Pariška komuna izrasla je iz radikalnih debatnih klubova raspadajućeg Francuskog carstva
Ovo je ulomak iz knjige Kristin Ross Komunalni luksuz: politički imaginarij Pariške komune (Communal Luxury: The Political Imaginary of the Paris Commune, Verso, 2015.). Prije početka ovog ulomka, autorica je upravo opisala trenutak na barikadama tijekom posljednjih dana Komune, u kojem Louise Michel i neimenovana afrička komunarka raspravljaju o svojim vizijima postignuća Komune.
Pretpovijest ovoga prizora moguće je pronaći u valovima prašine i entuzijazma, u groznici koja je obuzela narodna okupljanja i klubove diljem Pariza tijekom posljednjih dviju godina Carstva. Veteran Komune, ujedno i njezin prvi i najutjecajniji historičar, Prosper Olivier Lissagaray, nikad nije davao previše značaja narodnim okupljanjima, smatrajući ih brlozima jakobinskoga poziranja i retorike, s puno govora i malo akcije – bilo je to prizorište riječi, a ne djela. Možda su zbog toga svi značajni historičarski izvještaji o Komuni slijedili Lissagarayev primjer započinjanjem i ukotvljavanjem priče o Komuni 18. ožujka 1871., i to s dijelom (prilično promašenim), koje je Marx nazvao Thiersovim “provalničkim” pokušajem konfiskacije topova na Montmartreu – topova koji su pripadali Nacionalnoj gardi i bili su plaćeni prilozima lokalne zajednice. Radnice su se solidariziale s vojnicima koji su odbili izvršiti zapovijed da pucaju u masu. Frank Jellinek, Stewart Edwards, Henri Lefebvre, nedavno i Alain Badiou – praktički sve povijesti ili analize Komune izgrađene su na temelju istaknutog poglavlja naslovljenog Osamnaesti brumaire. Tako Komuna počinje ishitrenim posezanjem od strane države i reakcijom koju je to izazivalo; njezina su izvorišta spontana i proizlaze iz sticaja okolnosti, izrastajući iz posebnih okolnosti Francusko-pruskoga rata; motivirana je snažnim osjećajima Parižana u nacionalnoj obrani. S tom bi se tezom složio čak i u Thiers, koji je govorio o “pogrešno usmjerenom” i “izokrenutom” domoljublju Komune.
No ako počnemo s državom, završit ćemo s državom. Umjesto toga, počnimo narodnim okupljanjima pred kraj Carstva, različitim udrugama i odborima koje je iznjedrilo, te “brujećim košnicama” revolucionarnih klubova iz doba Opsade. Tako ćemo vidjeti drukčiju sliku. Jer upravo su okupljanja i klubovi stvorili i oblikovali – prije sâme činjenice – ideju društvene komune. Na tim se sastancima razvila želja za stvaranjem komunalne organizacije, dakle izravne suradnje svih energija i umova, nasuprot vlasti sastavljenoj od izdajnika i nekompetentnih. To su dobro znali tadašnja policija, brojni komunari, kao i manjinska struja među kasnijim historičarima komune. “Klubovi i udruge nanijeli su svu štetu... sve događaje koji su se upravo dogodili u Parizu pripisujem klubovima i okupljanjima... želji tih ljudi da žive bolje nego što im to njihove okolnosti dopuštaju”, tako je zapisao policijski službenik Vlade nacionalne obrane, prema navodu u knjizi Roberta Wolfea Porijeklo Pariške komune: narodne organizacije od 1868. do 1871. U svojem rječniku Komune, protukomunar Chevalier d’Alix definira “klubove” kao javna okupljanja “Francuskoga kolegija pobune”. Povjesničar Robert Wolf piše: “Ako treba otkriti utvrditi jednu izvorišnu točku Komune, ne bi bilo pogrešno odabrati 19. lipnja 1868., dan prvog neodobrenog javnog okupljanja u Parizu u doba Drugoga carstva.”
No ja bih odabrala drugu polazišnu točku, nekoliko mjeseci kasnije. Prizorište je isto: večernje okupljanje u plesnoj dvorani Vaux-Hall u Château-d’eauu. Dotad su Parižani već bili prisvojili pravo na okupljanje i udruživanje te su se već nekoliko mjeseci bili sastajali. Na prvim su se okupljanjima veterani 1848., stari i iskusni govornici, susretali s mladim radnicima iz pariške sekcije Međunarodnog udruženja radnika te s izbjeglicama iz Londona, Bruxellesa i Ženeve. Oni koji su govorili, činili su to “dostojanstveno, obazrivo, često nadareno, te su pokazali dobro poznavanje tema kojima su se bavili.” Tema je, nekoliko tjedana, bio ženski rad i kako povećati nadnice ženama. Protekla su dva mjeseca takvih okupljanja: bila je riječ o smirenim, statističkim izlaganjima o ženskim plaćama, na koja je tisak obraćao malo pozornosti i na koja je vlast povremeno zaboravljala poslati policijske doušnike. No jedne je večeri izvjesni Louis Alfred Briosne, 46-godišnjak koji se bavio izradom umjetnoga cvijeća, stupio na podij usred atmosfere opće dosade. Ni njegov ispodprosječan stast ni činjenica da mu je tijelo bilo poharano tuberkulozom kojoj će uskoro podleći nisu ga spriječili da baci bombu:
“Na podij je došao nizak čovjek koji, kako je nekolicina nazočnih primjetila, kao da je ‘isplivao’ iz publike. Sve dotad, govornici su počinjali svoja obraćanja svetom formulom ‘Mesdames et Messieurs…’ Ovaj je govornik, jasnim i dostatno prodornim glasom, uzviknuo zaziv koji je već četvrt stoljeća bio zaboravljen: ‘Citoyennes et citoyens!’
Prostorijom se zaorio pljesak. Čovjek koji je tako bio pozdravljan možda i nije nakon toga rekao ništa zanimljivije od bilo koga prije njega – ali zar je to važno? Izgovorivši ‘citoyens’, prizvao je – namjerno ili ne, tko bi znao? – čitav svijet sjećanja i nada. Svi su nazočni bili osupnuti... učinak je bio golem i njegovi su se odjeci proširili i izvan te prostorije. “
Komunar Gustave Lefrançais, čiji je ovo izvještaj, povezuje odzvon tih riječi izravno s posljednjim trenutkom njihove upotrebe četvrt stoljeća ranije – to su svete riječi revolucionarnoga rječnika raširenoga 1789. i ponovno 1848. “Citoyens” pripada imenovanjima koja vuku porijeklo iz 1789. i koja su ostala živa zahvaljujući tajnim društvima i revolucionarnim tradicijama – primjerice, “patriots”, još jedna takva riječ, izašla je iz mode među mladim socijalistima i 1871. je se nigdje ne može pronaći. Posebna snaga načina na koji je “citoyens” upotrijebio Briosne na sastanku u Vaux-Hallu manje ima veze s prisjećanjem na prošlost nego što “citoyen”, u ovom slučaju, ne označava pripadnost nacionalnome tijelu, nego prije procijepu u njemu, društvenom jazu ili podjeli potvrđenoj u srcu nacionalnoga građanstva, razdvajanju građanina od onoga što je upravo u tom trenutku postalo njegovim antonimno, sada sablasno napuštenih “mesdames and messieurs” – buržoazije, les honnêtes gens. “Označavanje” je ovdje pogrešna riječ, jer riječi prisilno upisuju društvene podjele, aktivnu, samoautoriziranu potvrdu dezidentifikacije koju provode država, nacija, običaji i isprazne uljudnosti koje tvore francuskog društvo srednje klase. Riječi citoyen i citoyenne više ne naznačuju nacionalnu pripadnost – one su upućene ljudima koji su se odijelili od nacionalnoga kolektiviteta. A s obzirom na to da su te riječi interpelacija, izravno obraćanje drugome licu, one stvaraju procijep ili podjelu u sadašnjosti, u suvremenom tenutku koji je stvorio govorni čin; one stvaraju novu temporalnost u sadašnjosti i, u bîti, agendu – nešto što ni jedan govor koji je predstavljao dobronamjerne statističke podatke o ženskome radu nije mogao stvoriti. One omogućavaju razumijevanje sadašnjosti, njezino odvijanje kao nečeg historijskog i promjenjivog. Možda je u ovom slučaju paradoksalno da neizgovorene riječi “Mesdames, messieurs”, kad su izgovorene i ponavljane, stvaraju prostor i vrijeme nacije, a ne građanina. Repetivna temporalnost koju stvara sakramentalna formula “Mesdames, messieurs” zasićeno je vrijeme nacije – zapravo, oprostoreno vrijeme, ako se držimo opažaja Ernsta Blocha da u nacionalnoj povijesti ne postoji vrijeme, nego samo prostor. “Tako nacionalnost”, piše on, “tjera vrijeme, pa čak i samu povijest iz povijesti: ona je prostorno i organsko zbivanje, ništa drugo; ona je ‘istinsko kolektivno’ čiji bi podzemni elementi trebali progutati neugodnu klasnu borbu sadašnjosti...” Naziv “citoyen”, s druge strane, može biti star i potjecati iz drugoga trenutka političke prošlosti, ali njegovo ponavljanje u ovom slučaju stvara sadašnjost zajedničke političke subjektivizacije, “neugodne klasne borbe sadašnjosti.” On navodi slušatelje da postanu dijelom te sadašnjice. Citoyen i citoyenne poziva subjekta kojeg su brojnim dezidentifikacijama podvrgnuli država, Carstvo, policija i svijet takozvanih “honnêtes gens”. Te se riječi ne obraćaju francuskom nacionalnom građaninu. One prizivaju ideale pojmova la femme libre i l’homme libre, koji se odnose na biće koje nije ograničeno nacijom, te se stoga obraćaju takvim slušateljima i nailaze na njihov odgovor.
Ono što se događalo na okupljanjima i u klubovima bilo je na rubu kvazibrehtijanskog stapanja pedagogije i razonode. Naplaćivalo se ulaznice od nekoliko centima da bi se pokrilo troškove rasvjete. Klupski su sastanci nudili poduku, iako je otvoreno za raspravu koji joj je bio pedagoški cilj. Oni su bili “narodne škole”, koje su pohađali, prema komunaru Élieju Reclusu, “građani koji uglavnom nikad ranije nisu bili međusobno razgovarali”; oni su bili “škole demoralizacije, poremećenosti i iskvarenosti”, prema riječima jednog drugog suvremenog promatrača. Istodobno su večernja okupljanja, zapravo, zamijenila kazališta koja je vlast zatvorila prije Opsade, a neki su redoviti govornici bili poznati po svojoj razmetljivoj teatralnosti. Postolar Napoléon Gaillard je, prema Maximeu de Campu, održao čak 47 govora od studenog 1868. do studenog 1869., često noseći crvenu frigijsku kapu na glavi. Prije 4. rujna neke su teme bile nadzirane i izložene cenzuri, pa su posebnu napetost stvarali govornici koji bi u bilo kojem trenutku znali prijeći na zabranjeni teritorij, čime bi doveli do zatvaranja skupa usred buke što ju je stvarala grmeća oporba.
Međutim, cenzura koju je vlast provodila nad temama vezanima uz politiku i religiju često je imala paradoksalan učinak omogućavanja većih, imaginativnijih razmatranja. Primjerice, bilo je zabranjeno denuncirati konkretne obnašatelje vlasti, ali su se rasprave o tome kako stati na kraj svim nasljednim pravima mogle neometano odvijati. Zaobilaženje uskih parametara onoga što je Carstvom smatralo politički dozvoljenim omogućilo je da na vidjelo izađe temeljitija vizija društvene preobrazbe. Nije se moglo govoriti protiv cara ili njegovih različith dužnosnika, ali se moglo zagovarati kraj privatnoga vlasništva; kako je jedan govornik rekao: “Individualno vlasništvo nad zemljom nije uskladivo s društvom.” Mržnja prema kapitalizmu, bila je, zajedno s prokazivanjem buržoaskih “vampira” ili “kanibala”, redovita tema, posebno omiljena među govornicima poput Gaillarda oca. “Veliko je pitanje [u klubovima] kruh, to jest vlasništvo: koju god temu da se prividno otvori, zapravo je riječ o tome.” Na javnim okupljanjima, na kojima je svatko mogao govoriti, ali bi publika ušutkala one kojih joj je bilo dosta, nijedna politička skupina ili generacija nije mogla dominirati. Nakon 4. rujna, kad su se okupljanja preobrazila u klubove s izraženijim ideološkim pozicijama, određene se redovite govornike počelo asocirati uz određene klubove. Ali uvijek su postojali i “orateurs de hasard”, amateri koji su prvi put govorili, kao i “orateurs ambulants”, poput Gaillarda sina, koji su se bavili svojevrsnom kolportažom različitih diskursa i koji su širili strategije od kluba do kluba. Čitav je Club de la Patrie en danger, kojim je predsjedao Blanqui, bio pokretan, sastajući se svakoga tjedna u različitim na brzinu odabranim prostorima raspršenima diljem grada.
Od prvih mjeseci 1869. zahtjeve se za komunom moglo čuti na svim okupljanjima, a “vie la Commune” je bio poklič kojim se počinjalo i završavalo okupljanja u revolucionarnijim klubovima na sjeveru Pariza: Batignollesu, Charonneu, Bellevilleu, Villetteu. Izvještaji o klupskim okupljanjima, koje su sada već objavljivali sâmi članovi klubova kako bi se borili protiv buržoaskih pogrešnih interpretacija svojih aktivnosti, otkrivaju crescendo grozničavog iščekivanja oko “gorućeg pitanja Komune”. Kao slogan, Komuna je rastopila razmimoilaženja među lijevim frankcijama, omogućavajući solidarnost, savezništvo i zajednički projekt:
“Sigurno ćemo imati Komunu, svoju veličanstvenu demokratsku i socijalnu Komunu... svjetlost će se spustiti s visina Bellevillea i Ménilmontanta kako bi raspršila mračne sjene Hôtel de Villea. Pomest ćemo svaku reakciju kao što čistač mete stanove subotama [podulji smijeh i pljesak; glasno odobravanje nakon što je nasilno izbačen građanin koji je u stražnjem dijelu dvorane obeščastio parket.]” - Gustave de Molinari, Les Clubs rouges pendant la siège de Paris
Putujući govornici pomogli su udruživanju revolucionarnih klubova, unutar sad već poznate strukture koju su dijelile sve embrionske organizacije koje su prethodile Komuni, ali koje u mnogome nije moguće odijeliti od nje. Tu je strukturu, svojevrsnu decentraliziranu federaciju lokalnih, samostalnih radničkih odbora organiziranih po okruzima, usvojila pariška sekcija Internacionale, koja je u proljeće 1870. imala pedesetak tisuća članova. To je bila i struktura Nacionalne garde, koja se do tog trenutka također već bila “federalizirala”. Članovi Internacionale organizirali su rane okružne odbore, sastavljene od ljudi izabranih na javnim okupljanjima; oni su potom birali svoje delegate u Središnjem odboru dvadeset okruga, smještenom u prostoriji na Place de la Corderie, koju ima je iznajmila Internacionala. Svi ti zameci ili rentgeni Komune svjedoče o prisutnosti snažne decentralizirane revolucionarne strukture, organizirane po okruzima i povezane s popularnim temama poput hrane i mržnje prema kleru, prema njegovom “luxe oriental” i izuzetosti od sudjelovanja u bitkama. “Svucimo ih [svećenike i sjemeništarce] i ispratimo ih na bojište!”
Premještajući pozornost s Hôtel de Villea, i prije i nakon 26. ožujka, kad je uprava Komune više ili manje uspostavila svoje sjedište ondje, pokušavam učiniti vidljivom drugu društvenu i političku geografiju grada, koja uključuje klubove diljem grada, kao i Place de la Corderie, sa svojim trijumviratom Internacionale, Središnjega odbora dvadeset okruga i, nakon ranog ožujka, Središnjeg odbora Nacionalne garde. Primjerice, onamo je, na Place de la Corderie, došao stolar Jean-Louis Pindy kad je 4. rujna oslobođen iz zatvora – bio je beskućnik i znao je da će ondje moći pronaći krevet. Onamo se izravno zaputila Elisabeth Dmitrieff kad je 28. ožujka došla iz Londona, kao posebna dopisnica koju je Marx poslao da za Internacionalu izvijesti o Komuni. Na Place de la Corderie, više nego u Hôtel de Ville, pitanja ranih mjeseci 1871. zapravo nisu nacionalna pitanja. Postoji samo veća borba Revolucije, u obliku slobodnog udruživanja autonomnih kolektiva protiv države.
S engleskog preveo Trpimir Matasović
Objavljeno u The New Inquiry.