastavljene od stranaca, koja je vrlo kratko postojala u Rijeci. Komunalna ideja započinjanja globalne kulturne revolucije, što je Carli nekoliko puta elaborirao u La Testa di Ferro, mnogim je svojim elementima anticipirala šezdesetosmaško raspoloženje i zahtjeve.
Bez obzira na povijesnu i umjetničku važnost ove kratke riječke futurističke krpice, ostala je samo površnom, varljivom ideologijskom glazurom koja nije ostavila značajno direktno nasljeđe i utjecaj. Atmosfera kozmopolitanstva, liberalnosti i visoke kulture koja je stvorena u gradu i koja je praćena i propagirana u navedenim publikacijama, nestala je iz grada zajedno s Futuro-Arditima. Transformacija koja je uzdrmala grad i došla, činilo se, preko noći, isto tako brzo je i nestala.